Jadrane moj, budi mi silan i dobro mi stoj!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U onim vremenima kad se zbog stiha ili pjesme moglo u zatvor, kad su zidovi imali uši i brat brata potkazivao, kad se čekalo u redovima za ulje i šećer, a kave gotovo da nije ni bilo, mogao si upaliti Fiću i potrpati familiju – pa pravac Metković, a onda te volja -  lijevo ili desno od Opuzena.

Mogao si, samo je trebalo htjeti, u u sva ta malena mjesta srca tvoga, da citiram velikog Tina Ujevića, bez da te itko išta usput pita – Gradac, Brist, Podaca, Zaostrog, Drvenik, Živogošće, Igrane, Podgora, Tučepi, pa sve do Makarske i iza, tamo do Baške Vode i Brela.

Mogao si i na drugu stranu, Duba, Komarna, Klek, pa tamo preko Neuma kad prošišaš, od Stona prema Pelješcu, ili trajektom od Ploča (ex. Kardeljeva) prema Trpnju. Prapratno, Žuljana, Trstenik, Orebić, Viganj...mogao si i u Dubrovnik, pa u Zadar, Šibenik, mogao si i na slovensko primorje, bezgranični prostor slobode u neslobodnim vremenima.

U vremenima kad se govorilo ispod glasa, jer i zidovi imaju uši, mogao si upaliti već navedenog Fiću, bez klime i bez ijednog zračnog jastuka, potrpati ženu, sitnu djecu, a mnogima je unutra znala stati i baba, tetka, čak i strina (na čuđenje današnjih fizičara!), ubaciti sve dušeke, šlaufe i one mišiće na puhanje, lopte, omiljene lutke i garderobu za 10 dana - i volja te bilo sve do talijanske granice.

Dok ima „čorbe“ u rezervoaru i „perja“ u novčaniku, baš kao sva ona svita koja je dobacivala do Trsta, vraćajući se s pričama i pet slojeva garderobe na sebi – i kojoj i danas oči zasjaje kada govore o tome.

U vremenima u kojima ti je mater govorila „Šuti, sine, mogu te čuti!“, nisi znao da postoje Doljani, Bijača ili Crveni Grm, osim ako nisi imao rodbinu otamo. Pičio si poput Vajte u onoj pjesmi: Jablanica - Mostar – Metkovići, bez straha od granice i bez straha da ćeš skapati u višesatnoj koloni. Ako je vodio djed, išlo bi se sa pauzom kod Tete Olge, ako je vodio otac, parkirali ste na Baćinama da smažete sendviče sa parizerom, ali to je bila obično i zadnja štednja. Do paštete na plaži. I ruku umazanih friško razrezanom kavadom. Ako je vodio stric, svaka kafana usput je bila vaša. Policija je bila rijetka, a granica još rjeđa.

U vremenima kada si morao stajati mirno na zvuk sirene, jer je Najveći Sin u taj čas prošle godine umro, ti si već maštao o ponovnom odlasku na more, za kojih mjesec i po' dana vidio si se u suncem okupanom Jadranu, u beskrajnoj igri koja kreće spremanjem, nastavlja vožnjom magistralom, stajanjem u metkovićkoj robnoj kući Razvitak, da se kupe sve one stvari koje je majka uspjela zaboraviti – i konačno, onim trenutkom kad ugledaš more – taj simbol beskrajne slobode i plavetnila, možda ne većem od plavetnog neba, ali običnom čovjeku nekako dostupnijem.

Maštao si, ali ne zato jer nisi znao hoćete li ići, nego jer si bio siguran da nema nikakve šanse da ne vidiš more i ove godine! Ni Černobilji, ni cvjetanja mora, ni nafta izlivena negdje na Otrantu, ništa te nije moglo udaljiti od prirodnog ljetnog staništa. Odlazak na Jadran bio je činjenica „sve dok sunce sja i dok trava raste“, neodvojivi dio tvog bića i postojanja.

U vremenima kad si morao zavezati kad ti se kaže, more je izgledalo nekako normalno, bilo da su te vodili baba i djed, bilo da si išao s roditeljima, iz vlastite štednje ili preko sindikata, privatno ili u odmaralište, bilo da si se spuštao samo za vikend ili dan, Jadransko more bilo je neupitna činjenica naših života. Slana voda na jeziku i prva ulovljena baba pod betonskom rivom, prodavač voća sa onog čamca i magarac s kojim su te slikali, sve je to bilo sigurno kao pobjeda Reala sinoć nad Mallorcom.

Čak i otkad je u Doljanima, na Crvenom Grmu, na Bijači, i gdje još sve ne, postavljen protočni zid, opet se to nekako podrazumijevalo. Mi i more bili smo jedno. Zavičaj, koji počinje tamo negdje na Ivanu, nekima i mnogo više, proteže se na istok i zapad duž Dinarida, prirodno je curio prema jugu – prema već spomenutim malenim mjestima srca tvoga. I do Hvara i do Imotskoga.

U vremenima neslobode i nespokoja – bio si spokojan što se tiče ljeta. S nekim ćeš već otići, netko ćete pokupiti, netko će samo reći – idemo li? I kad su došli sloboda i spokoj i metnuli granicu, opet si znao da je more zicer, neupitna činjenica. Sloboda koju ti nisu mogli uzeti nikakvi birokrati, jer to je tvoj zavičaj. Tvoja mala mrlja, tvoja mala krastica slobode na velikom globusu.

Ali, eto, dođu ta vremena, kad pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati – i vremena kada više ne možeš tamo u svoj stalni prostor ljetnje slobode! Mogu neki drugi, vrijedniji, valjda bogatiji, mada ne manje potencijalno zarazni. Mogu dragi gosti, a ti se slikaj! Džaba ti što možeš reći da si Hrvat, ali svejedno ne možeš!

No, očito, to nije briga birokrate i političare. Nakon toliko godina ti ne možeš, uzalud ti automobil od 150 konja, sa svim filterima, senzorima i zračnim jastucima, sa masažnim sjedalima i automatskom klimom u dvije zone...ne možeš dalje nego što je mogao Fićo u ona davna vremena kad nisi mogao reći da si što već jesi.

Ali si, eto, slobodno mogao na more.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.