Od kolijevke do modernog doba

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Spilja Gorham je nešto što bi zvučalo prilično hercegovački, humski, ono kao neki stari naziv za neko skrovito mjesto koje će nam u svom sljedećem blogu ili vlogu razotkriti Stanislava Borovac. Međutim, nije. Spilja Gorham je pod administrativnom kontrolom britanske krune, ali ako pomislite da je neko odredište u Sjevernoj Irskoj gdje naša čeljad odlazi u potrazi za poslom, trbuhom za kruhom, ne, nije ni to.

Spilja Gorham je teritorijalno španjolsko podneblje, jedna mala izolirana krečnjačka udubina na obali Gibraltara, kojih pedesetak, stotinjak metara od mora. Što je specifično u spilji, pitate se, ovo je posljednje stanište našeg bliskog rođaka neandertalskog čovjeka.

Neandertalac je, za vas koji ste preskočili osnovnu školu, vrsta (dakle, ne rasa, ljudske rase su umjetno nametnuti koncept) čovjeka i vjerojatno najbliži rođak kromanjonca, koji se generalno smatra izravnim pretkom suvremenog čovjeka. Oni koji malo više zanimanja pokazuju za genetiku, naići će na od ranije poznat podatak da suvremeni čovjek ima manje od pet posto gena od ovog autohtonog, domicilnog stanovnika Europe. Iako nosi naziv po mjestu Neandertal u Njemačkoj, gdje su prvi put pronađene kosti ovog čovjeka, zanimljivo je kako je visoki postotak neandertalskih gena utvrđen u suvremenog stanovnika Mediterana, Španjolske, Italije, Balkana. Primjerice, svi Božovići na svijetu, ima nas nekoliko tisuća samo, imamo jedno prepoznatljivo obilježje neandertalca, nadsvođeno čelo, za koje će netko reći da je crnogorsko obilježje, etrursko, no istina je da imamo nekog pra pra pra pra djeda među rođacima ljudi.

Godinama se vjerovalo da kromanjonci, naši izravni pretci, i neandertalci, nisu imali dodirnih točaka. Potom je došla genetika i utvrdila da je tu netko sigurno nekoga... jel. Od najčešćih ostataka te naše često skrivane loze ostala nam je, sigurno nećete pogoditi, alergija. Alergijske reakcije suvremenog čovjeka su nedvojbeno povezane s postojanjem određenih neandertalskih gena u DNK sekvenci.

Iskreno, nema razloga da se netko stidi nečega što ga veže za neandertalca. Za razliku od kromanjonca, koji je brz, vitak, poduzetan, ratoboran, ima duboko usađenu religiju u društvo (čak i u najstarijim arheološkim pronalascima, neki oblik poštovanja nadnaravnog je nazočan uz kromanjonska staništa)... neandertalci su sušta suprotnost, masivno građeni, snažni, tihi i povučeni, inženjeri, s crtom za matematiku i uvid u poredak stvari, a znanstvenici još uvijek dvoje je li neandertalac, koji je zaslužan za divne rukotvorine i brojna umjetnička djela širom Europe, uopće imao pojam religije u društvu. Naime, razne statue, kipići, slike, pronađeni na njihovim staništima ne asociraju da je vjerovao u nadnaravnu volju koja upravlja svijetom, više da je nekako uspijevao dokučiti statistički i matematički poredak svega u Svemiru i prirodi koja ga okružuje.

Neandertalci su, da se vratim spilji Gorham, prvi zabilježeni ribari u povijesti. Naime, spilja Gorham je posljednje poznato prebivalište neandertalaca. Ovo vjerojatno znate, da su naši rođaci neandertalci svi redom izumrli. Dugo se vjerovalo da je kontakt s kromanjoncima bio razlog propasti, da su vitki i brzi lovci kromanjonci s lakoćom poubijali svoje protivnike. Međutim, arheolozi su sve više uvjereni da povučeni i miroljubivi neandertalac, nimalo sklon prevrtanju diktatora i osvajača, nešto poput nas Balkanaca, svoje posljednje trenutke proživljava u borbi sa strašnom bolesti koju su mu vjerojatno donijeli rođaci kromanjonci. Možda neka njihova korona, prije 30-ak tisuća godina, u vremenu kad nitko nije nosio maske, kad je bila sramota ne otići u svatove, a plašljivci iz kriznih stožera ne smiju zabraniti svadbenosalonskoj mafiji da nas dalje zaražuje... već spomenuh kako neandertalac nije imao imuni sustav kao današnji čovjek, vjerojatno je bio daleko snažniji od našeg i u borbi s nepoznatim virusom jednako bi stradali i bolest i neandertalac. Je li, to u jednu ruku objašnjava i alergije, neobičnu jaku reakciju imunog sustava na pelud ili perje ili...

Rođo moj

Neandertalci mi se motaju po glavi otkako je krenula ova školska godina. Zamaglile bi mi se oči suzama posljednjih dana, kada god bih sreo mališane koji pod maskama idu na nastavu, koji sjede u dvorištima škola. Ovu strahotu smo im mi donijeli. Ne ti i ja, ne SAMO ti i ja, čitavo ljudsko društvo. Naša utrka za najnovijim modelima iz Zare i generalno smeća koje Inditex prodaje ove jeseni, a već na zimu bit će uncool. Milijuni kubika šljokica odbačenih u more, stotine plastičnih vlakana iz jeftine moderne odjeće, trilijuni litara otrovnih kemikalija potrebnih za šarene artikle. I dok ovo pišem, ne mislim samo na najveću modnu industriju, mislim na sav moderni život, od prokletih plastičnih žličica u kafićima i slamki na svakom ćošku, do piralena u čaši vode iz lokalnog vodovoda.

