Zbogom, Europa!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svojedobno, nakon što je potpisan Opći okvirni, i kada se počelo malo hodati, putovati, ja sam još bio klinac, ali vjerovao sam da je pred nama neka bolja budućnost. Tada sam bio uvjeren da je čovjek kovač vlastite sreće. Tako su me učili roditelji, tako su njih učili njihovi, to je valjda nešto s koljena na koljeno išlo, kao i druge bajke i basne.

Tih prvih poslijeratnih godina otupjeli su nacionalistički prvaci koji su vodili rat u lijepoj našoj Bosni i Hercegovini, malo po malo mijenjani su kamilicom po volji i želji međunarodne zajednice, slatkorječivim mlađim liderima. Bile su to zanimljive godine, velike policijske akcije oklopnim vozilima, prosvjedi, tuče po ulicama, zidanja vjerskih objekata, udaranja nogom u dupe pomoćnika ministara, dizanja ministara u zrak... vrlo zanimljive godine u kojima sam se nerijetko našao među prosvjednicima za nekakvu hrvatsku stvar, bilo jezik, bilo opstojnost, ma uglavnom, za neku stvar...

Malo po malo, ovi su slatkorječivi zauzeli pozicije u politici, posmicali nepodobne ljude u nadzornim odborima, upravnim odborima, ravnatelje i direktore imenovali po vlastitoj želji. Nisam to tada ni primjećivao, borio sam se da uspješno završim školu, da pronađem dobro plaćen posao, svirao po raznim dernecima i kafanama, igrao Traviana i Age of Empires, one verzije s vratima i one bez vrata, mislim jedinice i dvice.

Kako sam lagano počeo raditi u gradskim rubrikama pa su vidjeli urednici da sam drzak i britak na jeziku, lagano me počeli prebacivati u politiku, baš u vrijeme kada su ovi ratoborni ratni i poratni vođe lagano prešli u dobro ušuškana mjesta moćnih nacionalnih kompanija, gdje su šutjeli po cijenu dobrih plaća. Ovi slatkorječivi su jedno vrijeme bili zakletva, bili uzor odvažnih političara koji će urušiti ratnu retoriku i otvoriti neku novu europsku epizodu Bosne i Hercegovine.

Po volji međunarodne

Kako su se slatkorječivi udomaćili u odborima i na pozicijama ravnatelja, savjetnika... Tako je onaj entuzijazam koji je izvirao iz njih lagano blijedio. Počeli su se malo po malo vrijeđati, zatezati odnose, a svakim danom izmišljali su nove kočnice na europskom putu, kako kažu, jedino što je danas ostalo zajedničko svim političkim akterima u Bosni nam i Hercegovini.

Od Milorada preporoditelja nastao je Milorada secesionista, od Dragana nositelja europskih vrijednosti nastao je Dragan kočničar procesa, od Bakira sina oca nacije nastao je Bakir, uhljeb nacije. I drugi su se razvodnili, od Bože obnovitelja ostao je samo Božo apelator i tako... Od Fahra biznismena, ostao samo Fahro glasnogovornik... Šute isto kao i oni što su ih zamijenili, za dobre plaće koje si redovito povećavaju iako, brat bratu, nisu platili goriva ni spavanja ni obroka ni struje ni režija desetljećima.

Od nas, kofol srednje klase, ovi mudriji, nerijetko i mlađi, odlazili su jedan po jedan. Vani su imali težački život, ali stabilan, konkretan, uz osigurane mirovine. Među nama ovi mamini i tatini sinovi su, po uzoru na ove preporoditelje, ušli u udobne stolice i ne pada im na um da dižu glas. Mi oprezniji (čitaj gluplji) vagali smo, tko će zaposliti novinara, učitelja, pravnika u tamo nekoj Irskoj, Njemačkoj... Mada smo komotno i mi mogli prati guzice koju godinu, dok se ne snađemo, nakon nekog vremena prestane smrdjeti, navikneš se.

