Od kolijevke pa do groba...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svojedobno, dok smo još živjeli u postdejtonskoj BiH, ne ovoj postapokaliptičnoj kao sada, bio je jedan projekt koji se radio uz pomoć djece vrtićkog uzrasta, a radilo se na zdravijoj prehrani. Ne mogu se sjetiti kako se projekt zvao, imao je neko simpatično ime koje se rimovalo ili neki takav moto, vi koji imate manje klince sigurno se sjećate o kojem je projektu riječ.

Zanimljivo, projekt je bio usmjeren na edukaciju najmlađih što je to zdrava prehrana, kako unositi vitamine i minerale u organizam, izbjegavati industrijske prerađevine tipa 'Pašteta je to bacit', razne hrenovke, prženo, škrobni sirup i to. No, unatoč činjenici da je projekt bio isključivo usmjeren ka najmlađima, primijećen je uspjeh kod promjene zdravstvenih navika roditelja.

Sasvim logično, mada ne i očekivano, ali ako ti jedna mala brbljiva glava non-stop zvoca: koliko je tri puta tri i kako se ti zoveš... ne nego da se hranite nezdravo, pa pođeš isprobavati saransaka, kavode, krtolja, sve ku'ano. Dabome i lešo meso.

Tragom tog projekta čvrsto sam uvjeren da u trenutcima kada Bosnu i Hercegovinu trese oko 400 slučajeva zaraze novel korona virusom u danu – mi trebamo organizirati nastavu za sve školarce u državi. O načinima možemo raspravljati, voditi brainstorminge i mozgolujavati, ali nastava se mora vratiti.

A šta ćemo ako se talizne mali?

Nemojte me pogrešno shvatiti, apsolutno razumijem rizike o kojima pišem. Osoba sam koja će strpljivo slušati budalaštine kako korona ne postoji, kako maska više šteti nego što koristi, kako samo treba sunca i čistog zraka, kako liječnici lažu, kako testovi nisu u redu. I dok slušam te budalaštine, stavljam preko nosa i usta masku čim ne mogu biti dovoljno udaljen od drugih osoba, makar i na otvorenom. Posljednji put sam se rukovao, e ni toga se ne sjećam, ali bilo je davno.

Isto tako, svjestan sam kako se krug ljudi koji su „fasovali” nepostojeći virus opasno približio meni i oko mene i mnogi meni dragi ljudi, unatoč svim mjerama predostrožnosti zaraženi su, trenutno boluju ili su već pregurali najgore. Isto tako, čuo sam i za nevjerojatne slučajeve ozdravljenja od korone tamo gdje si stvarno sumnjao da osoba može pregurati hunjavicu. No, iz iskustva znam da žuti žutuju, a rumeni putuju. Pritom 'rumeni' nisu alkoholičari u ovoj narodnoj mudrosti.

Potpuno svjestan i uz punu vlastitu odgovornost, pozivam domaće vlasti da najesen organiziraju nastavu za sve školske uzraste. Naime, kako je zbog prokazivanja malinarsko-respiratorskih javnonabavničkih poslova stavljeno povećalo nad javnim nabavkama, netragom je nestao interes domaćih moćnika za zaštitom stanovništva i raznim mjerama društvene zaštite. Isto tako je od pompoznih korona zakona ostala samo korona, a zakona nigdje, kako je zbog tog istog povećala umanjena šansa da se ogromni novci sliju u samo neke džepove. Svi smo svjesni da od koronadoprinosa neće biti ništa, jer ono malo doprinosa i plaća što i bude uplaćeno, stići će na račune već propalih obiteljskih i srednjih biznisa tako da... e baš to.

Stoga, kako stvari stoje, prepušteni smo sami sebi. Ali ipak nismo, budući da zemlja koja ima obrazovni sustav ima budućnost. A budućnost ne smijemo izgubiti, čak i ako smo ovo dosad protraćili.

Kad već Fadil nema kada

Škole su naša posljednja obrana pred pandemijom, za koju znamo, i tek sada postaje jasno, još nije ni na sredini prvog vala. Vidjeli smo kako su u Sjedinjenim američkim državama poravnali krivulju, ali umjesto vodoravno, oni su je poravnali uspravno. I jasno je kako je pokretanje nastave u toj zemlji iznimno rizična igra. U nas je stanje sasvim drukčije.

Mi naime, furamo turističku sezonu u punom jeku, rade diskoteke, kafančuge, praktično svaku noć negdje muzika dreždi... Svadbe kurlaju sve u šesnaest, u autobusima i tramvajima masku ne nose ni članovi karnevalskih udruga... rukavice su stvar prošlosti. Svima je kao neugodno i vruće i ne znam ti ni ja.

Naša jedina obrana u ovom trenutku nije neka nova karantena jer sada je nitko ne bi poštivao. Prvi put je bila donesena nepotrebno i ishitreno jer je domaćim vlastima bio teret opremiti i kadrovski popuniti graničnu i običnu policiju, pa su uvodili nekakve diktatorske mjere. Sada, kada potrebe za restrikcijama itekako postoje, nitko ništa. I dalje ne vidite inspektore da pišu kazne i zatvaraju ugostiteljske objekte, a ne postoji niti jedan koji se pridržava higijenskih i mjera socijalne distance, jedino ako se zatekne odgovoran pojedinac. Koji isto bude podvrgnut ruglu mase.

