1984.: Godina koja se ne vraća

Tekst članka se nastavlja ispod banera

To što će hrvatski pjevač Tony Cetinski nastupiti ispred sarajevske Vječne vatre, a povodom obilježavanja punih četrdeset godina od održavanja jedinih Olimpijskih igara koje smo ikada organizirali i koje ćemo ikada organizirati, problematično je koliko i koncert Aleksandre Prijović u Tuzli, održan 'nako, bez posebnog razloga.

Raskošni ameterizam

Pri tome je taj slavljenički nastup, što je dobro, manifestacija transparentnosti, ali i, što je oko dvjesto puta gore, raskošnog amaterizma kojim se želi sačuvati sjećanje na jedan zbilja veliki sportski događaj, te njegove posljedice zahvaljujući kojima je Sarajevo proživjelo svoje najbolje, najkreativnije i najpotentnije godine.

Sve je, barem sa Cetinskim, jednostavno da jednostavnije biti ne može: Turistička zajednica Kantona Sarajevo raspisala je, ima tome i tri mjeseca, javni poziv za organizaciju koncerta u sklopu obilježavanja četiri decenije od Olimpijade, na koji se javila jedna jedina agencija i ponudila nastup Tonyja Cetinskog. Kako izbor između nečega i ničega ne postoji, tako je, eto, određeno i ko će pjevati u centru glavnog grada, na istom onom mjestu na kojem su u novogodišnjoj noći svirala dva, za Sarajevo osamdesetih važna banda: Zabranjeno pušenje i Crvena jabuka.

Četrnaeste Zimske olimpijske igre, dakle one iz 1984., kao bitan sportski događaja u sjećanju imaju razloga čuvati oni što su na njima učestvovali i, posebno, oni što su na njima osvajali medalje. Po tome se ova naša Olimpijada ne razlikuje od drugih, ljetnih ili zimskih, održanih u Los Angelesu ili Barceloni, Sočiju ili Tokiju.

Prijestolnica ćevapa

Sarajevu i, posljedično, Bosni i Hercegovini, te su igre najmanje bitne zbog spusta i skijaških skokova, brzog klizanja i hokeja, utrka u bobu i sanjkanja. Već su puno važnije zbog sportske i stambene infrastrukture koja je zbog njih izgrađena, dok su najvažnije zbog svega što sa snijegom, olimpijskim selom ili Zetrom nikakve veze nema.

Od 1978. godine kada je domaćinstvo dodijeljeno, pa do 1992. kada je, kako kaže Sejo Sexon, vreli čelik raznio sve komšiluke i sve derneke, u Sarajevu je građeno i održavano društvo koje je prijestolnicu ćevapa, pite i baklave transformiralo u ozbiljan kulturni centar privlačan ne samo svijetu iz ostatka Bosne i Hercegovine, već i rahmetli Jugoslavije. Tako je, čisto ilustracije radi, o preseljenju u taj grad razmišljao Zlatan Stipišić Gibonni, po njemu je bauljao Branimir Štulić Johnny, dok su, uz ostale, Pavle Vuisić, Mira Banjac, Mustafa Nadarević i mnogi, mnogi drugi, dolazili snimati filmove za trijumfe u Cannesu i Veneciji.

Za manje od decenije i pol – navest ćemo samo ono opće poznato, jer bi u protivnom ovaj tekst imao riječi kao „Zastave“ Miroslava Krleže – Boro Kontić je na Radio Sarajevu stvorio „Primus“ - emisiju koja će iz anonimnosti izvesti Top listu nadrealista i, po inerciji, dva važna, jako važna banda, „Zabranjeno pušenje“ i „Elvis J. Kurtovich“, odnosno New primitivs kao jedini autentični kulturni pokret savremene BiH - ali i „Omladinski program“ Radio Sarajeva. Zlatko Arslanagić i pokojni Dražen Ričl Para napravili su „Crvenu jabuku“ – o čemu je Senad Avdić sjajno pisao u nedavno objavljenom feljtonu „Kad suze govore, istina razvaljuje“ – u kojem, pored ostalog, kaže: „Mora da je neki sitni virus tog ludila i mene negdje zakačio: ko bi se ne-lud u sedmoj deceniji života i u ovakvom kijametskom svijetu  potrudio da posegne za sjećanjem - nježnim načinom komuniciranja sa prošlošću, spasi djeliće jednog vremena koje se spasiti ne može...“

Granice sloboda

U to je vrijeme „Plavi orkestar“ radio ono što danas može valjda samo spomenuta Aleksandra Prijović i, dobro, Dino Merlin koji u osamdesetim godinama kratkog i krvavog vijeka prelazi put od radnika u neposrednoj proizvodnji do muzičke zvijezde.        

