Godine ku*cu prolaze

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne brojim više koliko godina je prošlo, svakako ih je previše, u ovoj zemlji ostavljenoj negdje u vječnoj tranziciji, u kojoj korak naprijed uvijek za sobom vuče dva koraka nazad. Pamtim neke zračke optimizma, koji bi se s vremena na vrijeme znali pokazati, ali i to je davno svršeno vrijeme. U međuvremenu su čak i strani sponzori odustali od mnogih projekata koji su se srušili čim su ostavljeni da samostalno dišu.

Odavno smo u nekakvom limbu, koji ne mora nužno biti loš. Pogotovo ako si na vrijeme shvatio da će taj limb potrajati i prilagodio svoje postavke datim okolnostima, u ovoj zemlji se može pristojno živjeti. Tebe onda ne tangira ni vječna predizborna kampanja, ni paraliza zemlje, ni uvijek isti likovi i iste izjave u istim medijima. Ti si oguglao i radiš svoj posao. Snašao si se, živiš, jer živjeti se mora. Možda živiš čak i solidno. I sve više na mnoge stvari samo odmahneš rukom.

Tko nije shvatio na vrijeme , on još uvijek živi u iluziji. On još uvijek čeka. On se još uvijek nada. Ali i čekanje i nada unaprijed su izgubljene bitke, jer se u tom čekanju uvijek rečuna na drugoga. Ono, da dođe netko i nešto riješi. Država d'uradi nešto! Tjah! Da me konačno neko prepozna, da i ja dobijem šansu... ta priča o nepravdi i neprepoznavanju mladih i sposobnih, ta priča o stranačkim uhljebima i nemanju mjesta za druge, to je toliko duga priča da se već odavno i usmrdjela.

Osobna iščekivanja da ovdje nešto novo dođe jednaka su onim smiješnim kolektivnim očekivanjima da će doći tako neki stranac ili grupa i njih i ovdje učas riješiti stvar. Ukinuti entitete, razvaliti kantone/županije, pohapsiti aktere političke scene i slične supermenske radnje. Nema od toga ništa. Samo jadna, malena glupost u kojoj odrasli ljudi čekaju princa na bijelom konju. I ne znaš više je li to rade zato jer zbilja vjeruju – ili jer su navikli.

U nedostatku prinčeva na bijelom konju tu su domaće političke polovnjače, vječno isti nuditelji nade u izlaz iz začaranog kruga, koji su zapravo dio te jedne te iste začaranosti. Ne znam koga više lažu – ili sebe – ili one koji još uvijek gaje nadu u neku vrstu promjene? A ta nada u promjene toliko je vremenom izgubila i formu i smisao, da nitko zapravo i ne zna kako bi ta promjena trebala izgledati, jedino što i dalje, eto, nekako zvuči kao predizborna poruka. A za nadu ionako znamo da umire zadnja. Ali umire.

Konkretno, tko bi to trebao donijeti promjenu u ovu zemlju? Odbacimo li strance, koji su također otromboljili s godinama, sve se na kraju svede na iste one face koje godinama igraju političku drugu ligu, uglavnom su privjesci političkoj teškoj domicilnoj kategoriji i čitava politika im parazitira na starom mitu u kojem mi ovdje možemo živjeti zajedno, ali nam dušmani i unutarnji neprijatelji ne daju.

Naravno da možemo živjeti zajedno, ali ne na način koji se ovdje pod tim zajedništvom podrazumijeva – potpunim zaobilaženjem prevladavajućih osjećaja većine stanovnika ove zemlje, a to su, treba pogledati istini u oči – nacionalni i vjerski osjećaji. Čak i ako nisu bili dominantni, a rezultati čak i onih prvih demokratskih izbora iz 1990. govore da jesu, u međuvremenu su toliko očvrsnuli da iluziji gotovo da nema ni prostora koliko za ušicu igle.

Svaka vrsta pamfletnog zajedništva uglavnom se trudi da te osjećaje, koji su, istina, već dugo godina na steroidima i u političkom smislu nezaobilazan i efikasan alat u rukama so-kold nacionalnih stranaka, poništi ispod njihove, recimo tako, normalne razine. Ili da, što je još gore, vaga između tih osjećaja, nespretno zatvarajući oči pred činjenicom da su nusprodukti forsiranja istih jednako vidljivi na svakom pedlju države, samo treba naviknuti oči da vide suštinu.

E sad, već predugo vremena nekakva alternativa, ako je uopće možemo tako zvati, parazitira na mitu kako je većina stanovnika Bosne i Hercegovine zapravo samo zavedena i kako je većina ljudi u ovoj zemlji spremna na zajedništvo i razumijevanje i kako se pravim programom može ljude opet skrenuti na pravi tok.

