Degradacija jednog pasoša

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svi vi znate onu priču o žabi. Onu, ako je ubacite u vrelu vodu, iskočit će, no ako je ubacite u hladnu pa grijete, skuhali ste žabu. Za žabu ne znam bi li upalilo, za kuhanje jaja definitivno bi, no opet, jaja ne skaču, makar pile bilo unutra.

No da je eksperiment sasvim primjenjiv na prosječnom Bosancu i Hercegovcu, naravno. Nekada se putovnica prosječnog stanovnika Bosne i Hercegovine, ona jugoslavenska, dabome, pokazivala s ponosom jer otvarala je mnoga vrata. Kada je početkom tisućljeća taj isti prosječni stanovnik Bosne i Hercegovine pokazao nekome putovnicu, još uvijek je mogao otputovati u mnogo zemalja, ali je pritom morao imati jamstva, gdje će boraviti, koliko, a posebno je ponižavajući bio tretman kada bi prosječni stanovnik Bosne i Hercegovine prilikom dopuštenja da otputuje morao skinuti sa sebe sve metalne predmete, pritom mislim i na remen na hlačama, zbog kopče, te bi zamolbu za siguran put u neku od europskih zemalja morao popuniti jednom rukom držeći hlače da mu ne spadnu.

Danas ako stanovnik Bosne i Hercegovine poželi otputovati negdje, bolje mu je da zaželi nešto drugo. Jednostavno, popis potrebne opreme za putovanje danas je mnogo opsežniji od držanja hlača. No, opet, stara je narodna mudrost, ne ova oko žabe, nego: Kome je suđeno da ga ***u, same mu gaće spadaju.

Doista, u proteklih 30 godina, to je jedna ljudska generacija, prosječni stanovnik ove zemlje postao je od rado viđenog gosta nepoželjan i čak neugodan za izraziti mu samilost. A promatrajući ljude oko sebe, ne vidim da su se drastično promijenili. Jednako, naime, vidim muškarce preplanula tena od nadničarskog rada, nenaspavane žene od predugih smjena i brige o obitelji, jednako prosta djeca koja će se zabaviti jednostavnim stvarima poput dva najobičnija štapa. Pa kako smo onda dospjeli ovdje dolje?

Što li mi se Radobolja muti

Kada su održani lokalni izbori 2008. godine, Mostar je bio grad koji se prkosno dičio svojom vjerskom i nacionalnom šarolikošću. Iz devastiranih kvartova duž nekadašnje crte razgraničenja udisala se nada u obnovu i ponovni polet, a sukobi dviju stranačkih sestara svima su bili simpatični – naime, tada je vječita koalicija (trideset joj je punih) još uvijek izgledala kao demokratski odgovor na jednoumlje socijalističke federativne, čitaj komunističke.

Nadmudrivanja tko će biti na čelu Vijeća, a tko na čelu Grada bila su zanimljiv materijal za bogat novinarski rad i vjerojatno je to razlog da su novinarske redakcije u Mostaru uz bok Sarajevu i Banjaluci, jer ne treba izgubiti iz vida kako je Mostar tek šesti najveći bosanskohercegovački grad. Grad je također u iznimno bogatog regiji, što zbog poljodjelskoga potencijala, ugodne klime koja daje i do tri berbe godišnje, što zbog bogate prošlosti koja privlači znatiželjne turističke poglede. Spletom okolnosti tu je i čvorište nekadašnjih jugoslavenskih vojnih i industrijskih ruta (Konjic-Gacko-Mostar) tako da je političko nadmudrivanje bliskih nacionalističkih stranaka u najgorem slučaju izgledalo kao bratsko hrvanje dok mati ne gleda.

Pa su najprije počela premještanja sjednica, to vam je obično prvi znak rasula. Pa su ilegalno postavljane golubice na pročelja Vijećnica, pa su golubice jednako ilegalno poletjele, mislim, doslovce u zrak. Pa su sjednice zakazivane, otkazivane, zakazivane, prolongirane, a narodu se prodavala priča da su nacionalni, vitalni i kojekakvi interesi ugroženi. Šaptom se vijeće ugasilo, a uslijedile su godine divljih izgradnji, divljih rekonstrukcija, divljih deponija... čega god da se sjetite, bilo je divlje u Gradu na Neretvi.

