Klizna situacija
Filmski sukob: Opus tanak, za razliku od novčanika
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Vic nije najnoviji, ali je aktuelan. Takvim ga je učinio sarajevski režiser Ahmed Imamović, otpisujući članicama Upravnog odbora Fondacije za kinematografiju Federacije BiH, Emini Ganić i Mirni Milanović-Lalić.
Taj vic glasi: sastali se Francuz, Austrijanac i Bosanac i krenuli se hvaliti imetkom. Francuz je pokazao luksuzni osmosobni pariški stan sa pogledom kao iz američkih romantičnih komedija, a kada su ga upitali kako ga je stekao, rekao je da je vodio projekat izgradnje javnih škola i vještim knjigovodstvom popravio vlastitu financijsku sliku. Austrijanac je s ponosom otvorio vrata kućerine na poznatom skijalištu i ispričao kako je našao načina da se od istih para izgradi velika bolnica i velika vikendica. Bosanac je, normalno, na red došao zadnji, što ne znači i da je ispao najsiromašniji, sasvim suprotno. On je goste dočekao u viletini s olimpijskim, grijanim bazenom u dvorištu, pomoćnim objektima, košarkaškim i teniskim terenom… Očekivano, upitan je o načinu na koji ih je stekao. „Vidite onaj most?“, upitao je. „Ne vidimo“, odgovorili su Francuz i Austrijanac. „Eto tako“, uzvratio im je.
Više plaćenih nego snimljenih
Uobičajeno oštro, jer je jednostavno takav, Imamović je članicama UO Fondacije objasnio da on ne podržava vršitelja dužnosti predsjednika istog tog Upravnog odbora Fondacije za kinematografiju, Antonija Beusa, onako, što mu je dosadno ili zato što mu se sviđaju njegove kravate, već zato što je Beus prvi napravio ono što je trebalo napraviti davno. Provjerio je koliko filmova je ta institucija financirala ili sufinancirala, a koliko je snimljeno, pa otkrio da ima više plaćenih nego snimljenih. Ne bi to, naravno, bilo sporno da su ti filmovi u pripremi za snimanje ili da se, jednostavno, od snimanja odustalo i da je novac vraćen u cijelosti, odnosno u iznosu kojeg se ne može pravdati računima.
Nije neuobičajeno da se i nakon određenog ulaganja odustane od nekog filma: pokojni producent sa nemalim iskustvom u Hollywoodu, Branko Lustig, je nekom zgodom pričao kako je njegovo najskuplje odustajanje koštalo više od četrdeset miliona dolara. Procijenjeno je kako će za film trebati još dva puta toliko, a da neće zaraditi ni pola od uloženog, pa je zdrav razum odsvirao kraj igre.
Vratiti pare
Bosanskohercegovački filmovi se teško, ako ikako, mogu isplatiti, a kako nema ni tržišta, ni masovne publike, ni mecena, ovdašnji autori i autorice – kao i mnogi u Evropi – mogu raditi samo javnim i parama međunarodnih fondacija. Zato je, pored ostalog, vrijeme od sinopsisa do premijere kod nas znatno duže nego tamo gdje postoje jasni komercijalni interesi.
Problem, međutim, počinje kada se iz budžeta pare daju, a film ne snimi, što ne podrazumijeva da se pare, jednostavno, moraju vratiti.
„Ne lezi vraže, ovaj 'katil i inkvizitor' (Antonio Beus) iz Srednjobosanske županije je počeo da češlja, skenira stanje i bilanse po svim godinama od osnutka koje su prethodile njegovom dolasku na čelo fondacije. FGR-ovci su bili djelomično upravu, u kulturi, a naročito u filmu ništa se ne može mjeriti metrom, ali su previdjeli da će 'lukavi Latin' naći vrlo jednostavan način da to izmjeri u milionima pronevjerenog budžetskog novca kojeg više nema (pojele ga debele mace), kao što nema ni filmova (jednostavno nisu snimljeni). Zatim je Beus sebi dao za pravo (koji drznik!) da od njih zvanično zatraži povrat novca za filmove koje nisu snimili, a njegov bezobrazluk (kakav zlonamjernik!) je otišao do te mjere da je prije neki dan čak izašao u javnost te obznanio i objavio dokumente, dokaze o pronevjeri višemilionskih iznosa i prozvao mnoga ugledna imena (objavljeno, koga zanima može potražiti)“, napisao je Imamović u svom odgovoru članicama Upravnog odbora Fondacije.
Raščišćavanje računa
Pradoksalno, i Emina Ganić i Mirna Milanović-Lalić se suštinski slažu sa Imamovićem, samo im se, valjda, ne sviđa izvođač radova na raščišćavanju računa: „Gospodin Beus, pozivajući se na svoju ulogu v.d. predsjedavajućeg, dijeli isključivo lična mišljenja bazirana na svom dugogodišnjem radu unutar fonda, dok kao kolektivno tijelo UO fondacije trenutno revidira taj rad gdje su mnogobrojne zabilježene nepravilnosti validirane i putem izvještaja, upućene resornom ministarstvu, Vladi Federacije BiH te uredu kantonalnog tužioca. Naše je uvjerenje da će imenovanjem novog UO fondacije njen budući rad implementirati politiku transparentnosti, fiskalne odgovornosti te služiti cilju zbog kojeg je uspostavljen fond - da pruža podršku i poticaj razvoju bh. filmske industrije, a ne servisira lične interese niti promoviše lične stavove bilo kojeg individualnog člana UO".
