Imena luda nalaze se...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svima je već jasno da ovakvi u Europsku Uniju nećemo. Mislim, nije da je to neko iznenađenje, ali eto, bilo bi za očekivati da će ovakva Bosna i Hercegovina ipak biti ispred ovakve Moldavije ili ovakvog Kosova.

Nakon prvotnog šoka, koji je realno trajao mikrosekundu, mislim da bismo možda ipak trebali početi raditi na sebi. Ono, proći konačno neke osnove koje čine suvremenu državu.

Ma đećešto napravit

Svojedobno je bio jedan emotivan lik, malo je reći pjesnik, jer on je umjetnost proživljavao svim svojim bićem. I pisao je neke mediokritete od pjesama. Budimo iskreni, ja se u poeziju apsolutno ne razumijem, makar imam neke naslove u svojemu životopisu, ali poezija je generalno izvan mojega dosega. No eto, kažu znalci da nije bio nešto poseban u opisu tih svojih duboko skrivenih emocija.

I taj je lik bio na važnoj poziciji i njegova je politika, ne nužno njegova, ali pripisana je njemu, i rezultirala je strašnim razaranjem i matične mu zemlje i progonima i pogromima i zgarištima i nevjerojatnim jednim zločinom baziranom samo na drukčijem pogledu na život, dakle, religiji, društvenim stavovima, odgoju djece, dnevnim ritualima... Dakle, nisu u pitanju nikakvi resursi, nego eto nešto što se svrstava u koš identitetskih vrijednosti.

Sasvim vam je jasno zašto jedan takav lik nikada nije dobio neku osnovnu školu da nosi njegovo ime, neku ulicu, a kamoli trg da nose njegovo ime.

U svakom slučaju, ne mislim na Milu Budaka, pjesnika Nezavisne. Ne mislim pritom ni na Aliju Nametka, također jednu umjetničku dušicu Nezavisne. Makar se ovaj potonji kasnije kao pokajao pa mu je Josip Broz oprostio grijehe.

Mislim na Nerona, rimskog imperatora. Postoji li igdje na svijetu ijedna osnovna škola ili neka ulica možda imenovana po Neronu, rimskomu imperatoru?! Eto vidiš. A nije trebalo slati dopis i pozivati se na Rezoluciju Ujedinjenih Naroda da se mijenja ime Neronove ulice ili Osnovne Škole Nerona Klaudija Augusta Drusa.

Znači, ako je nečija politika rezultirala smrću i strahotama čak i za nekolicinu ljudi, nije tom čovjeku mjesto na nekoj ploči na nekoj tamo zgradi ili kući u nekom tamo gradu. I pritom mislim i na pokajnike. Dakle, čak ni tamo neki prijatelji urotnici Vokić i Lorković, čak i tamo neki Alija Nametak. Jeste li ikad čuli za ulicu Clausa von Stauffenberga, makar je on bio sudionik najpoznatije svjetske urote protiv totalitarističkog režima, Operacije Valkira?!

Isto tako, da se ne svađamo, čuli smo svi za Goli Otok, bilo je tamo svašta, dakle, da nemamo Džemala Bijedića da po njemu nazovemo Titovu, pa ni pola jada. I da se ne svađamo s Europskim Vijećem sutra kad zatraže da maknemo ime Josipa Broza s ulica. Pa dobro, ne bi se sad valjalo ni Rusima zamjerati, ni oni nisu u najboljem sjećanju na Tita.

Uf, te breskvice

Ako smo riješili to oko imena...

Dobro, moram još jedno ime. Ovaj turbo kružni tok, koji je više onako na breskvicu nego kružni. Ja bih volio kada bi se tom kružnom toku dalo jedno nenametljivo ime Kružni Tok Breskvica. Jer onako baš izgleda sočno i privlačno kao... guz... breskvica.

I jednako se vozači zbunjuju na njemu kao pored guz... breskvica. Dosad sam tu imao prilike voziti se s taksistima koji su, dvojica čak, pogrešno skrenuli, a jedan je uspio i udariti autom u one male procjepe između budućih traka. I sam sam tu pomalo dekoncentriran baš kao kad gledam guz... breskvice.

