Kako preživjeti bespara?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Posljedica globalne krize izazvane pandemijom, posljedica probuđenih ratova po Bliskom Istoku i u Africi, posljedica ukrajinsko-ruskog rata... Novca je sve manje za sirotinju, i kada imaš gdje raditi, plaća je sve mizernija uspoređena s trendovima poskupljenja, što je jučer bilo 50 maraka, danas je već stotinu, a sutra ne smiješ ni pomisliti kako će biti.

Kako sam već ušao u peto desetljeće, pomalo zavidim mlađim kolegama koji se već bez jedne plaće odluče dati otkaz – ja ipak više nisam vitalan kao prije, metabolizam mi je sporiji, dovoljna je jedna obilnija večera da se udebljam i utromim... tako da pokušavam pronaći neke alternative traženju drugog posla.

A vrijeme je došlo da se misli što ćemo sad. Pa evo mojih nekih osnovnih svjetovanja, zapratite me za više recepata.

Najvažnije ti se dobro udat'

Ne, ovo nije tlapnja lakomislenih srednjoškolki, ovo je vrlo važan model preživljavanja u Bosni i Hercegovini. Ranijih godina imao sam sudbinu da sam osobno imao sasvim pristojnu i urednu plaću, dok je moja ženščina desetljeće čitavo uspjela u školstvu imati status 'na određeno', iako i sami ste vjerojatno svjesni, naši zakoni kažu da u takvom statusu možete biti zaposleni maksimalno tri godine. U Bosni i Ercegovini, bome, more i drugovačije.

I tako je moja draga godinama preko ljeta išla kući od 30.6. pa opet najesen kad je prime, obično ne s prvim rujnom nego onako, kad se kome nadigne u ministarstvu. Tada joj je bilo drago što se dobro udala, a ja osobno nikad nisam živio u zabludi da me je odabrala zbog moje ljepote ili pameti. Još davne dviiljadite ja sam znao da mojih 500 maraka neto mjesečno otvara i gvozdeno srce, a nisam to tada ni krio, tatrane se sviralo po raznim žurkama, vozila se nabrijana kola, crrrrna, jedna od onih supersporcki u kojima se nije moglo seksat', time sam pokazivao svoj status poželjnog neženje. Ono, u stilu, nije mi do seksa na jednu noć, jerbo sam i zaposlen na neodređeno.

Danas, s krizom javnog radiotelevizijskog sustava na državnoj razini, to je ona razina koju svi nazivno potiču, a potkopavaju na svakom ćošku... Danas sam se ja dobro ud'o. Sporcki kola više nema, od gitara imam samo klasičnjaru koju nitko neće, fali joj i D žica, klasika. Ona je danas svjesna da se za*ebla, da sam zapravo loša prilika, ali pred Bogom je potpisala pa šuti, k'o dobra katolkinja. Od para imam samo njezinih pola plaće, naime, nakon desetljeća i više u školstvu dobila je pola ugovora pa na ljeto dobije pola otkaza za ono pola radnog mjesta što nije primljena na neodređeno. Mene ipak na neodređeno mora izdržavati jer evo mojima su računi blokirani, a ja sam prestar da dam otkaz.

Novim zakonom ukinut će i pr(ij)evoz

Ne samo da ne dajem otkaz, nego svako jutro uredno odem na posao, dabome, o njezinu trošku, jadno mače moje socijalno. Internet su na poslu pricvrljili na minimum jer ni to ne plaćamo uredno pa sebi šeram bežično s Eroneta ili m-tela, i tu migoljim ispod kišnih kapi i plaćam ovlaš uredno da ne ukinu baš oba broja istodobno.

Kako idem na posao? Naravno ne autobusom jer se u Mostaru ne možeš pouzdati u javni prevoz, ako na kraju i dođeš, zakasnio si. Pa se snalazim na razne načine, nekad taksijem, kad ćaća, mater ili žena podare koju banku, nekad se ipak i zalomi da potrefiš baš na autobusnu liniju kad ti treba. Ponekad prevarim drugove pa me dovezu do grada, oni misle da će se počastiti kavom, na kraju časte i mene, ali tek nakon što me dovezu. Ne znam dokad će me trpjeti, no da imam talenta za valjanje šupljaka, imam, ipak mi je to profesionalna deformacija i formalno obrazovanje.