Znači, dok to sve radi u punom jeku, jer kao treba se od nečega živjeti... Ja sam uvijek mislio da se živi od rada, a ne od ispijanja kava, no dobro. Ali dok to sve uredno funkcionira, škole ne smiju biti virtualne.

Naučiti čemu služi tariguz

Naravno da postoji ogroman rizik u jeku pandemije pustiti djecu da se druže. Djeca se dodiruju, ljube, grle, čvokaju, bockaju, hrvu, pljuju, grizu, galame, vrište, sve redom načini širenja kapljično prenosivih bolesti. Ali ta ista djeca znaju stajati u redu dva po dva, i znaju sjediti u stolici 45 minuta i šutjeti ili pričati samo kada im se dopusti... oni mogu sasvim uspješno suspregnuti svoje urođene instinkte za igrom, vriskom, neredom.

E to je, dragi moji, socijalizacija. Jedinstven oblik učenja koji primjenjuju ljudi i kako se čini, još uvijek najuspješniji i najmasovniji način učenja u povijesti evolucije života na Zemlji. I to je presudni činitelj u suzbijanju koronavirusa.

Ako su tete odgajateljice u vrtićima uspjele naučiti klince razlikovati junk food od zdrave hrane, onda ih mogu naučiti i nošenju maske. Ako su klinci u osnovnoj školi naučili hodati u redu dvoje po dvoje, znat će i hodati u koloni s barem metar razmaka. Ovo je generacija koja najbrže upija i praksu novog normalnog usvojit će dok trepneš.

A djeca moraju biti spremna. Znam, nerijetko se i sam zateknem kako razmišljam predaleko u budućnost, ali današnja djeca moraju naučiti živjeti s pandemijama. Ma koliko mi sebe lagali, pitanje dana kada će nas pogoditi superbakterija ili supervirus praktično je već stiglo. Vidimo i sami da se ne možemo dovoljno brzo nositi s pronalaskom antitijela, a o lijeku možemo maštati. I vremena koja su pred nama samo će donijeti više tajanstvenih mikroubojica, kako se ljudska populacija bude širila u zabačenije kutke planeta i kako ti virusi i bakterije budu gubili svoje primarne žrtve, što ja znam, šišmiše, deve, medvjede, delfine,... nastavi niz.

Dakle, pred nama je zadaća da pripremimo svoju djecu kako se nositi s krizom koja ih može pogoditi. A to je zagađenje, pandemija opake bolesti, nestašica vode. To je sve jednako bitno, a možda čak i bitnije od povijesti, iracionalnih brojeva, logaritama, književnosti. Nemojte me opet pogrešno shvatiti, svako znanje je dobrodošlo, ali ako znamo da djeca trebaju više ulagati u stem zanimanja kako bi sutra imala posla, jednako je i s mikrobiologijom, možda im baš to sutra bude posao. Ili čak način preživljavanja. Ako mislite dobro svojoj djeci, onda ih morate pustiti da u krugu svojih vršnjaka, zajedno usvajaju zdrave navike ponašanja za kada bude najteže, kada svijet, ekumenu, pogodi smrtonosna bolest daleko opakija od novel korona virusa.

Civilizacijska šansa

U neku ruku doista imamo sreće. Od novel korona virusa jako mali broj je stradalih. Pa ipak se radi o milijunima. Zamislite rođaka ebole, dječje paralize, bubonske kuge, a takvi također vrebaju iz milenijskih prašuma u koje ljudska noga još nije kročila. Ovo nam je savršena prilika da djelujemo. Prvo, da djecu učimo što činiti i kako. Dok još postoje ljudi koji mogu prenijeti znanje kako je to bilo kad je bila variola vera, dok još postoje pisana svjedočanstva kako je to bilo u vrijeme lepre ili španjolke.

Dovoljna je samo jedna generacija da čitav sustav propadne. Sjećate se devedesetih, tko ih se već sjeća. Bila je dovoljna samo ta jedna propala godina da se naš obrazovni sustav spusti za koju stepenicu niže od onog predratnog. Možemo mi govoriti o naprednijim metodama učenja, ali rezultati nas demantiraju. Pali smo. To nam je upozorenje da niti jednu generaciju ne smijemo pustiti da uči doma. Što oni doma mogu naučiti? Iz video igara, koje i sam nerijetko konzumiram, može se naučiti samo pravilo jačega, iznuđivanje, prisila, manjak empatije. S internetskih portala širom svijeta može se naučiti samo da obmana jamči brzu zaradu, klikbejti i slično. S društvenih mreža može se naučiti samo da cilj opravdava sredstvo.

