Šestosiječanjska diktatura
Prije 95 godina kralj Aleksandar Karađorđević proglasio osobnu diktaturu
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan prije 95 godina, šestog siječnja 1929., nešto više od pola godine nakon krvavog atentata na Stjepana Radića, kralj Aleksandar Karađorđević, neočekivano za široku javnost, proglasio je osobnu diktaturu, koja se prema datumu objave naziva Šestosiječanjska (Šestojanuarska) diktatura.
U Proklamaciji kralj je izjavio da "je nastupio čas kada između njega i naroda više ne može i ne sme da bude posrednika". Naime, kralj je prije toga vodio višemjesečne razgovore s čelnicima najjačih stranaka u Kraljevini SHS te je došao do zaključka da nema parlamentarnog rješenja krize zbog suprostavljenih gledišta, prije svega s hrvatske i srpske strane.
Kralj Aleksandar je suspendirao Ustav, raspustio Narodnu skupštinu i zabranio sve stranke s nacionalnim, vjerskim ili regionalnim obilježjima. Po novom zakonu kraljeva je osoba bila nepovrediva i nepodložna odgovornosti, a sve zakone je ubuduće donosio i proglašavao sam.
Za predsjednika Vlade postavljen je general Petar Živković. Devet mjeseci kasnije kralj je i preimenovao Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevinu Jugoslaviju s ciljem da potpuno izbriše svaki spomen nacionalnih identiteta. Tako su svi narodi u državi odjednom trebali postati Jugoslaveni.
Hrvatski političar i vođa HSS-a Vladko Maček izjavio je nakon proglašenja diktature da je "lajbek sada otkopčan i treba ga samo zakopčati", misleći pri tome da je 1918. Kraljevina bila loše uređena što bi se sada trebalo ispraviti. Ubrzo će se, kao i mnogi drugi, razočarati diktaturom i nasiljem koje je donijela.
Politička previranja nakon zavođenja Šestosiječanjske diktature bila su i dalje stalna, često žestoka i krvava.
Tako je u francuskom lučkom gradu Marseilleu devetog listopada 1934. godine ubijen kralj Aleksandar Karađorđević. Atentat su zajedno organizirali ustaše i makedonska revolucionarna organizacija VMRO, koje su težile stvaranju neovisne Hrvatske i Makedonije.
Trebalo je proći više od deset godina do ustroja Banovine Hrvatske kao zasebne teritorijalne jedinice unutar Kraljevine Jugoslavije.
Naime, nakon višemjesečnih pregovora 26. kolovoza 1939. potpisan je čuveni sporazum Cvetković-Maček kojim je uspostavljena Banovina Hrvatska.
Sporazum su dogovorili Vladko Maček, čelnik HSS-a, i Dragiša Cvetković, tadašnji premijer Kraljevine Jugoslavije. Glavni pokretač pregovora bio je knez Pavle Karađorđević, tadašnji regent Kraljevine u ime malodobnog Petra II., koji je želio da se hrvatsko pitanjeskine s dnevnog reda zbog stabilnosti države. Sporazum je potpisan u dvorcu Božjakovini, pokraj Zagreba.
Teritorij Banovine obuhvaćao je dotadašnju Savsku i Primorsku banovinu te kotare u kojima je bilo više od 50 % hrvatskog stanovništva. To su bili Dubrovnik, Travnik, Fojnica, Brčko, Gradačac, Derventa, Šid, Ilok i Međimurje.
Banovina Hrvatska imala je površinu od 65.500 četvornih kilometara, što znači da je za 16 % bila veća od površine današnje Republike Hrvatske.
Nije obuhvaćala Istru, Baranju, i još neke dijelove današnje RH, ali je prekrivala znatan dio današnje Bosne i Hercegovine i jedan dio današnje Republike Srbije.
Banovina Hrvatska službeno je postojala do 17. travnja 1941. kada su sile Osovine okupirale Kraljevinu Jugoslaviju i razdjelile njen teritorij. Dio teritorija Banovine potpao je pod NDH, a dio pod Italiju, Mađarsku, Nedićevu Srbiju i direktnu Njemačku upravu. (Izvor: Povijest.hr)
