Bračna koalicija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Imam tu nezgodnu životnu naviku da sam nekoliko godina ekstremno debel, a onda smršam, jednako ekstremno. Nisam bolji ni po pitanju uzgoja dlaka, dvije tri godine brijem čak i noge, onda dvije tri godine hodam kao Samson koji se zamonašio. Nisam baš staložen ni u drugim stvarima. Praktično, nikad ne znaš na čemu si sa mnom, ili ću biti tih kao bubica, ili će se moj smijeh čuti tri ulice dalje. Sinusoida postojanja, ili kosinusoida?!

Ima li šta slatko u kući?

Posljednjih mjeseci, nakon dugog rada otkuće (rad od kuće je bio prvih nekoliko tjedana, kasnije je postao napor), primjetno sam se zaokružio, a samo se tješim da nikad nisam ni pokušavao trčati. Istina je, i da hoću, ne bih mogao. Volim kondiciju i rado je se sjećam.

Uglavnom, da skratim priču, nakon višemjesečnog ćopanja slatkiša, raznih grickalica, degustacije maščoba... Zamolio sam ženu da mi pomogne, da me upozori i tako to. Da ne grickam usput. Možda nešto zdravo radije. Jabuku.

I onda supruga i ja kad se vraćamo s posla, svratimo u trgovinu. Kupi se, recimo, papir za pečenje (ulje samo u svečanim prilikama), kakva mišav'na povrća, nekog regionalnog nazivlja, kopi se neka zdravija kofol konzervica, riba kao, nekog regionalnog nazivlja, s povrćem, kupi se mlijeko, ono bezopasno, mislim, bezmasno, jeste, ono kad poslije pretakanja mlijeka isperu lonac, e jeste, nulaosam! Kupi se kao mineralna da se zamažu oči, umjesto sokića bez dodanog šećera osim onoliko koliko su dodali, i onda moraš proći pored police sa slatkišima na putu do kase.

A polica sa slatkišima načelno u sve jednoj trgovini smještena pored kase, da te mami dok čekaš da otkuca kasirka. I ona namjerno ono kao ne može skenirati povrće, prokleto povrće, porosilo kad si ga izvukao iz zamrzivača, a onaj skener valjda iz Jugoslavije, požutjela plastika više. Onda ja gledam u one police, a žena me podbada laktom da obrišem sline. A ona kasirka krene kucati, a i naočale su joj valjda kupljene u vrijeme Jugoslavije, pa pogađa, pa vrti gore-dolje tipkovnicu, izlizalo se osam, pobogu gdje dođe osam!

A ja već namigujem ženi na Noblice, na Domaćicu, pogledom razmatam čak i onu Galeb čokoladu na dnu police, jeste, onu što je zadnji kakao vidjela u zlatnoj eri Jugoplastike. I primičem se polici, a ženaa sve viče: Nećemo ništa kupovat, imamo i kući slatkiša!

A znamo i ona i ja da nemamo slatkiša, Korizma bila, ona se odrekla bila svega, a ja da je  ne izazivam isto. Tu ja malo tugaljivu facu slažem, ali ona odlučno gazi po stopalu štiklom...

Makar perec ili lisnato

U pekari ja navijam za piticu, da kupimo makar zdravu zeljanicu, ona se mršti da je pekarova žena ne vidi, pokazuje da ima povrća u vrećici, zamrznutog, za nekoliko minuta gotovog, s finim regionalnim nazivljem, tipa meksička mišav'na.