Jal uniđi, jal iziđi

Ono što u tom prijelazu nisam primijetio jest međunarodna zajednica, konkretno Europa. Svih ovih godina Europa je birala čas jednu stranu, čas drugu stranu, i onda bi procesi bili podobrano zakočeni. Sjećam se koliko su inzistirali da desetak stranaka sudjeluje u pregovorima o Gradu Mostaru, a svi znaju da samo oni koji su zakočili proces, SDA i HDZ BiH, jedini i mogu otkočiti. Primjerice, sad isto mantraju s ustavnom reformom, samo SDA i HDZ BiH, koji su nas u ovo i uvalili, uz pomoć i tada i sada patrona - međunarodne zajednice, to mogu riješiti.

Kako će pitanje ustavne reforme riješiti Željka Komšić, sjetite se da je tucet puta izlazio pa ulazio u SDP BiH jer mu se nije sviđalo kako je stolnjak na press konferenciji postavljen?! Ili je takova neka glupost. Pa je bio jaran s Milanovićem, pa se sad mrze. Vjerujem im koliko i recenzijama proizvoda na YouTubeu, pogotovo kada kažu da nije sponzorirani video.

Uglavnom, nevjerojatno veliku ulogu u našim zakočenim procesima imala je upravo Europska Unija i politika piškit ću, kakit ću. Jednostavno, ponekad imaš osjećaj da svakih osam mjeseci mijenjaju koja im je od političkih struja u Bosni i Hercegovini odgovarajuća. Taman jedan mandat napušu Srbe, pa ih zalijepe napuhivanjem Bošnjaka, onda ove zakoče napuhivanjem Hrvata. Pogotovo mi na živce ide miješanje drugih zemalja u našu politiku – slušaj, ako se ne mogu miješati Hrvatska i Srbija, zemlje jamci Općeg okvirnoga, onda se ne bi trebali miješati Turci, Rusi, Nijemci, Slovenci, Britanci, Mađari... A pogotovo se ne bi smjeli miješati Amerikanci, jer oni su nam ponajviše uništili pravosuđe otkako su uveli anglosaksonski model. Jednostavno, šalju se pogrešni signali, ovi naši slatkorječivi preporoditelji ne znaju jesu li dobili bitku ili nisu kad god se netko sa strane umiješa.

Dakle, ili da nas pustite same, jedno godinu ćemo tunjiti kao stablo limuna presađeno u čašu od jogurta, a onda ćemo, kada shvatimo da ne ide, sami napraviti reformu na proljeće. Ili nekad. Ili se umiješajte do kraja, nametnite nam sve i uvedite nas u prokletu Uniju zemalja s nekakvim vrijednostima.

I onda specijalna vojna

Početkom godine krenuo je taj prokleti rat u Ukrajini, napala ih Rusija hladno na pravdi Boga. I na pravdi međunarodne zajednice koja se ne voli miješati. I onda, sjećajući se kako su nas prevarili 1990-ih godina, kako su nam uveli sankcije da se ne možemo braniti od miloševićevaca, da se razumijemo, ja mislim da je Domovinski rat bio ne rat protiv Srba, nego protiv politike koju je predvodio Slobodan Milošević – velikosrpske ideologije na krilima propalog komunizma. Nego, kad se međunarodna zajednica sjetila kako su nas unakazili luđačkom košuljom Daytona i Washingtona i onda raznim amandmanima istih...

Uhvate se za glavu Europljani kako da sada pomognu Ukrajini, ali ono, da im ipak ne pomognu. Znači, jedina zemlja koja je iskreno napravila nešto u interesu Ukrajine je Litva. Jedina, od svih tih silnih demokracija europskih. (Litva je uvela sankcije Kaliningradu.) Njemačka je davala vjetar u leđa Rusiji, pomogla je gnjavljenjem sankcija na plin i dala Rusiji 90 milijardi dolara samo u prva tri mjeseca rata u Ukrajini. Ni blizu nije poklonila Ukrajini (doduše, obećala im je 100 milijardi). Za usporedbu, u Bosni i Hercegovini je od Daytona do danas nestalo oko 15 milijardi eura, ali baš ovih obećanih, najzanimljivije je da te novce naši političari nisu ni vidjeli, to je samo EU muntala tamo-ovamo.

