Ekskurzija: Dodik u Zagreb, Dodik iz Zagreba

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sjećate li se, možda, gdje ste bili i šta ste radili četrnaestog decembra 2018. godine? Evo mala pomoć: bio je petak, radni dan, vrijeme 'nako, kakvo već jeste u posljednjem mjesecu u godini. I dalje nemate pojma?

U petak, četrnaestog decembra ili procinca 2018. godine, zastupnici u Hrvatskom saboru su većinom glasova usvojili „Deklaraciju o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini“, dokument koji je trebao... A trebao je, valjda, nešto, ali je, eto, završio u saborskoj arhivi i na stanje i odnose u BiH uticao kao opće zdravstveno stanje Fadila Novalića na ekonomsku situaciju u Burundiju.

I nastanak i, kažimo tako, nestanak famozne „Deklaracije“ pokazuju kako se i do koje mjere Hrvatska može baviti odnosima unutar Bosne i Hercegovine. Uglavnom, Hrvatsku i vladajući HDZ baš je tada tresla neka od afera koje se otkrivaju na traci, pa su se u Zagrebu dosjetili kako skrenuti fokus jvnosti ka tamo gdje se problem uvijek može izvesti, dok se rješenje ne može nametnuti. No, to što je i budalama bilo jasno kako zakonodavno tijelo jedne države može raspravljati o bilo čemu i svoje zaključke uobličiti u što god želi, samo što ništa od toga ne može prebaciti preko granice i učiniti obavezujućim, nije smetalo da se ionako nikakvi odnosi između Hrvatske i BiH, a posebno Bošnjaka i Hrvata u Federaciji, učine još malo gorim.

Kako god, „Deklaracija“ je usvojena, dreka je prošla i jedan pravni akt skuplja prašinu već dvadesetak mjeseci, s tendencijom da ga jednom, nekada, pronađu historičari i nakon čitanja odbace kao nevažan.

U srijedu, šesnaestog septembra 2020. godine, Milorad Dodik je posjetio Zagreb na poziv predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, pa tamo s njim i s premijerom Andrejem Plenkovićem pričao o cestama i Daytonu, konstitutivnim pravima i mostovima, sve u nerazjašnjenoj ulozi. Milanović ga je, tvrdi, pozvao kao predstavnika Srba iz BiH, ali su ga u njegovom kabinetu i najavili i odjavili kao člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Da se mi ne lažemo, bila je to poluprivatna posjeta, jedna od onih kakve ovdašnji lideri obavljaju svako malo, smo što neko ide u, eto, Zagreb, a neko u Beograd, Skoplje, Ankaru... I niko, ali niko, od tih njihovih ekskurzija nije vidio nikakvu korist. Šteta, u najboljem slučaju, nije uvećavana.

Formalno, Milanović je Dodika ugostio tek kao prvog u nizu sagovornika iz BiH sa kojima, kako već kaže, želi oživjeti dijalog. Suštinski, samo on, predsjednik Republike Hrvatske, zna šta izvodi ne mareći za posljedice, a njih uvijek i svugdje najviše osjećaju najslabiji brojčano i politički.

Nedavno se počelo govoriti o pomirenju Srbije i Hrvatske, odnosno Srba i Hrvata, pa je niz bošnjačkih predstavnika iz raznih domena graknuo da se takvi procesi na Balkanu nikako ne mogu odvijati bez najbronijeg naroda u BiH. Naravno, puno je toga na Balkanu što se i odvija i može se odvijati bez Bošnjaka, ali se bez njih u Bosni i Hercegovini – kao i bez Srba i Hrvata – ne može desiti ništa što će pomoći izbijanju čvršćeg i trajnijeg mira.

Predstava koju je Zoran Milanović režirao neće, niti za milimetar, promijeniti ni status BiH, niti Republike Srpske, kao ni odnose u Federaciji. Tačnije, neće ih sigurno promijeniti na bolje. Hoće, međutim, dodatno ojačati i SDA i njene trabante koji sada već, mrtvi – hladni, govore kako su preglasavanje i majorizacija Hrvata u BiH ne problem, već dio rješenja! Ukoliko to Milanović ne zna, onda mu ni medicina ne može pomoći. Ukoliko ga nije briga, e onda je štetočina neviđenog formata.

