Mini Schengen: Ekonomska korist i(li) politička šteta

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Željko Komšić i Šefik Džaferović, rezervni i stvarni član Predsjedništva BiH iz reda Stranke demokratske akcije, donijeli su najbolju odluku od početka mandata i to tako što su otezali sa donošenjem odluke. Da, zvuči malo blesavo, ali  tako izgleda i kosmodisk od kojeg, kažu, leđa više ne bole.

No, upravo to što su Komšić i Džaferović prijedlog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića o takozvanom mini Schengenu shvatili kao hiljadu petsto sedamdeset i četvrti po važnosti, naročito je pogodilo Zlatka Lagumdžiju.

„Prošla je skoro godina od 'Mali Šengen' inicijative tri države kojoj se prije dvije sedmice pridužilo Kosovo. Sve vrijeme SDA i DF su bili protiv. Napokon su se sjetili da se umiješaju u svoj posao pa odlučili da traže analizu kako bi saznali o čemu se radi. Sabur je čudo!“, napisao je ubica političke alteranitive u BiH na Twitteru.

Kasnije je za portal Klix.ba kazao: „Održavali su se skupovi na tu temu mjesecima iza nas, a mi smo odbili inicijativu na prvu, mada niko nije rekao razlog zašto smo odbili. Osim izjava tipa, nećemo u mali, hoćemo u veliki Šengen, kao da nas je neko pitao gdje hoćemo. Ovo je smislio Brisel, a poslije očigledno i Washington. Oni su ovo napravili po principu svojevremene Višegradske grupe, kada su u Evropsku uniju uvodili Poljsku, Slovačku, Mađarsku i Češku. Prvo su im napravili neku vrstu ugovora o slobodnoj trgovini, dakle naučili su ih kako da prave procedure, standarde i slično i da se nauče pregovarati o poglavljima i da to isto poslije rade u EU. Sada su se sjetili praviti analizu, nečega što postoji godinu dana. Da je samo neko pogledao na internetu vidio bi da je Svjetska banka odmah napravila procjenu da će realizacija inicijative samo na otvorenim granicama za kamione i uzajamnim priznavanjem certifikata uštedjeti oko 3,5 milijarde dolara. To je sam po sebi dovoljan razlog“.

Bivši predsjednik SDP-a iskoristio je priliku i da svima koji sumnjaju u političke motive oslobađanja protoka roba, ljudi i usluga između Albanije, Srbije, Kosova, BiH, Makedonije i Crne Gore objasni da, eto, pojma nemaju: „Kakav paradoks da veliku Srbiju pravi Albanija i Sjeverna Makedonija sa Srbijom, a izbacuje Crnu Goru i Kosovo, dok Amerika i EU podržavaju. Pa to je gubljenje svakog osjećaja realnosti“.

U svojoj dosadašnjoj karijeri Zlatko Lagumdžija je učinio sve da uspostavi pravilo prema kojem pristojnost nalaže da se bude protiv gotovo svega za šta se on zalaže. Osim toga, njegov, kao i problem njemu sličnih pojava na Balkanu – recimo, Zorana Milanovića – je što su od non do stop spremni sumnjati u tuđu pamet, dok do svoje pretjerano drže.

Nema nikakve sumnje da evropska periferija može imati ekonomske koristi od Vučićevog mini Schengena, samo što ta inicijativa nije ni blizu političkoj benignosti Višegradske skupine na koju se Lagumdžija poziva. Mađarska, Poljska i tadašnja Čehoslovačka grupirale su se još 1991. i iza njih nisu bili skori međudržavni sukobi, niti su nečije teritorijalne pretenzije imale ozbiljan karakter. Od tada, pa do 2004. kada Višegradska skupina postaje dijelom Evropske unije, Češka i Slovačka su se mirno i dostojanstveno razvele, dok se o obustavljanju širenja EU nije razgovaralo ni po memljivim kafanama u austrijskim selima.

Ovaj Vučićev, u lijepe fraze umotani prijedlog o takozvanom mini Schengenu je, bez obzira na tlapnje o ekonomiji i Evropi, slobodi kretanja i brzini šlepera sa smrznutom piletinom, politički okvir za mirenje dva velikodržavna projekta ljutih neprijatelja - Srba i Albanaca. Ta nova zajednica omogućit će, naime, Srbima iz Srbije, Crne Gore, Republike Srpske i kosovskih enklava, da žive u državama koje se različito zovu, imaju čak i granice, ali kao da ih i nemaju, pogotovo tamo gdje je Beogradu najvažnije: između Srbije i RS, pa između Srbije i Crne Gore u kojoj vlast očito preuzimaju prosrpske političke organizacije, te između Srbije i Kosova čija simbolička važnost i za Vučićev režim i za njegovu opozicju uveliko prelazi granice zdravog razuma.

Na sličan način profitirat će i, kao drugi po brojnosti, Albanci iz Albanije, Kosova, Makedonije i Crne Gore. I oni će nastaviti da žive u državama koje se različito zovu, imaju čak i granice, ali kao da ih i nemaju. Nije to, istini za volju, skroz isto kao velika Albanija o kojoj ponekad progovori premijer ove sadašnje, Edi Rama, ali nije ni miljama daleko.

Upadne li, a kakve su nam i sreća i sudbina hoće, Bosna i Hercegovina u ovaj okvir, Bošnjaci možda mogu igrati neku bitnu sporednu ulogu jer, osim u BiH, žive u Srbiji i Crnoj Gori, dok su njihove zajednice na Kosovu i makedoniji brojčano irelevantne i politički neuticajne u istoj mjeri u kojoj su jake i srpska i albanska na cijelom tom mini Schengen prostoru.

Ostaju, dakle, još Makedonci, Crnogorci i bosanskohercegovački Hrvati kojih, kada se svi skupe, ima koliko i građana Beograda, a i to prema optimističnim procjenama. Ako zbog demografije i geografije prvi i drugi možda i nemaju izbora nego igrati prema pravilima većih susjeda, treći ga imaju i lako može biti poguban i po njih i, u konačnici, po strukturu BiH.

Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, od kojih možda dvoje nema važeće dokumente susjedne Republike Hrvatske, dakle članice Evropske unije, pravi je, onaj veliki Schengen i bliži i, da se ne lažemo, draži. A Hrvatska će prije, itekako prije ući u taj prostor nego što će ova, parafrazirajući Lagumdžiju, Višegradska skupina 2.0 prići Uniji. Dalji razvoj događaja lakše je predvidjeti nego rezultat utakmice između L.A. Lakersa i Brotnja iz Čitluka.

„Uz političke okolnosti, Hrvati u BiH suočeni su s trendom ekonomskog iseljavanja čime je ugrožen i njihov fizički opstanak u BiH, a time i multietnički karakter BiH", piše, pored ostalog, u nedavno objavljenom, javnom izvještaju Sigurnosno obavještajne agencije Republike Hrvatske, dokumentu koji, da ne bude zabune, govori o zbivanjima u prošloj, 2019. godini.

Citiranu rečenicu može se slobodno sačuvati za neki sličan o vremenu u kojem će postojati famozni mali ili mini Schengen, ekonomsko-politički projekat o kojem su do sada Komšić i Džaferović izuzetno korisno šutili, svjesni ili ne – sasvim je svejedno – da je svaka ekonomska zajednica uvijek i politička i da pravila kreiraju najveći u njoj.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.