Kako se pravi diktator?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad sam bio mali, pitao sam se kako ljudi izaberu da ih vodi Adolf Hitler, kako ljudi izaberu jednog Staljina, da strepe od same pomisli na njega čak i danas?! Pa sam kao mladić razmišljao, možda je put do takvog zlog diktatora jednak kao i do srednjovjekovne inkvizicije, ono jednoumlje, zagriženost u vjerske dogme, manjak tolerancije prema promišljanju poretka svijeta i društva.

Ali nije. Srednjovjekovna inkvizicija rezultat je neznanja, mračne arhivske i bibliografske rupe u kojoj su Europljani tada živjeli. Progon vještica, sječa prašume širom istočne Europe, krvoločni sukob s islamom, sve je to blisko povezano sa znanstvenim padom koji je uslijedio rušenjem Rimskog carstva. Takav poraz ljudskog uma stoljećima se nije mogao ispraviti i tek je sudar s moćnim Istokom rezultirao sazrijevanjem ljudske misli.

Ali Staljina ili Hitlera nisu na vlast dovele neznalice, doveli su ih za to vrijeme relativno napredne Rusija i Njemačka. Kažem relativno, jer niti jedna niti druga nisu se specijalno isticale po bilo čemu u tom trenutku ljudske povijesti, osim možda u nedostatku kolonijalnih posjeda. Ali kolonijalne posjede nisu imale niti Sjedinjene američke države pa su ispale manje ili više u redu (zanemarimo ovo danas, to je druga priča).

Možda sam trebao od Kulina bana?

Pokušamo li naći neko poređenje sa današnjim svijetom, vidjet ćemo slične poludiktatorske likove na vlasti u susjedstvu. Kad kažem poludiktatorske, ni u kojem smislu ne želim staviti znak jednakosti između Hitlera i Staljina i Tita i Orbana i Erdoğana...

Pazite, u Jugoslaviji su ljudi uživali određene slobode, ne možete reći da pored policijske države nije postojao i moment slobode putovanja. Pa samo je ta polusloboda uvjetovala da je Jugoslavija imala mnogo, mnogo političkih emigranata, ostataka četničke i ustaške prošlosti, ili jednostavno ljudi koji su se suprotstavljali ideji jednoumlja.

Nadalje, ne možete reći da je u Mađarskoj danas loše živjeti. Ne možete reći da život u Turskoj nije 800 puta bolji od života na Balkanu. Zato kažem, poludiktature, ne zbog činjeničnog ustrojstva, budući da Orban ili Erdoğan imaju gotovo apsolutnu vlast nad svojim parlamentarnim tijelima, nego zbog djelomičnih sloboda koje su ipak mnogo veće i suvremenije nego je prosječan život pod Sadamom Huseinom, primjerice.

Ali već tu se osjeti jedna težnja, zajednička i bivšoj Jugoslaviji i današnjim Turskoj ili Mađarskoj, koje idu prema tom istom stadiju kakav je bio u Jugoslaviji. Razvoj. Zemlje koje su desetljećima kaskale za svojim najbližim susjedima, naglo su ekonomski napredovale. Turska se riješila vanjskog duga, primjerice, radikalnim državnim investicijama, igranjem valutnom vrijednosti, a Mađarska, pa dajte, sjetite se samo Mađarske dok smo se mi bavili dovođenjem Miloševića na vlast. Znači, napredovala je. Lansirala se u orbitu. Znači, jedan ekonomski zaokret uvijek je vezan za nastanak diktature.

Svakoga dana u svakom pogledu...

Praktično je vrlo teško napraviti ekonomski iskorak u demokratskoj zemlji. Evo recimo, profesora Mile Lasića se uvijek sjetim kad nas opisujem, ali pojam demokrature najbolje opisuje taj paradoks ekonomskog uzleta i diktata. Mi u Bosni i Hercegovini imamo demokraciju, nemojte misliti da nemamo, jer zapravo imamo puno malih međusobno suprotstavljenih diktatura. Potpuno smo slobodni da lajemo. Isto tako, nemamo para da napravimo bilo što konkretno osim lajanja. Ali, uglavnom, shvaćate moj pogled na stvari. Idemo onda dalje.

Srbija je posljednjih godina napravila značajan ekonomski uzlet, gotovo se vratila na grane međusobnih odnosa kakvi su vladali unutar Jugoslavije, na svakom koraku razvija se poljodjelstvo, industrija jača, strani ulagači dolaze, pa oni su čak uspjeli privući Tursku, tradicionalno naklonjenu Bosni i Hercegovini, da nas zaboravi i novac daje njima.

Vratimo se sada na Lenjina, koji je uzdignuo Rusiju, nasljednika mu Staljina koji je taj put nastavio. Supersila je bila na vidiku, i doista, oni su desetljećima bili supersila. Isto tako, nakon Prvog svjetskog rata poražena germanska ideja, jedan Austrijanac, 'prečanin' iz očiju standardnog Nijemca, uzdiže njemačku ekonomiju u ludi zamah, neopisiv u svjetskim razmjerima. Tu su ulaganja iz Francuske, Velike Britanije, novac iz Amerike čak je direktno upumpavan u Hitlerovu mašineriju.

