And the Oscar goes to...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naslov ovotjedne kolumne posudio sam od Igora Božovića, svog kolege s Bljeska, koji je pisao o "zlatnim medvjedima", odnosno o živopisnim "međedima" iz BiHwooda, "stanovnicima" naše živopisne političke šume. Ovaj tjedan ću, kao svojevrsni otklon od njih, što je blagotvorno za mentalno zdravlje, pisati o jednoj mnogo ljepšoj temi, o filmu, u tekstu koji se na neki način nastavlja na Božovićevu kolumnu, o tome zapravo kako BiHwood ne teži prema Hollywoodu, kao neupitnom idealu, već da se događa obratno: da Hollywood, gubljenjem kriterija, sve više liči na naš BiHwood.

Koliko danas vrijedi nagrada Oscar kao nagrada za umjetničko ostvarenje, bez obzira što ona nikada nije profilirana na taj način, iako su mnoga ostvarenja koja su obilježila povijest filmske umjetnosti dobila ovu nagradu, bez obzira na komercijalni potencijal koji se nametnuo kao ključni faktor u svijetu filmske industrije? Odnosno, nameće se pitanje u što se ta nagrada zapravo pretvorila.

Najbolji odgovor na ovo dala je nedavna 94. dodjela ove nagrade koju je obilježio bizarni incident, kada je glumac Will Smith ošamario voditelja ceremonije dodjele nagrada, komičara Chrisa Rocka. Djelomičan odgovor krije se u činjenici da se malo, ili gotovo nimalo, pisalo o pobjedničkom filmu "CODA" redateljice Sian Heder, koji je remake francusko-belgijskog filma "Obitelj Belier" Erica Lartigaua. Pisalo se uglavnom o famoznom šamaru.

Od devet nominiranih filmova iz prošlogodišnje produkcije u kategoriji najboljeg filma, pogledao sam njih sedam, dok dva filma, "Kralja Richarda" i Spielbergovu "Priču sa zapadne strane", nisam ni želio pogledati, jer se i iz šturih sinopsisa može vidjeti da se radi o bezbroj puta viđenom prežvakivanju američke pseudomitologije koja se uzima zdravo za gotovo, što je meni dosadnije i od onih filmova o stripovskim superherojima. Barem četiri od tih sedam pogledanih filmova po mom mišljenju su neusporedivo bolja filmska ostvarenja od nagrađene "CODA-e": "Šape pasje" Jane Campion, "Ulica noćnih mora" Guillerma del Tora, "Belfast"  Kennetha Branagha i "Ne gledaj gore"  Adama McKaya. To se pogotovo odnosi na "Šape pasje" i "Ulicu noćnih mora".

Također, neki filmovi su se našli u užem izboru samo zbog toga što iza njih stoje velika redateljska imena poput Stevena Spielberga, Paula Thomasa Andersona i Denisa Villeneuvea čiji me film "Dina", snimljen prema kultnom znanstveno-fantastičnom serijalu Franka Herberta, ostavio  hladnim, usprkos senzacionalnoj fotografiji i majstorskoj Villeneuveovoj režiji.

"CODA" je topli, mali film o običnim, malim ljudima, kako se to voli reći, kakvih se u SAD-u, vjerujem, godišnje snimi na stotine. Što je "CODA-u" izdvojilo iz te mase, teško je odgovoriti. Film pati od brojnih scenarističkih nedostataka, a najveći je sporni i nategnuti "happy end", ali ga usprkos tome treba preporučiti za gledanje, jer u pojedinim momentima ima blagotvorni "anestetski" učinak koji, na žalost, traje kratko, do prvih televizijskih vijesti.

Kako se moglo dogoditi da jedan ovakav, ni po čemu vrhunski film, bude proglašen najboljim u prošlogodišnjoj produkciji? Odgovor se krije, čini mi se, u formatu "kolektivnog tijela" sastavljenog od članova Američke filmske akademije, njih gotovo deset tisuća, koje odlučuje o nagradama. Brojnost i heterogenost članova Akademije, u koju su uključeni istaknuti pojedinci iz svih segmenata filmske industrije, za posljedicu ima stavljanje u drugi plan estetskih kriterija, čime se favoriziraju neki drugi elementi filma, prije svega empatija prema likovima, u čemu je "CODA" neprikosnovena.

Uoči dodjele ovogodišnjih Oscara, jedan film se izdvajao kao izraziti favorit: "Šape pasje" ("The Power of the Dog") novozelandske redateljice Jane Campion. Pišući za jedan hrvatski tjednik o ovom filmu, napisao sam da se radi o filmskom remek-djelu kakvo se odavno nije pojavilo. Film je imao dvanaest nominacija, a dobio je samo jednog Oscara, onog za najbolju režiju. "CODA" je, za razliku od "Šapa pasjih", imala stopostotni učinak: tri od tri.

O Jane Campion možemo bez ikakvih ograda govoriti kao o velikoj redateljici čije ime može ravnopravno stajati uz bok brojnim slavnim redateljima, mahom muškarcima. Barem njena dva filma su već danas filmski klasici. Tu, uz "Šape pasje", mislim na njen film "Pijano" iz 1993. godine. Radi se o jedinoj ženi u povijesti koja je dosada imala više nominacija za najbolji film i režiju.

