Gorile u izmaglici

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Godine 1988. kuća Universal studios (nisu to oni s lavom, ovo su oni sa slovima oko globusa) radi zanimljiv film naziva Gorile u izmaglici (Gorillas in the Mist). To je jedna srcedrapajuća priča o ljubavi, borbi, prirodi, avanturizmu, ponekad mislim da su osamdesetih sve bile takve, čak i onaj ljigavi Rocky s Mister T-jem, ono kad je Rocky već postao tradicionalni filmski bijenale.

Gorile u izmaglici pokušava javnosti približiti životnu priču Dian Fossey (igra je Sigourney Weaver), koja je tri godine ranije ubijena u njezinom radnom domu u Ruandi, a koja je svoj radni vijek posvetila čovjekovom bliskom rođaku, planinskoj gorili. Na život s gorilama ova primatologinja se upustila na nagovor kolege antropologa. Najprije se priključila grupi gorila, povezala se s njima, a kasnije svoj život posvetila očuvanju njihovog staništa i njih kao skupine.

Kao i svaki film s Weaver, i ovaj je bio priličan hit i uloženo je triput isplatio Universalu, a čak je nominiran i za nekoliko nagrada, među kojima i za uglednu nagradu struke Oscar. No sva fama koja se podigla o života i djela Dian Fossey nadahnula je druge znanstvenike da posvete život istraživanju i očuvanju primata, čovjekovih najbližih srodnika. Fondacija postoji i danas i unatoč teškim uvjetima s kojima se ovakve fondacije uporno hrvu, i danas niže jednako velike korake za očuvanje ove malobrojne vrste nježnih divova.

Baš prošlog tjedna dvije skupine gorila koje su pod okriljem ove fondacije susrele su se tijekom svojeg nomadskog pohoda bespućima drevnih šuma Konga. Ovakav susret uvijek je rizičan jer su skromni resursi ključ ne samo prestiža skupine, nego i preživljavanja vrste (u svijetu je samo oko 1000 planinskih gorila na slobodi).

No u Fondaciji Dian Fossey izvještavaju kako je susret prošao samo s manjim nadmetanjima mlađih mužjaka, busanjem o prsa i galamom, čisto da ne padnu u očima svojim ženkama iz skupine. Iznimno inteligentan čovjekov rođak vjerojatno je svjestan svog položaja u vremenu i prostoru pa je i rizični susret prošao bez ozbiljnih incidenata.

Primjera radi, mužjak gorile živi desetak godina s roditeljima, potom nekoliko godina živi ili sam ili u manjoj skupini drugih mladih mužjaka, a potom formiraju svoju skupinu ili prosto rečeno, obitelj, zajedno sa ženkama koje 'nagovore' da im se pridruže. Mužjak predvodnik skupine (silverback po sijedim leđima, eng.) na čelu jedne takve proširene obitelji je maksimalno pet godina. Jako lijepa i prilično humana lekcija kako se gradi društvo, samostalnost, obitelj, politika...

Homo Daytonensis

Kada se govori o nama, od prvog velikog filma o nama, Ničija zemlja, napravljeno je mnogo sličnih, evo i sad je tu Quo vadis, Aida, još jedna u nizu priča o konzervaciji vrste homo balcanicusa subspecies Daytonska BiH. Mi imamo četiri glavne skupine, plemena, obitelji, ne zna čovjek ni kako bi nas zvao, tri pod nadzorom srebrnoleđih mužjaka i jednu manje-više ne do kraja oformljenu oko onog još mladog i relativno agresivnog u vokalizaciji, ne mogu se sjetiti, čini mi se ima neko žensko ime, Željka ili tako nešto.

I naše stanište se već desetljećima smanjuje, uništava, betonira djelovanjem čovjeka, doduše, ove smo sami izabrali. Značajan broj mladih i snažnih, zdravih jedinki prilično kasno napušta obiteljsko gnijezdo, gotovo oko tridesete, ali kad jednom napokon napusti, ne staje u susjednom šumarku nego oooodeeeee za Uniju i ne osvrće se niti u loodilu.

