Put do neutralnosti
Nacionalna tvrđava – plan obrane Švicarske u slučaju njemačkog napada
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Odmah nakon što je Hitlerova Njemačka napala Poljsku 1. rujna 1939. godine Švicarska je provela masivnu mobilizaciju svojih građana za vojnu službu. Cijela je država mobilizirana za svega tri dana.
Premda danas ljudi Švicarsku, zbog njene tradicionalne neutralnosti, obično ne povezuju s vojnom silom, zanimljivo je da je u Drugom svjetskom ratu ta država bila na visokom stupnju militariziranosti.
U Švicarskoj postoji pravilo da se čin generala koristi samo kad je zemlja u ratnoj opasnosti. U mirnodopskim stanjima najviši se vojni čin naziva zapovjednik korpusa (njem. Korpskommandant, franc. commandant de corps).
Naime, generala može imenovati samo Savezna skupština, i to na zajedničkoj sjednici obaju domova. Tako izabrani general dobiva vrhovno zapovjedništvo nad oružanim snagama.
I doista, uoči njemačkog napada na Poljsku, Savezna skupština imenovala je generala – prvog nakon završetka Prvog svjetskog rata. Ime mu je bilo Henri Guisan i on je vjerojatno najpoznatiji vojni zapovjednik u cijeloj švicarskoj vojnoj povijesti.
General Henri Guisan odlučno je i brzo reagirao čim je Hitlerova Njemačka pokazala znakove agresije prema Poljskoj. Naredio je masovnu mobilizaciju i utvrđivanje švicarskih linija obrane. Mobilizacijom je stvorena sila od oko 430.000 vojnika.
Pod zapovjedništvom generala Henrija Guisana stvoren je zanimljiv plan obrane Švicarske u slučaju njemačkog napada. Naime, vojska se trebala na brzinu povući na jake obrambene položaje u Alpama i tako stvoriti tzv. Nacionalnu tvrđavu ili Švicarsku tvrđavu.
Takva bi tvrđava u Alpama Nijemcima bila tvrd orah za osvajanje i Švicarci su računali da Njemačka ne će riskirati gubitak velikog broja vojnika. I doista, Njemačka se nikada nije odlučila za osvajanje Švicarske, premda su postojali planovi za to (tzv. Operacija Tannenbaum).
Hitler je tijekom rata doista bio ljut na Švicarce i više je puta zahtijevao planove za osvajanje te zemlje. Ipak, odluku o napadu nikada nije donio.
Sa svoje strane Švicarci su se nekoliko puta premišljali da li da uskoče u rat, a 1940. gotovo da i jesu.
U to je vrijeme Švicarska bila potpuno opkoljena vojskama Sila osovine te je ozbiljno razmatrala mogućnost da stvar možda i neće potrajati. Znali su da se Sile osovine u svakom trenutku mogu okrenuti protiv njih, pa su se počeli pripremati za mogući rat.
Povukavši sve svoje oružane snage s granica u Alpe, gdje su uspostavili lanac planinskih utvrda i bunkera da se pripreme za invaziju, istodobno su provodili vježbe i ponovo vodili bitke koje su se odvijale oko njih.
A zatim su se iz petnih žila potrudili da Nijemci i Talijani vide što rade, nadajući se kako će shvatiti poruku da ako se odluče napasti Švicarsku, to neće biti lak posao.
Hitler je smatrao Švicarsku "prištem na licu Europe". Da rat nije krenuo loše po Nijemce, vjerojatno bi krenuli i u napad na Švicarsku, te bi vojnici smješteni u Alpama trebali pretvoriti svoje vježbe u praksu.