Campion je, također, prva žena koja je dobila Zlatnu palmu za najbolji film, i to za film "Pijano". Za isti film je, također, dobila 1993. godine Oscara za najbolji scenarij. Bez obzira na ovo, Jane Campion je jako teško nazvati "ženskom redateljicom", jer je nešto slično na filmu, za razliku od književnosti, pomalo u drugom planu. Ali se, usprkos tome, mogu napraviti određene usporedbe u tom smislu, na način da Jane Campion usporedimo s Olgom Tokarczuk kojoj je besmisleno nalijepiti etiketu "ženskog pisca".

Ženski likovi iz dva najbolja filma Jane Campion su neosviješteni, ranjivi, baš poput likova iz proza Olge Tokarczuk. Likovi ove redateljice na nasilje odgovaraju bijegom u glazbu (Ada McGrath u "Pijanu") ili u alkoholizam, poput Rose Gordon (Kirsten Dunst) u "Šapama pasjim". Također, radi se o likovima koji bespogovorno pristaju na uvrijeđene društvene konvencije, u kojima je žena u podređenom položaju. Ada, tako, pristaje na ugovoreni brak, kada je otac šalje na zapadnu obalu Novog Zelanda, gdje se treba udati za starijeg muškarca, Alistaira Stewarta (Sam Neill), kojega nikada u životu nije vidjela. Ona tamo odlazi zajedno sa svojom vanbračnom kćerkom Florom. Zanimljivo je da je upravo mala Flora "najjači" ženski lik u oba ova filma Jane Campion.

Radnja "Šapa pasjih" većim dijelom se odvija na zabačenom ranču u ruralnom dijelu američke savezne države Montane, 1925. godine, čiji su vlasnici braća Phil (Benedict Cumberbatch) i George Burbank (Jesse Plemons). Radi se o antivesternu kakvi se pojavljuju u posljednje vrijeme, od kojih je najpoznatiji Inarrituijev "Povratnik" iz 2015. godine. Dakle, ovaj film se ne bazira na okoštalim obrascima američke vestern mitologije, već je brutalno demistificira, gradeći svoj narativ na kompleksnoj psihopatologiji dva glavna muška lika filma.

Za sve one koji barem površno prate film, ovakav debakl nikoga nije iznenadio, jer je to posljednjih godina postalo gotovo kao pravilo. Treba se samo vratiti koju godinu unatrag, da bi se uočio uvriježeni obrazac. Uzeo sam za primjer posljednjih pet godina.

Prošle godine pobijedio je jedan izvrstan film, "Zemlja nomada" Chloe Zhao, međutim najveću gubitnik je bio film "Mank" Davida Finchera, koji je po mojemu mišljenju bio daleko najbolji film te godine. Pretprošle, 2020. godine, pobijedio je film "Parazit" Joon-ho Bonga. Ovaj redatelj je prije ovoga snimio barem tri filma koji su superiorni "Parazitu", a koji su prošli gotovo nezamijećeno ("Sjećanje na umorstva", "Majka" i "Snowpiercer"). Po mom mišljenju postojala su barem četiri filma koji su tu nagradu te godine zaslužili više od "Parazita": "Irac" Martina Scorsesea, "Jojo Rabbit" Taika Waititija,  "1917." Sama Mendesa i "Bilo jednom… u Hollywoodu" Quentina Tarantina.

Godine 2019. pobijedio je film "Zelena knjiga: Vodič za život"  Petera Farrellyja, za kojeg se može reći gotovo isto ono kao za "CODA-u", da se radi o toplom i sugestivnom filmu, koji se bavi rasizmom na jugu SAD-a 60-ih godina, i ništa više. A te godine najveći su gubitnici bila dva sjajna filma: "Roma" Alfonsa Cuarona i "Čovjek iz sjene" vječitog holivudskog gubitnika Adama McCaya. A da ne spominjem film "Sicario: Day of the Soldado" Stefana Sollime, film koji je po meni bio najbolji film te sezone, a koji nije imao te godine nijednu nominaciju. A zaslužio ju je, ako nitko, barem Taylor Sheridan, jedan od najboljih holivudskih scenarista, i sjajni filmski dvojac Josh Brolin i Benicio del Toro.

Godinu dana ranije, 2018. godine, pobijedio je film "Oblik vode", jedan od rijetkih filmova Guillerma del Tora koji mi se nije dopao. A te godine su snimljena dva sjajna filma: "Dunkirk" Christophera Nolana i "Blade Runner 2049" Denisa Villeneuvea koji nije bio ni nominiran u kategoriji najboljeg filma. A godinu prije toga pobijedio je blijedi "Moonlight" Barryja Jenkinsa u konkurenciji jednog vanserijskog filma kakav je bio " Manchester by the Sea" Kennetha Lonergana.

Dakle, ništa novo pod kapom nebeskom. Preko priče o Oscarima moguće je, čini mi se, ispričati i vjerodostojnu priču o današnjem svijetu, gdje je došlo do posvemašnjeg gubljenja kriterija i gdje su prioriteti definitivno pobrkani, pa je tako jedan šamar postao važnija stvar od cjelokupne filmske produkcije u prethodnoj godini. Na ovogodišnjoj dodjeli Oscara, što je za svaku pohvalu, odana je počast "Kumu", kultnom ostvarenju Francisa Forda Coppole, koji je premijerno prikazan prije ravno 50 godina. Moje pitanje je sljedeće: Bi li taj film, da je prikazan ove godine, dobio Oscara za najbolji film? Ja nešto sumnjam u to.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.