Naši se srebrnoleđi mužjaci rijetko susreću u miru, ali ipak sve staje na busanju o prsa i praznim prijetnjama, radikalizacijom odnosa, referendumom, odcjepljenjem, međunarodnom zajednicom... Uglavnom mužjaci, ovi prosijedi po leđima, znaju da ovakvo stanište zajedno s njima izumire polagano i ne riskiraju sukob jer bi najviše ugrozili vlastiti opstanak. Naime, za razliku od planinske gorile, dejtonski primat živi znatno dulje te se i dominantni mužjak zadržava na čelu skupine po desetljeće ili više. Ima onaj jedan četvrt desetljeća u Parlamentu.

I mi također imamo svoje prijatelje, ne primatologe ni paleoantropologe, nego međunarodnu zajednicu koja djeluje kroz razne institucije kojima jamči naš opstanak jer praktično je samo pitanje dana kada će krivolovci iz američkih, ruskih, turskih, europskih, kineskih i tko zna čijih cijevi pripucati po nama.

Kakav rat, bolan formula Baku

Zapravo, kad govorim o lovu na nas, nas ne love drugi, nego nam daju oružje u ruke i onda se mi lovimo u njihovo ime.

Primjerice, tako smo napravili dva puta na početku 20. stoljeća, prvo na talijanskoj pa solunskoj bojišnici, onda 40-ih tu kod nas, po Sutjesci, Kozari, uz Neretvu... onda smo neko vrijeme bili pod zaštitom antropologa Josipa pa kad je i on skončao poput Fossey, mi smo onda opet uzeli oružje u ruke.

E to me i plaši. Baš sam jučer komentirao prijatelju na status o konfliktu u Nagorno Karabahu (zašto mi prevodimo Jermenija i Azerbejdžan kad ne prevodimo Nagorno Karabah – Gornja Bašta, onda su i Arminija i Azerbajđan)... Uglavnom, gornjobaščanski sukob, ovako iz daleka, izgleda mi kao neki jadni siromašni brđani (budimo iskreni, osim Bakua, ostatak Azerbajđana je sirotinja) koji su imali previše slobodnog vremena pa se zanijeli idejom velikoarmenskom i velikoazerskom.

Jašta su, sasvim je očito kako neki prilično mutni likovi u Rusiji i Turskoj trljaju ručice i otvaraju nova radna mjesta u metalskoj, tekstilnoj i informatičkoj industriji. Jel, i ostaloj ratu pratećoj industriji.

To je to što me plaši. Za razliku od planinskih gorila, mi ne izgledamo baš najbistriji. Mi njih slušamo. Mi se uživimo kad Dodik ode k Milanoviću pa se svađaju ovi naši mužjaci potom. Pa kad istomu odu Bakir i Dragan, nijedan član Predsjedništva BiH, mi šutke slegnemo ramenima. Pa onda odu u Brisel, dao Bog da se izgube tamo, halalili bismo, ali odu njih tro'ica u dva zrakoplova. O našem trošku, dabome. Onaj mladi srebrnoleđi prznac ženskoga imena nije ni sakoa obukao, toliko o časti i pristojnosti.

I što sad nama preostaje? Vi ćete najesen opet njihovu strukturu poizabirati, iako ste svjesni da je posljednji gornobaščanski sukob bio 1991., je li, kad i naš posljednji sukob. I isto su u gornjobaščanskoj se klali 1914. i 1941. apsolutno sve isto kao i mi. Ovi isto imadu Falcone, ovi imadu Suholjev. Isto se možemo prepoznati svak u svojima, ovi s Turcin, ovi s Rusin... A vi birajte ove njihove mužjake pod zaštitom međunarodne zajednice za konzervaciju dejtonskog čovjeka. Mene brine. Brine me lovna sezona. A možete je otkazati bilo kojeg trena. Čuo sam da printaju barem sedam milijuna listića na kojima se može reći – NIJE OK.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.