Ja stojim kod vrata i očima joj navlačim pogled na lisnato sa sirom, to najviše voli, sad i njoj lagani boc da se obriše, ha tu smo! Pada barem slani perec, ako ne može pitica pitičica ručku. Kući se ponudim, prošetam ćuku, uključim veš na pranje, usisam kuću, onda se napravim, kao ma jesam li zaslužio nešto slatko. Onda krene rasprava ima jabuka, nije jabuka slatko, ima banana, neću banana,  vidi kako su zelene i tvrde, opore. Sjedi, evo kavu ću stavit, ajde nešto slatko, ma ima li išta u ostavi, onda se prepiremo malo, pregovaramo, ona kaže ne može, puno si danas pojeo, ja se namrštim, zatražim reviziju daytonskog mirovnog sporazuma i teritorijalnu reorganizaciju u stanu, to jest, odem u sobu čeprkat po kompjuteru, spustim roletne, sjedim u mraku, ona poviri pola sata kasnije, ja natmuren šutim, ignoriram je, neću da stupim u pregovore u kojima sam majoriziran, pozivam se na haaške i strazburške presude o ljudskim i inim pravima, pozivam se na Aneks sedam i Barryjeve amandmane...

Ali ništa slatko još nisam pojeo. Lagano me muči predizborna apstinencijska kriza, kad odem u kuhinju napiti se vode, prijetim bojkotom izbora, neću da večeram, ajde ne budali, evo baš hoću, što mi braniš da sam debeo i sretan.

Zvoni telefon, međunarodna zajednica, ili je moja mater ili je punica. Šalimo se, glasno pričamo, kao otople odnosi. Kad se spusti slušalica, ja opet pitam slatko nešto, eto haj' ti kupi, neću, haj' ti, ti si rekla da nećemo danas kupovati, onda opet krene neumski krug pregovora, neviđenim naporom uspijem se izboriti za nešto slatko, ako će i ona dobiti štapiće ili Smoki.

Može, ali ti otiđi kupi, neću, idi ti, hajde evo ja ću smeće baciti, a ti u trgovinu pa se nađemo na pola puta. Privremeno se usvaja proračun, ima se novca za SIP i organizaciju izbora.

Grgljam sodu bikarbonu

Pogledali smo neki film, još napola ljuti, svak pojeo svoju polovinu slatkiša i Smokija, usput još gladne oči kupile sokić neki, zavaljen ležim ispred tevea, gori mi kiselina u želudcu, vidi i ona da se namještam, da se primišćam po kauču, jel ti dobro, jeste, pravim se ja, a ono neću da priznam da je bila u pravu i da ovako kasno nismo trebali jesti slatko.

Poslije filma ona šuti, napola ljuta čita neku knjigu, ja bijesno drkam Youtube i prevrćem se s bolovima u želudcu, ali neću da priznam da me muči kiselina. Bila je u pravu, ali ne odustajem od svog paketa mjera, a on uključuje nešto slatko poslije ručka.

Navečer kasno, blokada sjednice je dogurala do kreveta, a zarekli smo se jedno drugomu da nikad nećemo leći ljuti jedno na drugo. I onda okrenuti leđima jedno drugom neće san na oči ni njoj ni meni, namršteni onako, ustajem ja do kupatila da prohodam, da podrignem, da bilo šta. Ustajem potom piti vode. Pita me ona sto puta je li ti dobro, ja onda naprasno prekinem blokadu rada zajedničkih institucija:

- Odoh popit nešto za ovaj želudac! Izjede me kiselina!

I dok odmičem kroz hodnik, čujem nju kako ronca da je ona rekla da ne jedemo slatko onako kasno. Malo se opet prepiremo i onda se pomirimo da možemo zaspat, a sutra znamo oboje, čeka nas isti prolazak pored police sa slatkišima na putu do kase. I opet ću ja, kao nositelj europskog puta ka mršavljenju i zdravstvenomu boljitku, blokirati, ili će ona blokirati pričom da ima jabuka, nije jabuka slatko, onda pojedi bananu. I ja mislim da ću sutra ipak pojesti bananu, dajem sebi i njoj obećanje i opet sutra ću ga pogaziti.

I svaki dan ista bračna priča kao kod koalicije HDZ-SDA-SNSD. Evo već dva desetljeća mi tako. Isto kao i oni.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.