Nikita Hruščov
Prije pola stoljeća preminuo sovjetski vođa koji (ni)je lupao cipelom u UN-u
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan prije pola stoljeća umro je Nikita Hruščov, jedan od sovjetskih lidera, u povijesti ostao zapamćen po pokušaju 'destaljinizacije' SSSR-a i čuvenoj cipeli kojom (ni)je lupao za govornicom UN-a.
Nikita Sergejevič Hruščov (rus. Ники́та Серге́евич Хрущёв) rođen je 17. travnja 1894. u malom mjestu Kalinovka u Rusiji, kao sin rudara, a umro je 11. rujna 1971. u Moskvi.
Hruščov je kao sovjetski komunistički vođa na čelo SSSR-a došao nakon Satljinove smrti, a generalni tajnik sovjetske komunističke stranke bio je u razdoblju od 1953. do 1964. godine i premijer SSSR-a u razdoblju od 1958. do 1964. godine.
Nakon služenja u carskoj vojsci (1914. – 1918.) i sudjelovanju u ruskoj revoluciji pridružio se komunističkoj stranci i Crvenoj armiji 1918. godine i borio se u građanskom ratu. Pohađao je visoku školu komunističke stranke 1921. godine i bio aktivan član stranke sve do 1929. godine. Naredne dvije godine pohađao je Industrijsku akademiju u Moskvi.
Hruščov je ubrzano napredovao u stranci, te je 1934. postao član Centralnog komiteta. U razdoblju od 1935. do 1937. generalni je tajnik moskovskog regionalnog komiteta gdje provodi industrijalizacijski program druge petoljetke. Godine 1938. premješten je u Ukrajinu gdje vrši dužnost generalnog tajnika ukrajinske partijske organizacije i postaje privremeni član partijskog Politbiroa.
Punopravan član Politbiroa postaje 1939. godine kada je imenovan u Prezidij Vrhovnog Sovjeta. Za vrijeme drugog svjetskog rata Hruščov je na čelu političkog odjela Crvene armije na južnom frontu. Godine 1944. kada su Nijemci istisnuti iz Ukrajine povjerena mu je obnova poljoprivredne proizvodnje, uspostava reda i kažnjavanje izdajica.
Vraćajući se u Moskvu imenovan je članom Sekretarijata partijskog Centralnog komiteta. Kasnije će se istaknuti kao vodeći sovjetski poljoprivredni ekspert.
Uspon na vrh nakon Staljinove smrti
Nakon smrti Staljina 1953. postao je generalni tajnik Centralnog komiteta i time glava komunističke stranke SSSR-a. Tada je započela borba za vlast između Hruščova; Georgija Malenkova, premijera i Lavrentija Berije, šefa tajne policije (KGB). Malenkov i Hruščov, s još jednim dijelom vlade, željeli su smanjiti moć KGB-a koji je u doba Staljina došao na zao glas.
Berija je nasuprot njima želio povećati političku moć KGB-a. Stranka je podržala Malenkova i Hruščova, a Berija je uhićen i smaknut 1953. godine. Hrušov je tada uspio pobijediti Malenkova jer je on kontrolirao partijski aparat i na važne funkcije imenovao velik broj ljudi koji su mu bili odani. Stoga je 1955. godine Malenkov podnio ostavku.
Godine 1956. na XX. kongresu stranke Hruščov je poduzeo neočekivani korak i označio je Staljina odgovornim za masovna ubojstva i deportacije, njemačku invaziju u 2. svjetskom ratu i sovjetski raskid s Jugoslavijom. U skladu s tom politikom predvodio je sovjetsku delegaciju na pregovorima u Beogradu, kojom prilikom je javno priznao pogrešnost Staljinovog napada na KPJ (Komunističku partiju Jugoslavije) i Jugoslaviju.
Hruščovljevi motivi za destaljinizaciju bili su kompleksni. On je želio ponovo uspostaviti vladavinu zakona, ali je također želio eliminirati suparništvo stranačkih i državnih službenika. Pored toga Hruščov je bio umiješan u mnoge Staljinove čistke i terorističke akte te je tako mogao ukazati na Staljinove ljude od povjerenja koji su bili još odgovorniji za zločine od njega samoga.
Međutim Hruščovljevi napori na destaljinizaciji ostali su samo na razotkrivanju namještenih sudskih procesa i iznuđenih priznanja članova komunističke stranke. Nikada nije povukao pitanje odgovornosti za pogubljenja i utamničenja milijuna običnih ljudi.
I dok je poboljšao je odnose s Jugoslavijom 1955., izazvao je međunarodno zahlađenje intervencijom u Madžarskoj 1956. i kubanskom krizom 1962., a pogoršao je i odnose s Kinom.