Obični, radišni Rus i radišni Nijemac tada nisu imali vremena za lamentiranje o pandemiji španjolske gripe, jednakopravnosti naroda, apelaaciji ustavnomu sudu, prosječni radnik znao je da mu je kruh i krov nad glavom osigurao veliki vođa i zdušno ga je podržavao. Stari penzić koji je vidio da je nadživio svoje roditelje, i da nije gladan i bolestan, još je radije davao svoj glas preustroju zemlje predvođene velikim vođom. Ali to nije sve.

Ova soba je moj karantin

 Nedostaje još jedan detalj koji je bitan u prelamanju. Upravo živimo taj trenutak, dok nam se tu u susjedstvu zemlja pretvara u laganu poludiktaturu. Prije dan ili dva vodio sam žustru raspravu s kolegom o onome dobrome što je Vučić napravio u Srbiji. Ne može se poreći da Srbija iz dana u dan napreduje. Onaj poslijeratni elan koji je Hrvatska imala, europski put i to, ispuhalo se, na prvi znak krize kao što je pandemija korona virusa, sav taj klimavi napredak dolazi u pitanje, bez sezone ta je zemlja praktično mrtva, jer radnu snagu su već raselili po Europi. Jeste, oni žive bolje od nas u BiH, ali mi imamo manje kredita nad glavom, tako da je to tu negdje. Onaj koji ima kredit ima se čemu nadati, onaj koji ni kredit nema zna da ostat će vječno sirotinja. No Srbija.

Srbija čini ekonomski skok u regiji, po istoj recepturi privlačenja stranih ulaganja kako je nekada Tito radio. Malo koketiraju s Kinom, malo s Rusima, malo s Turcima, malo glume Europejce... i svak da za čokoladice, samo da kaže dijete da te voli najviše. Znamo taj trik, tko nije mijenjao klub za koji navija od posjeta ujaka, strica ili tetka, glup je, brate. Fali mu daska u glavi, ili bar čokoladica koja.

E sad, Srbija ima Vučića koji je već u sjemenu ili nastupu mali Staljin ili Hićo. U ekonomiji definitivno slika i prilika moćnog Erdoğana. I tu se nema što prigovoriti. Ali zaboravljamo jednu stvar koja je taman prijelomna. Osjećaj izolacije.

Izolacija može biti poput one u Sjevernoj Koreji, fizičke, zid, ograda, žica, telekomunikacije... Ali može biti i umišljena. Ludi Rusi, poraženi Švabo, gorštaci Turci, nemušti Mađari... primjećujete, zar ne?! Tito iz Drugog svjetskog rata ne izlazi kao supervođa. Tek će to postati nakon udaljavanja od saveznika, je li, zbog komunizma, a potom i od Rusa. Izolacija ga je učinila svemoćnim u Jugoslaviji.

I evo proteklih dana baš to vidimo. Početak posljednjeg čina srbijanskog izoliranja i prerastanja u stvarnu diktaturu. Nole napravi Adria Tour, spasitelj, svetac, dobročinitelj, puna ga usta svima. Dok ovo pišem, sasvim druga slika u javnosti – loša organizacija, manjak sigurnosnih mjera, nedostatak izolacije... Stani, stani! Jesam li ja igdje u gradu vidio nekoga s maskom? Ma dajte, na prste jedne ruke mogu prebrojati ljude koji nose masku. Posljednjih dana doživim sve češće i pitanje 'vjerujem li u koronu'. Kakvo je to pitanje, šta odričem li se Sotone sljedeće?!

Jeste li htjeli impuls koji će oživjeti turizam? Eto vam ga. Jeste li slavili na najavu Bundeslige? Eto vam ga. Navijate li za povratak F1? Eto vam ga. Nitko nije kriv za zadarski teniski klaster, osim što su zajedno svi krivi. Ni Nole, a i Nole. Kako Plenkoviću nitko ne traži ostavku, on je rekao da će odjeknuti turnir... znači, znao je.

Posljednji segment pretvaranja jedne zemlje u diktaturu jest izolacija. Ona koja se može pomirisati, okusiti, opipati u zraku. Godinama su u romanima i filmovima Srbi zlikovci, kao nekada Rusi. Sada čim ste spazili Srbina, uprli ste prstom u njega vičući: „Vještica!”

Mi dajemo vjetar u leđa Vučićevoj apsolutnoj vladavini, pazite, pomeo je oporbu na izborima. Ne figurativno, doslovce. Nema oporbe u Srbiji, samo Vučić i malo Dačića. U redu iza Vučića čekaju mini instant diktatori, dodaš vodu i tu su: Dodik, Trivić...

Strah me je ljudi koji nemaju čvrstu i snažnu oporbu, makar se radilo i o ovdašnjem malom voždu Draganu. Jer za dobrim konjem se prašina diže. Na dobroga galame i prigovaraju, a on postaje i ostaje bolji. Lošem se nitko ne smije suprotstaviti. A mi podupiremo standardnog, običnog Srbina, tjednima izoliranog zbog korone, da se zatvori u zidove još čvršće i u strahu uzdigne sebi nebeskog vožda.

Nije mene strah zbog Srbije kao Srbije. Strah me je zato što radikalni desni ili lijevi zaokret (Hitler ili Staljin), nikada nije usamljen. Bojim se odgovora s ove strane južnog slovijanstva balkanskoga.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.