Ako, dakle, dvije članice – tačnije, vršiteljice te dužnosti – Upravnog odbora Fondacije tvrde da to „kolektivno tijelo trenutno revidira taj rad gdje su mnogobrojne zabilježene nepravilnosti validirane i putem izvještaja, upućene resornom ministarstvu, Vladi Federacije BiH te uredu kantonalnog tužioca“ i izražavaju „uvjerenje da će imenovanjem novog UO fondacije njen budući rad implementirati politiku transparentnosti, fiskalne odgovornosti te služiti cilju zbog kojeg je uspostavljen fond - da pruža podršku i poticaj razvoju bh. filmske industrije, a ne servisira lične interese“ onda one, prvo, priznaju da je Fondacija radila svakako samo ne kako treba i da je, umjesto „da pruža podršku i poticaj razvoju bh. filmske industrije“ servisirala „lične interese“, a drugo… Nema drugog, jer tu počinje Bosna i Hercegovina, majka domovina svih svjetskih apsurda i zajednica u kojoj svi sve znaju, ali se znanjem koriste dozirano, u mjeri koja im odgovara, držeći se čvrsto vlastitih principa koji vrijede sve do prvog interesa.
Poželjan nakon Oscara
Tako, eto, svi znaju – stariji od 2002. godine, mlađi od nekih kasnijih – da je Fondacijom, čim je osnovana prije više od dvije decenije, zagospodarila producentska kuća „Refresh“ u vlasništvu Ademira Kenovića, Pjera Žalice i Srđana Vuletića, zadržavajući uticaj i nakon što je Ademir Kenović shvatio da je moć Mire Purivatre veća od njegovog talenta da se dobro pozicionira, te da će Fondacija nastaviti funkcionirati kao ekstenzija Sarajevo film festivala.
Znaju, također, svi da je Danis Tanović u tom društvu postao poželjan tek nakon što je dobio Oscara – za film koji su, uzgred rečeno, neki od Beusovih oponenata proglasili lošim i koji je, isključivo zahvaljujući velikom filmskom snimatelju Mustafi Mustafiću Pujdi i njegovom angažmanu, bio bosanskohercegovački kandidat za tu, najprestižniju nagradu – te da Jasmila Žbanić nikada, ali nikada ne bi snimila ništa da nije napravila vlastitu produkcijsku kuću i da je ozbiljno doživljena tek nakon što je nagrađena Zlatnim medvjedom za „Grbavicu“, nastalu nakon baš trnovitog i dugog prikupljanja sredstava.
Znaju i znali su svi da je Fondaciji nedostajalo, kako ono kažu Emina Ganić i Mirna Milanović-Lalić, „transparentnosti i fiskalne odgovornosti“, da nije služila „cilju zbog kojeg je uspostavljen fond“, već je, odobravajući sredstva za filmove koji nikada nisu snimljeni, niti će biti, servisirala „lične interese“ zbog čega tanak autorski opus nije podrazumijevao i tanak novčanik abonenata ove institucije.
Nekorišteni respiratori i nesnimljeni filmovi
Kada je već tako, a drugačije nije, onda nije pitanje treba li Antonio Beus biti predsjednik Upravnog odbora, već zašto ga glasno ne podržavaju oni autori i autorice koji se na konkurse Fondacije javljaju da bi snimali, a ne da bi ugrađivali grijanje u bazene, jer bi upravo njima – ovim prvim – uzaludno bačene marke olakšavale stvaranje i služile ne kao injekcija, već kao infuzija.
Ima, međutim, još jedno pitanje: ukoliko je onima koji po zvanju, znanju, karijerama i rezultatima pripadaju kulturnoj i društvenoj eliti normalno da se javni novac uzima kao za filmove, a zapravo za lagodan život, zašto je onda nenormalno i nemoralno kada politička kasta krade na nekorisnim respiratorima ili se ugrađuje na unaprijed dogovorenim tenderima?
Ne može se, jednostavno ne može, biti malo trudan i djelomično principijelan, pa je, posljedično, ili sve jednako prihvatljivo ili jednako neprihvatljivo. Drugačije rečeno, a da isto znači: ako se odgovara za preplaćene i nekorisne respiratore, onda se mora odgovarati za plaćene, a nesnimljene filmove, pa i tako što će se pare, vrlo jednostavno, vratiti u budžet, ali ne samo zahvaljujući pritisku Antonija Beusa, već i zakonskim osiguravanjem – što ono kažu Emina Ganić i Mirna Milanović-Lalić - famozne transparentnosti i iste takve fiskalne odgovornosti.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.