Davno je, jako davno bilo vrijeme u kojem su se velike i važne države bavile nama, uprežući u svoje diplomatske projekte i Srbiju i Hrvatsku, bez obzira na količinu volje službenog Zagreba i istog takvog Beograda. U novim, sadašnjim okolnostima, globalne sile imaju dosta drugačiju listu prioriteta, dok ovim manjim još niko nije javio da mogu željeti šta god hoće, samo što su im mogućnosti dosta skučene.

Bosna i Hercegovina nema jedan veliki problem: svi su naši, naime, takvi. I niti jedan se od 1995., pokazala je praksa,  nije riješio u prijestolnicama drugih država.

„Prilikom jedne od poseta Bosni i Hercegovini, Nikezić je tamošnjim Srbima poručio da je njihov centar Sarajevo, ne Beograd. I Novak Pribićević, koga takođe pominjem u knjizi, smatrao je da je za Srbe u Hrvatskoj adresa Zagreb, ne Beograd. Uostalom, jedno od osnovnih načela nas liberala bilo je da se Srbija okrene sebi. Znači da počne da rešava svoje probleme, da se ne meša u unutrašnje stvari drugih republika. Ćosić nije želeo kompromis; hteo je 'čistu situaciju': da on i njegovi dođu i da rešavaju stvari. Najpre bi 'namirili račune' sa Hrvatima, a onda – redom…“, rekla je u intervjuu Tamari Nikčević – kojeg smo ovdje već citirali - beogradska historičarka i nekadašnja sekretarka Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, Latinka Perović.

Svako od mogućih rješenja za BiH stanuje tačno tamo gdje su i adrese muka: u trokutu Sarajevo – Banja Luka – Mostar. Ono kada se nama bavio i Washington bio je, tačnije bili su incidenti kojima su zaustavljena dva rata. Sve kasnije, svaki pokušaj da se na ekskurzijskom putovanju negdje promijeni nešto ovdje, završavalo je isto. Nije, uostalom, ni Zoran Milanović prvi hrvatski predsjednik koji je primio Milorada Dodika: učinio je to i Ivo Josipović, postižući jednak efekat kao i famozna „Deklaracija o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini“.

Možda se ne vidi golim okom, ali poslije nje je sve navlas isto kao i prije, baš kao i prije i poslije onog susreta Josipović – Dodik i kao što će biti nakon Dodikovog putovanja u Agram. U onaj grad čije je, čisto da se kaže, raketiranje podržavao, ljuteći se što su Milan Martić i njegova vojna hunta iz takozvane Republike Srpske Krajine to raketiranje oglasili na televiziji.

„Mi mislimo da odgovornost za pad Zapadne Slavonije snose svi relevantni državni i politički faktori svih srpskih država...  Ono što moramo odgovoriti na ovoj Skupštini oko zapadne Slavonije, to je prvo pitanje zašto se mi nismo uključili... Ja bi volio da se otvori rasprava i da se nama to kaže... Skupština danas mora najenergičnije da osudi napad hrvatskih snaga na Zapadnu Slavoniju i da ne prizna rezultate te agresije, kako je to rekao i gospodin predsjednik Karadžić... Oko bombardiranja Zagreba, ja se slažem da trebamo tući Zagreb, ali ne smijemo to reći...“, kazao je Dodik na trećoj vanrednoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske, održanoj krajem maja 1995. godine.

„Oni koji u svojim programima pozivaju na rušenje hrvatskog ustavnog poretka, na grabež dijelova hrvatskog teritorija, takvi u Hrvatsku mogu doći kao turisti, ali kao politički protivnici ne mogu doći", kazao je Zoran Milanović 2012. godine.

Od tada se, eto, svašta promijenilo. Osim Milorada Dodika i, naravno, situacije u BiH.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.