Naravno, uvijek u ovoj zemlji možete vidjeti i mlade i stare kako se druže, kako zajedno rade i privređuju, ima tu i ljubavi i kumstava, starih prijateljstava, novih poznanstava, u mnogim slučajevima samo prati lovu i vidjet ćeš da njezin tok ne poznaje granice, da ne nabrajam više takozvane pozitivne primjere. Koje treba uzimati u obzir, ali se nikako ne zalijetati i na osnovu njih izvlačiti širi zaključak. Uostalom, istina je kako nikada nijedna politička stranka nije igrala ozbiljno na tu kartu.

Zašto? Zato što je to teži put, koji uključuje spoznaju da, možda, i ne samo možda, na kraju radnog dana, na kraju slavlja, čak i na kraju zajedničkog zgrtanja novca, većina ljudi ipak ovdje ode u neku vlastitu verziju Bosne i Hercegovine i među svoje. I zato jer u ovoj zemlji ako bilo što zaškripi ili gluho bilomeđu ljudima pukne, pukne tamo gdje je najlakše. Po već iscrtanim linijama, kao onim krojnim arcima iz Neue Mode, koje su koristile naše bake i majke.

Tome u prilog jasno govori činjenica kako ni danas, dvadeset i šest godina nakon Daytona, ne postoji politička snaga koja jednako može računati na glasove u bilo kojoj općini u zemlji. Ne postoji integrativna politička sila, već samo blijede sjenke nečega što bi trebala biti stvarna alternativa. Blijede sjenke iznad karte nalik na krojni arak iz Neue Mode.

Uostalom, netko bi, kad bi baš htio biti iskren, trebao priznati kako je uvijek lakše politički preživljavati glumeći alternativu sjedeći u avliji i ponavljajući vazda istu mantru. Priznati da je, svoj ti pos'o, isplativije glođati okrajke i sitno šićariti ležeći u zavjetrini najbrojnijeg nacionalizma, nego izložiti muda na vatru i pokušati pomiriti naizgled nepomirljivo, napraviti bajpas preko rata i poraća, ponuditi moratorij na jedne te iste teme, smanjujući pritom udio devedesetih u bilo kakvoj raspravi, riskirajući da te na kraju sva tri tabora koja vječno piju vodu sa izvora devedesetih jednostavno raskomadaju k'o čopor gladnih vukova naivnu srnu.

Sva priča o ovdašnjoj političkoj alternativi svodi se upravo na to. Da ne zalazim dublje u činjenicu kako obično na čelu alternative stoje podkapacirani diletanti, kojima je vrhunski doseg čim se dohvate komadića vlasti samo ići stopama baš onih kojima su k'o fol alternativa. I obično se u tom „stopanju“ toliko zalete da ih ovi mogu komotno držati u šaci za neke naredne cikluse onoga što ovdje zovemo političkom borbom.

U međuvremenu smo takvi kakvi jesmo oblikovali tri potpuno različite javnosti, ma koliko mi šutjeli o tome. U jednoj je heroj onaj koji je drugome zločinac, u trećoj je bijelo ono što je prvoj crno. I tako dalje i tako još dalje... I usprkos tom jasnom čedu nedostatka stvarne alternative, toj kao nožem podijeljenoj imitaciji mišljenja, tom frankenšajnskom okotu usred zemlje iluzija koji više niti ne skriva pogane riječi jednih prema drugima i obratno, neki se još uvijek nadaju. Ja se pitam – čemu?

Kroz zadnjih trideset godina, jedina prava alternativa je napustila ovu državu, davno shvativši da u ovim okvirima nema što tražiti. Ljudi su digli ruke od iluzije i svakim danom u ovoj zemlji, kako je rastao broj onih koji su napuštali brod, tako je padala mogućnost za onu promjenu koju i danas neki imaju na usnama – veliki reset u kojem će neki mađioničar pucnuti prstima i vratiti nas u doba, ne znam ni sam više čega, valjda neke nove verzije bratstva i jedinstva, ma što to danas značilo.

Što su godine više prolazile to je Bosna i Hercegovina ostajala bez onih koji imaju još nešto ponosa da ne mogu trpjeti svakakva sranja. No, ta svakakva sranja nisu samo već toliko puta prožvakane priče o tri nacionalizma i njihovom snažnom zagrljaju, nego upravo i sranja o tobožnjoj alternativi koja to nije. Alternativi koja je tu samo da se očeše gdje joj je najlakše, da tako zapleše na grobu jedne iluzije koju troši već toliko godina.

Što ne znači da se ljudi ovdje ne mogu razumjeti i živjeti u harmoniji, ali im treba pristupiti drugačije – nikako ne isključujući njihove u međuvremenu trideset godina potvrđivane vjerske i nacionalne osjećaje, o ostalim u međuvremenu zacementiranim osjećajima iz tog dijapazona da i ne govorim. I polako i oprezno, kao po jajima, šaputati uporno da ima i drugih načina...

No, nešto se bojim da ovdje nitko ne ulazi u politiku da bi bio trideset godina šaptač konjima.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.