Samo bliski kontakt s vršnjacima gradi empatiju, timski rad, komunikacijske sposobnosti. Ili vi doista želite da nam se hrvatski, srpski, bosanski pretvore u abd, omg, lol, nezz, poyy? Samo učenje u grupi je dovoljno stimulativno za homo sapiensa da žurno usvaja zdrave navike koje će mu sutra osigurati posao ili čak život.

 A ako se ipak talizne mali?

Naravno, nisam zaboravio bitno pitanje, a što ćemo kada se bolest raširi među klincima? Hoćemo li masovno slati obitelji u karantenu?!

Na ovo pitanje odgovorio bih iz druge perspektive. Vratimo se u prošlost, kada je bila variola, ili španjolka ili kada je bubonska kuga gasila čitave gradove i sela. I tada je postojao obrazovni sustav, ne discipliniran i masovan kao danas, ali vjerujem da niti jedan čovjek tada ne bi odbio ponuđenu šansu za obrazovanjem samo zbog činjenice da se u školi može zaraziti.

Ogroman je rizik, istina. Ali nam je i Bog, Allah, Priroda podario/la jednu bitnu značajku – upravo su djeca opremljena boljim obrambenim sustavom u ovakvim situacijama. Znate kako obična gripa zna pokositi generacije klinaca, ali isto tako su rijetki oni koji podlegnu. Čak maloljetne osobe imaju čitav jedan obrambeni organ, timus, koji poslije zakržlja, a koji je superiorna obrana u odnosu na imuni sustav odrasle osobe.

Bit će mališana koji će oboljeti, treba ih ostaviti doma, na liječenju i mirovanju, ali zbog toga ne treba obustaviti nastavu. Treba se nastaviti ponašati isto kao i kod epidemije obične gripe. Ali ozbiljno, niti u jednom trenutku ne zaboraviti osobnu higijenu, distancu i manjak fizičkog kontakta. To je naše novo normalno i to je nešto na što moramo pripremiti djecu. Što prije usvoje ovaj obrazac društveno prihvatljivog ponašanja, prije ćemo pobijediti pandemiju.

Nemojte niti u ludilu maštati da ćemo pobijediti novel korona virus ove godine, možda ni dogodine, ali žurno se moramo naučiti živjeti s opakim bolestima. U suprotnom, ako se zatvorimo sada, imat ćemo glupo, neobrazovano potomstvo koje će kaskati za vršnjacima ne samo po pitanju stem zanimanja, lirike, epike, statistike, povijesti... dobit ćemo generaciju kojoj će prilikom svake nove epidemije bilo čega biti zabranjeno kretanje. A ne vjerujem kako želite djeci da sutra žive u rezervatu.

 Bonus za vas čitače

Naravno da ima bonus. Naš obrazovni sustav već godinama vapi za, ne bih rekao evolucijom, nego radikalnom revolucijom. Mi nužno trebamo preskočiti one stepenice koje smo izgubili devedesetih, a najbrži način je reducirati veličinu razreda, jer kao što dijete samo nema motiva da brže uči, tako ni jedinka u toru sa 35 drugih nema motiva da brže uči.

A moj je prijedlog mikrorazredi. Ne zato što ja želim rasipnički trošiti proračunski novac. Istina je, na ovaj broj zaposlenih trebalo bi nam još. Ali ja sam imao više iskustva s razredima u kojima je bilo 15 ili čak manje vršnjaka. Ne poznajem niti jedan primjer takvog obrazovanja u kojem rezultat nije bio besprijekoran, u kojem onaj zlatna trica učenik kasnije nije bio među prvima na svome radnom mjestu.

Činjenica je da je naš obrazovni sustav zastario, da još jednom nogom gazi u onaj socijalistički način bubanja, a labavo se oslanja na suvremene mogućnosti koje mu pruža virtualna škola. Ali sada imamo priliku. Naime, ja sam bitnu životnu lekciju naučio na primjeru logaritama. Tek nedavno, na pragu svoje pete decenije života, koristeći moderne tehnologije, shvatio sam što taj prokleti logaritam predstavlja u životu. I gdje se koristi. I mogu vam reći, stvarno, to jeste bila potrebna lekcija. Ali želim pokazati da sam izgubio toliko vrijednog vremena jer imao sam element klasičnog učenja u razredu, ali dok nisam dobio virtualni element učenja nisam znao gdje bih u prokletoj zbilji upotrijebio taj logaritam. Danas znam, primjerice, da želim savršen vrt iza kuće, mogao bih ga matematički isplanirati pomoću logaritama, znao bih koliko će biljke narasti do zrelosti, koliko će mi trebati metara hlada, sunca, vode........

Rješenje je sigurno u nekom modalitetu fizičke i virtualne nastave, ali suvremeno obrazovano dijete nećemo imati ukinemo li nastavu ili, kad smo sad zbog korone uvrstili, ukinemo li virtualnu nastavu. Treba nam oboje, ali čemu služe maska i rukavice, zašto treba držati distancu, dakle ono što će sutra možda spasiti život vašem potomku, to može naučiti samo u krugu svojih vršnjaka. I točka. Možemo raspravljati o modalitetu, ali fizička komunikacija mora postojati.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.