Studentska štampa tog doba – „Valter“ i Naši dani“ – nije pomjerala granice medijskih sloboda, već je crtala nove, baš kao i „Tetovirano pozorište“ Mladena Materića teatarske, a „Audicija“, predstava nastala iz studentske vježbe poznate kao skica za lik, one komercijalne.

Rahmetli Kemal Kurspahić je, po prvi puta u historiji tog lista, tajnim glasanjem uposlenih izabran za glavnog i odgovornog urednika „Oslobođenja“, a Nenad Pejić Televizije Sarajevo. Zahvaljujući njima, sarajevski je dnevnik zadržao uticaj i podigao tiraž, gubeći na dosadi koja ga je prečesto ispunjavala, a TV SA bila sjajan javni servis prije nego su se tako počele nazivati državne TV kuće.

Veliki i vječno podcijenjeni pisac, pokojni Dario Džamonja, je svoje sjajne priče objavljivao u „Večernjim novinama“, Miljenko Jergović i Aleksandar Hemon u „Nedjelji“ koju je, kao i vanjskopolitički magazin „Svijet“ uređivao kasniji ambasador BiH i ekspert za Bliski istok, Zlatko Dizdarević.

Nedavno preminuli Saša Bukvić je od cafe galerije „Zvono“ napravio ozbiljnu umjetničku instituciju u kojoj se često moglo sresti, uz silan svijet, Semezdina Mehmedinovića. Rahmetli Karim Zaimović je, iako maloljetan, već bio jedan od najrelevantnijih strip kritičara, dok je Ervin Rustemagić uveliko bio među najuglednijim strip izdavačima i producentima na puno širem prostoru od SFRJ.

Čudesne osamdesete

U samo četiri godine – od 1981. do 1985. – pojavila su se dva filma bez kojih je ovdašnja kinematografija nezamisliva: napisao ih je Abdulah Sidran, režirao Emir Kustrica i zvali su se „Sjećaš li se Dolly Bell“ i „Otac na službenom putu“.

Košarkaški klub „Bosna“ i Fudbalski klub „Sarajevo“ bili su prvaci Jugoslavije, „Željo“ je igrao u polufinalu tadanjeg Kupa UEFA, stubovi privrede bile su firme poput „Energoinvesta“ i „Hidrogradnje“, a muzika stvarana u Sarajevu činila ogroman dio međurepubličkog izvoza.

„Bile su to manifestacije autentičnoga razlistavanja kreativnih energija na svim područjima. I ne treba to mistificirati kao nekakav bosanski specifikum, naprotiv, radilo se samo o tomu da se Bosna i Hercegovina u osamdesetim napokon 'na svim frontovima' priključila kulturnome oslobađanju koje se već prije javilo u drugim jugoslavenskim sredinama. Te čudesne osamdesete bile su uzbudljivo vrijeme, u kojemu se vidi i čuje kako monolit režima škripi i popušta ali se još drži, a sloboda još nije osvojena ali je na dohvatu, već je i prakticiramo, i samo je pitanje dana kada će postati potpuna… No, danas vidimo i znamo da je sve to bio zapravo labuđi pjev jedne sjajne a u sebi paradoksalne i proturječne civilizacije, njezin posljednji bljesak prije apokaliptične i krvave propasti u koju se survala između ostaloga i zbog toga što se nije znala nositi s vlastitim mrakovima i 'kosturima u ormaru'“, kazao je pisac Ivan Lovrenović u intervjuu iz, sada već davne, 2011. godine.

Godina koja se ne vraća

Mi, naravno, nikada nećemo znati da li bi „autentičnoga razlistavanja kreativnih energija na svim područjima“ i „labuđeg pjeva jedne sjajne a u sebi paradoksalne i proturječne civilizacije“ bilo i bez Zimskih olimpijskih igara, ali slobodno možemo reći kako je ta sportska manifestacija itekako zaslužna za buđenje jednog, do tada marginaliziranog i u jugoslavenskim okvirima ne naročito važnog republičkog centra, svakako nebitnijeg od Beograda, Zagreba i Ljubljane.

Punih četrdeset godina od održavanja Olimpijade zapravo je sjajna prilika da se ozbiljno govori i na različite načine podsjeti na najbolje Sarajevo ikada, te propita može li i kako nekada postati slično. No, kao što to obično biva, prilika će biti iskorištena da bude propuštena. Istina je, doći će učesnici takmičenja, održat će se konferencije i okrugli stolovi, valjda i neka izložba, eto i koncert Tonyja Cetinskog, samo…

Parafrazirajući hrvatskog povjesničara Tvrtka Jakovinu: za razliku od 1941. – godine koja se vraća, 1984. će ostati godina koja se ne vraća. I nikada se više neće vratiti.       

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.