Utrka za brzim bogaćenjem, trovanje konzumerizmom u svakom obliku, od preprženog ulja iz lokalne pečenjare, aščinice ili čak mekdonalCa do crvenog mulja, mrtve ribe u Vrapčićima, sve do mjestimično kristalno prozirne Neretve u kojoj nema ni traga prirodnog života. Čak ni modrozelenog spektrograma presijavanja vodika i kisika.

Rastužuje me to jer naša djeca ne zaslužuju da budu žrtve našeg nemara i rastrošnosti. Oni jednako zaslužuju da se igraju na travi i u blatu, ovisno o vremenskim prilikama, oni jednako zaslužuju da se hrvu i grle i ljube i urliču do mile volje, ali to ne mogu pod maskama. Kroz koju godinu maske će postati općeprihvatljivi model, etiketa ponašanja u javnosti, a naša djeca pod utjecajem televizije i mobitela već imaju problema s izražavanjem emocija, s empatijom i prepoznavanjem izraza na licu drugih ljudi. Ako im ostavimo maske u trajnom naslijeđu, izgubit će u potpunosti osnovni jezik svih primata – a to je široko pokazivanje osmijeha, zuba, obaranja usana u tuzi, plaženje jezika u zezanciji...

Strah me je toga i priželjkujem pobjeći u prirodu. Vjerujem da i vi isto želite, malo izolacije na zdravom zraku dok ovo prođe.

Clean is new expensive

S druge strane, počinje me i to plašiti.

Elita je uvijek imala način da iskoristi ono što svi mi imamo na dohvat ruke i pretvori to u znak statusa. Praktično, od trenutka kada su ljudske zajednice prešle stotinjak do stotinu pedeset ljudi, utemeljen je pojam političkog predstavnika, demagoga, oligarha, monarha... poslanika u državnom parlamentu sa stažem duljim od poslanika Muhameda.

Kada je zemlja za zemljom počela zatvarati granice i kada su hrabri ljudi domaćeg turizma počeli govoriti da ljetujemo doma, primjerice nedavno preminuli Mili Bijavica, već tada se počeo naslućivati jedan detalj koji je sve upečatljiviji. Na društvenim mrežama počele su se, najprije stidljivo, ali sve češće otvoreno i čak prkosno, pojavljivati slike određenih izoliranih lokacija, ureda na daljinu...

Posljednjih pola godine možeš prepoznati elitne članove društva na sljedeći način – dok većina nas krpi kraj s krajem, moli moratorije i slične odgode ili popuste, mali broj ljudi čak i u našem okruženju bez i najmanjeg znaka brige, prkosi i pandemiji, čak joj se izruguje. To nisu privatne svadburine, rođendani i korona partiji – to rade samo seljačine, dopustite mi da budem krajnje otvoren, praktično brutalan.

Elita, kremdelakrem se sada naslikava na izoliranim imanjima u divljini tu nedaleko od naših nakrcanih gradova u kojima moramo držati distancu, a nemaš prostora za distancu. Oni nemaju kada brinuti za nestašicu, sve im se uredno dostavlja, a plaća liježe uredno, jer iskoristili su moć novih tehnologija i rad od doma, koji su oktroirano uvalili običnom, sirotom i prilično ispodprosječno plaćenom učitelju, nastavniku, profesoru, tajnici, pomoćniku, asistentu prodaje... Oni su svoje nimalo jeftine ajpade i mekove odnijeli na sela, a mi sirotinja ginemo u urbanim getoima gdje koronu možeš pokupiti plaćajući kiriju ili vodu ili jednostavno odlaskom na bankomat, dok rulja drugih subijednika stoji nagurana u red pred vratima banaka i poštanskih ureda.

Novo normalno je nova elita. Baš na način kako su imućni drkoši pedesetih izmislili briljantin i brze spidster automobile, šezdesetih djecu cvijeća i narkotike, sedamdesetih vw westafliju i winnebago, osamdesetih poderane hlače, dvijetisućitih naslikavanje mame i kćerkice u istoj odjeći, tako danas uvode tajanstvene izolirane lokacije koje pokazuju njihovu financijsku i svaku drugu moć nad svima nama. Svi ovi trendovi nešto su kasnije postali poznati u široj javnosti, evo sad se naša sirotinja naslikava uz hešteg mama i ja, u bijednom trendu forsiranja djece da se ponašaju i oblače kao odrasli, ono kao da im djetinjstvo i sreća nisu dovoljno kratki i ovako...

Ne znam jeste li čuli, New York je već mjesecima mrtav grad, kažu da bi ovim tempom već iduće godine mogao biti grad duhova. Samo sirotinja nije stigla napustiti nakrcane menhetnske kondoe i pobjeći „u prirodu”. Ne zahvaća taj trend samo New York, širom svijeta sirotinja se guši, umire u industrijskim ljudskim smetlištima kao oko Bergama. Elita sada krade ono što je jučer bilo krajnje nepoželjno – imanje na selu. Ne znam koliko ste razmišljali o novom normalnom, ali vas molim da u ovim teškim trenutcima okretanja svijeta još jednom naglavačke da bi bogati bili još bogatiji, a sirotinja još siromašnija, ne dopustite im da nam otmu čisti zrak, to je bilo posljednje uporište sirotinje svijeta: nismo imali skupa kola, bazene, helikoptere, ali imali smo čist zrak uvijek negdje blizu, kod tetke, mame, bake... Jer dragi moji, pod maskom se može disati, ali bez čistog seoskog zraka nemaš šta udisati.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.