Jučer sam u razgovoru s jednim frendom skontao da on pojma nema tko je Nicki Minaj. I pomalo mi ga je bilo žao, jer vjerojatno mu i žena kući misli da je peško, u najmanju ruku. Ono, ima najboljeg frenda, onako je, nije deb'o kao ja, ono ružno krkanski, pivski, on je nekako pufnast, sladak, kad ga gledaš straga, ima i finu... breskvicu, baš onako kao turbo kružni tok.

Budimo iskreni, svi smo mi pomalo pederi, imamo krug od tri, četiri bliska prijatelja zbog kojih se posvađamo i sa vlastitom ženom, onom koja nas je prihvatila otrpjeti do smrti. I žene su iste, imaju te svoje tri, četiri zbog kojih će i ostati do kasno vani, i napiti se, i lagati mužu...

Realno, svi smo mi pomalo homoseksualni i queer. Kad vidim kako ljudi oko mene naručuju kavu, ja pijem ono, samo mi donesi kavu, brate, ni šećera ni vode, nije mi tlak pao, treba mi kofeina. A ono krene daj mu kapućino s hladnim mlijekom, daj mu u veliku šalicu s tri šećera, daj mu kratku, kratku, sami kajmak od kave i cijeđenu naranču. Brate, ne tražiš zajam od Međunarodnog Monetarnog Fonda, nego kavu. Ja obično zahtijevam od konobara samo da ne pljune u nju, ja hoću kavu, a ne četiri fotokopije ovjerene u notara. Svi smo mi, dakle, pomalo čudni, pomalo queer. Svi smo pomalo biseksualni, svi mi gledamo breskvice po gradu... Svi mi imamo smiješno ime za lijevu sisu ili desni testis. Ili tako nešto.

Fali drotova s blokićima

Zadnje za ovaj put, neću vas smarati, što reče ona endžio jučer na Gradskom Vijeću Mostara nakon 45 minuta izlaganja, trebamo ponovno proći osnove. Znači, kružni tok s dvije ili više traka. Fer je pustiti prednost čovjeku koji se uključuje, prvo, to je žentlmanski, kavalirski, drugo, ipak je on zdesna, a mi smo kulturu bazirali na desnoj strani, ne mislim konkretno na Mostar, jedna je obala Neretve. Ali lijep je gest. Osjećat ćete se bolje. Svijet će biti ljepši.

Drugo, onaj u unutarnjoj traci ne planira izlaziti. Osnovno pravilo koje će doći do izražaja na novom kružnom u Mostaru, je li, jer već vidim kako se zbunjuju. (ja sam pravilo turbo mega giga rotora svladao u Banjaluci, to je onaj manji i usporeniji entitet, što bi rekli neki iz Zapadne Njemačke u našem entitetu). Moraš biti u vanjskoj traci da iziđeš. I pritom opet kavalirstvo, žentlmanija ili neka već manija – pustite čovjeka ili ženu da se uključi. Možda ne zna. Neće svijet stati, a vama će dan biti ljepši. Jer znanstveno je dokazano da je kružni tok brži od semafora samo tamo gdje je narod kulturan. Gdje je stoka, malo je i policajac na raskrižju.

Isto vrijedi i za ostatak prometa. Pješak ima prednost. Makar bio sa štapom. Ili kolicima. Makar slušao preglasnu muziku na oku nevidljive slušalice. Biciklist potom ima prednost. Pogotovo kad biciklist nema pješačku stazu u krugu stotinu kilometara. Ne znam koliko trotinetaši imaju prednost, oni ipak ne idu vlastitim pogonom. Javni gradski prijevoz također ima prednost. To smanjuje cijene, to smanjuje gužve. Znači, tko je javni prijevoz?! Taksi službe, autobusi, trajvani i drugi hajvani, šta ja znam, možda nekad dolmuše uvedu u Mostar. Simpatična ideja, što li je nitko nikad nije pokušao uvesti u ovo turističko mjesto?!

Znači, ovo je kao kratki pregled nekih urbanijih socijalnih rješenja kakva cijene u Europskoj Uniji. Ono, nek oni dođu nama, ne moramo mi njima.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.