Postupno je jačala oporba njegovoj politici ograničene liberalizacije i modernizacije. U lipnju 1957., uz pomoć maršala Žukova, spriječio je pokušaj puča tzv. skupine Maljenkov–Kaganovič–Molotov, ali su otpor konzervativaca te neuspjesi u poljoprivredi pomogli u stvaranju široke koalicije protiv njega.
U listopadu 1964. većina u CK KPSS-a prisilila ga je da podnese ostavku na sve državne i partijske dužnosti. Nalijedio ga je Leonid Brežnjev.
Četiri godine kasnije (1970.) u Engleskoj je objavljena knjiga Sjećanja koju je on navodno napisao, ali je Hruščov javno porekao da je knjiga autentična.
Pravi rat za govornicom UN-a
Na Općoj skupštini UN-a 12. listopada 1960. Hruščov nije znao kako iskaliti bijes zbog riječi filipinskog delegata Lorenza Sumulonga te je počeo udarati cipelom po govornici. Postoji čak i fotografija na kojoj Hruščov zamahuje tom cipelom. Ali ispostavilo se da je to dorađena fotografija. Što se zapravo dogodilo?
Opća skupština 1960. je ključala od bijesa. Te je godine 17 afričkih kolonija proglasilo neovisnost i na tu je temu mnogo toga rečeno. Još jedna aktualna tema je bila revolucija u Mađarskoj 1956. i sovjetska invazija.
Atmosfera je bila naelektrizirana. Zamjenik rumunjskog ministra vanjskih poslova Eduard Mezincescu se ponašao tako da su mu isključili mikrofon, a čekić predsjedavajućeg skupštinom Fredericka Bolanda se slomio od previše lupanja.
Predstavnici zapadnih država su se okomili na Sovjetski Savez zbog njegove politike prema Mađarskoj. Zatim je sam Hruščov osuo paljbu po imperijalističkim državama, da bi poslije njega šef filipinske delegacije Lorenzo Sumulong rekao da je SSSR također država kolonizatora, zbog koje "države Istočne Europe i neke druge nemaju svoja građanska i politička prava, jer ta je prava, takoreći, progutao Sovjetski Savez".
Te riječi su strašno razbjesnile Hruščova koji je brzo izašao na govornicu i rekao da je Sumulong budala, marioneta, lakej, ulizica američkog imperijalizma i još svašta. A nakon što je Sumulong nastavio napadati komunistički režim, sovjetski lider je ponovno tražio riječ, ali je bio ignoriran. I onda...
Hruščovljeva tijesna njemačka cipela
Kako je pisao u memoarima Hruščovljev osobni prevoditelj Viktor Suhodrev, glavni tajnik CK-a KPSS-a je počeo udarati šakom po stolu da bi privukao pažnju predsjedavajućeg Bolanda, a zatim je rekao: "Udarao sam šakom i sat je stao. Dovraga, pokvario sam sat zbog ove ulizice."
Kako se pojavila ta cipela na stolu? Jedan od suradnika osiguranja na toj skupštini se prisjetio da je netko slučajno stao Hruščovu na nogu i skinuo mu cipelu. Hruščov se nije mogao sagnuti ispod stola i obuti je, pa ju je jednostavno stavio na stol. Ovu verziju je ponovio i Hruščovljev sin Nikita, koji je također bio prisutan.
Novinar "Timesa" James Feron je pisao: "Koliko se ja sjećam, Hruščov nije lupao cipelom. Podigao je cipelu s poda, zamahnuo njome i stavio je na stol, ali nije lupao."
Fotoreporter "Lifea" John Loengard je siguran da Hruščov nije lupao cipelom po stolu, iako je htio. Loengard je pisao: "Hruščov je podigao smeđu cipelu s poda i stavio je na stol. Delegatima Ujedinjene Arapske Republike koji su sjedili preko puta je praznom rukom pokazao da će sljedeći put udariti cipelom. Siguran sam da su svi fotoreporteri i kamermani samo čekali da snime Hruščova dok lupa cipelom po stolu. Ali on se na kraju samo obuo i izašao. Nitko od nas ne bi propustio takvu snimku, to ne bi bilo profesionalno. Ali to se nije dogodilo."
Kako je pisao njemački novinar Valter Heinkels, obućar iz grada Pirmazensa je tvrdio da je ta cipela njegov rad. Zapadna Njemačka je izvezla u SSSR 30.000 pari obuće, od kojih 2.000 pari plitkih kvalitetnih muških cipela, pa jedan par vrlo lako mogao doći i do Hruščova. (Izvori: Wikipedia, Hrvatska enciklpedia i Russia Beyond)