Sada, kada svi vidimo da pomognuta sredstvima iz Europe Rusija polagano, ali sigurno melje Ukrajinu, svakim danom sve je veća ona crvena fleka na karti, skoro je veličine gore spominjane Njemačke, sad će Ukrajinu Europska Unija kupiti kandidatskim statusom. Kaže Ursula von der Leyen da je Ukrajina bliža Europi od svih zapadnobalkanskih zemalja zajedno. Dobro, Ursula, ali četiri zapadnobalkanske zemlje od deset već je u Europskoj Uniji, poimence, Slovenija, Hrvatska, Bugarska i Rumunjska.

Možemo li sada bez vaše pomoći?

Sada idu salve kritika na nas kako nismo prstom maknuli od postavljanja 14 prioriteta. Kako nismo?! Vidi Mostara, godinama je i taj prokleti Mostar bio dio dodataka na tih 14 prioriteta. Na isti način kako je riješen Mostar, trebalo je riješiti i ustavno-izbornu reformu. Pravosuđe – kako nam možete reći da se u pravosuđu ništa nije pomaknulo, pa koji klinac već par godina tužimo, procesuirano, smjenjujemo?!

Uglavnom, bilo mi je sve to sumnjivo, dok nisam vidio proteklih dana. Ukrajini će dati kandidatski status. Ni krivima ni dužnima, daju status Moldaviji i Gruziji. Moldavija je napola zemlja, a još prije mjesec i pol dana pucali su zoljama jedni na druge. Doslovce, guglajte. Kako europske vrijednosti! Gruzija – to je jedna superbogata država na Kavkazu, imaju fosilnih goriva i sjajnu klimu za poljodjelstvo. Postoji priča još iz vremena Sovjetskog Saveza da bi se Rusi nerijetko odlučili prijaviti za kupovinu Žigulija (u nas poznatog kao Lade), da bi po pozivu službe za prodaju automobila građanima, pravo na kupovinu prodali Gruzijcima. Gruzijci su bili nešto kao Slovenija u Jugoslaviji. Ali od rata s Rusima i sličnih previranja posljednjih desetljeća pali su u zaborav javnosti i nalikuju megaČajniču uz strukturu vlasti koja je najsličnija najmračnijim danima koalicije Aleksandra Vučića i Ivice Dačića. Znači, megademokracija, dabome.

Krajnju zabludu izbio je sam Zelenskij. Znači, kaže preksinoć, u svom tiktok obraćanju svekolikom puku Ukrajine, evo samo da se zahvalimo Ursuli, evo smo večeras ratificirali Istanbulsku Konvenciju i priča tako ono preseravački, ono tipa, sutra ćemo ujutro reformu pravosuđa, pa ako ostane još dana do kraja radnog vremena, utrpat ćemo i bolonjski proces. Do petka očekujemo legitimno predstavljanje, a u ponedjeljak ćemo riješiti LGBTI i fiskalnu politiku.

Kako može zemlja u ratu provoditi ogromne društvene reforme?! Pa to su samo prokleti papiri. Znamo kako izgledaju ratne reforme, imali smo Herceg-Bosnu, svako malo su pred Ustavnim sudom neke odluke iz tog razdoblja.

Na kraju, očito je, mi smo odabrani da budemo šupak Europe i krajnje je vrijeme da im to i kažemo. Mi tamo ne želimo, gonite se u vražju mater i vi i vaše vrijednosti. Imamo nesvrstane, turkijski savez, prodat ćemo se Kinezima, svejedno. Samo vaše dvorske lude nećemo biti. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.