S vremenom, tamo nekad oko druge ili treće godine bezvlašća, pomalo su utihnula i novinarska i sindikatska i filozofska nadvikivanja, lamentiranja o Mostaru i njegovu Statutu i pravima i krivima. Idućih pet godina Grad Mostar živio je inercijom, ne inercijom domaće privrede, nego jednostavnom inercijom, ako se Zemlja oko svoje osi vrti 300-tinjak kilometara na sat, plus oko Sunca kruži nekih 200-injak kilometara u sekundi, a i Sunčev sustav kruži oko središta Mliječnog puta još nekom većom brzinom, nego je li, ne možeš ti jedan Grad tek tako zaustaviti samo zato što si ukinuo Gradsko Vijeće.

Treba dosta truda, postupnog, upornog. Ugasiti policiju, ugasiti šumare, ugasiti pekare, ugasiti rudare, ugasiti metalce, ugasiti komunalce, a kako sve rjeđe viđam prosce na ulici, čini mi se da su ugasili i Cigane (ne brkati ovu sliku s Romima)...

Uglavnom, danas Grad Mostar nema nikoga na čelu, na krilu, na vratima i njegova je sva funkcija da ti u Đačkom ovjere dokumente kakve. Bivši vratar koji je Grad dugo vodio priča neke bajke već godinama, pitanje bi li mogao proći testiranja koja su Trumpu zadavali da vide 'je li tu' kognitivno. No zanimljivo je da ovaj nekada grad nije nikakav projekt 'per se' nego tek opit, eksperiment, lakmus papir.

Čir na gubici

Ne tako davno, kada su bili protekli izbori, ekspresno je oformljena Skupština Hercegovačko-neretvanske županije. Padale su samohvale kako su europski raspoloženi i kako odlično surađuju. I onda se najprije posvađaše kao Srbi u Skupštini, a ono se oko fotelja pokačiše SDP s jedne i HDZ s druge strane. Srba ni za lijeka jer znamo svi da nisu konstitutivni u ovoj županiji, i je li, da se u SDA brinu da im se ispune njihova prava. Nije onda ni čudo da su još uvijek neuračunljivi. Ispravka, neuračunati.

Nakon kofol svađe Srba na baterije, Skupština je i sama izvadila baterije, a onda izgubila i punjač za iste pa se godinu dana nisu sastali. Ista receptura kao svojedobno u Gradu Mostaru. Zakažu, otkažu, prolongiraju, onaj nije došao, nema ovoga... I kofol oni rade, ali ako niste primijetili, još uvijek isti ministri sjede u Vlade još, jel, 'od onda'. I još uvijek postoje najmanje tri različita odgovora na pitanje tko je ravnatelj policije.

Eh, ali vječita koalicija ni tu nije stala, i to je samo bio drugi stadij opita. Posljednjih tjedana, mjeseci, jel po godine, dvije godine... čekaj, koliko dugo mi zapravo imamo Vladu Federacije BiH u tehničkom mandatu?! A koliko dugo ovu godinu guramo bez proračuna?! Zar nije ono pravilo da ako proračuna nema tri mjeseca, raspad sustava?!

Dobro, ove godine je korona. Prošlle godine šta je ono bilo, kladionice? Pa prije toga poplave, nije, požari, čekaj, snijeg, šta je bilo ono? Neki dan smo računali u jednom društvancetu, pa ova tehnička vlada nije tehnički otvorila niti jedan metar autoceste, a pritom je nekoliko poduzeća uputila u stečaj, uz naglasak i jednog od pet najvećih bosanskohercegovačkih izvoznika. Uz sve to, Federaciju sada vode ljudi koji pričaju bajke kao onomad vratar što je počeo, paranoični su, nebuloze valjaju kao u kakvom bunilu. Ah, da, Fadil što mu nećemo halalit dobio koronu pa bunilo. Ali nije, on je u bunilu otkako je preuzeo mandat.

Najžalosnije je što nas ovaj isti tridesetogodišnji nametnik pokušava uvjeriti kako anamo oni iz Republike Srpske rade na urušavanju države. Ali ja kad oko sebe pogledam, bunilo svakim danom sve veće. Mi nosimo maske kao budale, oni padaju zaraženi. Mi ne šaljemo djecu u škole, oni idu po diskotekama i svadbama. Mi ne možemo na more, oni na Mljet na bolovanje. Stani malo.

Sad nam prijete neće biti izbora. Kako neće biti izbora? Uvijek ima izbora. Ne prosvjeduje se na Kantarevcu da te nitko živ ne vidi. Prosvjeduje se kao u Srbiji, kao u Americi. Uvijek ima izbora, gospodo, samo izvadite glave iz guzica. Bit će kasno kad se čir Mostara proširi na ostatak zemlje. I ovako nam nikuda ne daju. Mo'š mislit dokle ćeš tad smjeti, ni u tuđe župu/džemat.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.