Ako sve to propadne, a lijep je dan, sjednem na bicikl. Bicikl je prilično oronuo, kupljen je još davne dviiljadite i neke, dok se imalo para i kao treniralo nešto. Pazite, s klimatskim promjenama sve je teže doći do lijepih dana za bicikliranje. Kako sam već spomenuo, u petoj sam deceniji i hladno mi je češće nego toplo, iako su mi ramena i uši već odavno dlakava. Drugo, vrlo je nezgodno u mojoj nezavidnoj formi biciklirati po kiši ili još gore, po jakom vjetru. Čekrk je najgori. Tu je prevrtalo i autobuse davnih šezdesetih, a da ne bi kilava biciklistu.

Je*eš sad hiljadu toplih obroka

No osim dolaska na posao, treba posao nekako i odraditi. I to je sve čudnije. Ponekad izmolim kolege da mi proslijede materijal, ponekad izmolim kolege da me povezu, ponekad slažem šefu da se nitko ne javlja, ponekad mu i ne slažem, goriva nema da se svugdje ode. Ponekad, ako je baš i nezgodno vrijeme i nisu dali ćaća, mater, žena, e tada ostanem kući.

Rad od kuće isti je kao rad u uredu, samo jeftiniji. Ne pereš zube, ne češljaš se, ne geliraš, ponekad se ne moraš ni okupati (to u rijetkim prilikama kad je žena na kakvom školskom putovanju). Pandemija nam je otkrila da je rad od kuće brži, učinkovitiji, a daleko jeftiniji. No kako vrijeme prolazi, čini mi se da će uskoro to ostati jedina opcija.

Kad me familija i prijatelji pitaju što da mi kupe za Božić ili rođendan ili tako nešto... ja kažem pidžamu. Pidžama se najviše isplati u suvremenom radu od kuće. Ono kad je topla i udobna da i grijanje smanjiš, to je savršeno. Toliko sam se u protekle dvije godine naviknuo na pidžamu, točno mi nije dobro kad onaj remen stisnem, odmah me nešto u slezeni probode.

Lakše je u društvu

No, najvažnije vam je uštedjeti ono nakon posla, u društvenom životu. Otkako je korona pandemija počela, i u tome sam se ispraksao. Najprije sam se dugo vadio na germofobiju, neću da idem po svadbama, po izložbama, po koncertima, po večerama, onda sam zabranio gostima da navraćaju.

Ukratko, danas imam vrlo uzak krug tvrdoglavih prijatelja, no nisam se isključio iz javnog života. Tu sam svakodnevno u jednom finom lokalnom društvu, Komšo, Cuna, Lilly, Mali, Žuti, Garo, mi ti se sastajemo kod supermarketa k'o najveće pijandure, onda malo budalešemo, hrvemo se, preskačemo, trčimo, lajemo na kamione.

Ne, nisam prolupao da lajem na kamione, družim se s lokalnom svitom pasa lutalica. Nisu baš čopor jer svaki ima vlastiti stambeni objekt, u obližnjim haustorima, šupama, podrumskim prostorijama. Ali isto ne daj ti Bože da dođe neki drugi čopor u kvart, ne bi se dobro proveo.

I moram primijetiti da su psi jako dobro društvo. Ja kad im krenem pričati o svojim mukama na poslu, blokiranom računu firme, brojanju dana bez plaće (u njih je to puta sedam), oni me samo predano gledaju i pogledom mi kažu, pusti pare, 'ajmo kopat oko kontejnera.

I tako, ljudi moji, imam ja još recepata kako da živite bez plaće, ali s poslom. Mogao bih feljton započeti. Ali se bojim da bi dosta ovoga i sami znali, nisam, naime, jedini koji sličnu muku muči. Nekad kažem ljudima da novinarstvo nije posao nego poziv i da to jednostavno tako radim jer osjećam potrebu. A ono me zapravo strah dati otkaz i početi ispočetka. Ipak mi je peta decenija. Nisam živahan i lakovjeran kao nekad.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.