Korijenje nepravde

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije par dana pred Kijevskim općim sudom donesena je prva presuda za ratni zločin počinjen u Ukrajini. Riječ je o 21-ogodišnjem mladiću Vadimu Šišimarinu (zovimo ga tako jer mi nemamo sva slova iz njegova prezimena), koji je u Čupahivki, nekih 200km istočno od Kijeva, ustrijelio 62-godišnjeg Oleksandra Šelipova.

Mladi Vadim je bio zapovjednik tenkovske trojke, a Šelipov je u trenutku kada je ubijen sjedio na biciklu i pričao na telefon. Osuđen je na doživotnu kaznu zatvora. A znate kako kažu za pravedno društvo, da kazna mora odgovarati zločinu.

Vadim je priznao sve što je učinio, i obrazložio kako su ga kolege pritiskale da to učini, kako se kaje, ali i kako je zapravo to učinio s namjerom, jer je čovjek izgledao kao potencijalna prijetnja koja bi mogla locirati gdje se nalaze ruski vojnici u bijegu.

Nama koji ovo gledamo sa strane ovo sasvim jasno upućuje na politički, pa čak prijeki sud. Naime, mladić je priznao, nedvojbeno se da se kaje za počinjeno, čak je molio Oleksandrovu suprugu da mu oprosti. Pa ipak, kažnjen je najvećom zakonskom kaznom u Ukrajini, a srećom da je rođen nakon 2000. godine jer je Vrhovna Rada tada ukinula smrtnu kaznu, na inzistiranje Vijeća Europe i Amnesty Internationala. Jer, samo statistike radi, posljednji put je netko u Ukrajini osuđen na smrt 1997. godine.

Humanost društva

Vidimo da je kazna nepravedna, jer bez uključene mržnje, iživljavanja, jednostavno trrr kalašnjikovom u ratu je teško nazvati ratnim zločinom. No Vadim plaća kaznu za čitavu rusku vojsku, pogotovo za one nalogodavce koji nisu sankcionirali evo sada već potvrđenih šest silovanja u okolici Harkova: dvije djevojčice, od 12 i 15 godina, dva dječaka blizanca, jedna šestomjesečna beba i dječak od tri godine, koji je zbog ozljeda prilikom zlostavljanja preminuo.

Te počinitelje, tu zapovjednu liniju koja je to dopustila, Ukrajinci neće uhvatiti vjerojatno nikada, čak i ako budu imali i dokaze i svjedoke. Stoga zadovoljštinu traže na mladiću rođenom u nekom tamo Ult-Ilimsku, Bogu za leđima pa još malo niz Tibet prema Sibiru, kojem je vojska, pa i po cijenu rata na drugom kontinentu, vjerojatno bila jedini izlaz iz te vukojebine.

E sad, meni je zanimljivo da mi možemo prepoznati nepravdu u slučaju daleke Ukrajine. Isto ćemo vjerojatno primijetiti u slučaju kada pripadnicima AZOV-a budu sudili jednako pravedni apolitični sudovi u samoproglašenima Lugansku i Donjecku. Najžalosnije što će ti ljudi, vjerojatno opet neki nižerazredni azovisti, biti suočeni sa smrtnom kaznom, jer LNR i DNR nisu članice međunarodnih sporazuma, niti ih zanima Amnesty International ili neko tamo Vijeće Europe.

A kod nas?!

Samoraznošenje

Samo ću dva primjera spomenuti. Namjerno neću o nečemu što svi jednostavno prepoznajemo kao ratni zločin, dakle ništa Ahmići, Grabovica, Kazani... Dva zločina u kojima je jednako tako trebalo doći do pravednog suđenja, pravednog privođenja, pravednog unakrsnog ispitivanja, iznošenja relevantnih dokaza, uvažavanja istih. Onda bismo o sljedeća dva slučaja mogli reći jesu li i to bili ratni zločini ili tek kaznena djela počinjena u ratu i poraću.

Znači, pred sami zaton prošloga stoljeća automobil u kojem su se nalazili zamjenik ministra unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine Jozo Leutar i njegov vozač Željko Ćosić dignut je u zrak eksplozivnom napravom. Oni koji su poznavali ovog Duvnjaka kažu da je bio iznimno čestit čovjek, prosta izraza, kojem bi u brku zapinjale misli.

U eksploziji su ozlijeđeni i on i vozač, s tim da je Jozo preminuo 12 dana kasnije. Oko ovog slučaja bile su angažirane i snage američkog FBI-ja, bilo je zaštićenih svjedoka, nevjerojatnih zapleta da je Jozu ubio Ćosić koji je nekako uspio precizno se raniti, da mu je presudio naš najveći biznismen među Hrvatima Ante Jelavić, pa je onda godinama kasnije temu načeo Mirsad Kebo, tada na poziciji zamjenika premijera FBIH. I na kraju, ujeo vuk kenjca. Dobar broj ljudi zna tko je, ali je očito netko bitan. Pa nikom ništa.

Samodegenečenje

Za drugog se dugo ništa nije znalo. A trebalo se saznati da je pretučen, ubijen, bačen u bačvu, potom preliven otapalom, na kraju zapaljen. Takva je grozna sudbina zadesila generala Hrvatskog vijeća obrane Vladu Šantića. I opet bi sve ostalo misteriozno, vjerojatno bi se kao i Ćosić samozapalio, samopretukao, da nije godinama kasnije temu načeo Fahrudin Radončić, tada na mjestu ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH.

Tijelo je pronađeno nakon pojave tajnog svjedoka. Zaštićenog, dabome. No to i nije sporno. Sporno je što eto netko sve zna i bosanskohercegovačka javnost neće dočekati da pravdu ugledaju nalogodavci ovog zločina koji je očito imao prizvuka mržnje, makar u kojoj kapi kiseline ili u zapaljenom tijelu.

A isto kao i za Leutara, nije da se ne zna tko je. Nije da se ne može doći do njih. Nije da mi nismo pristupili Rimskim ugovorima.

Ako ste se ikad upitali zašto mladi odlaze iz Bosne i Hercegovine, to nije zbog Grabovice, Ahmića, Kazana... Mladi odlaze zato što ovu nepravdu kakva je samo prozirna na primjerima ove dvije presude ti mladi vide svugdje. U zataškanim prometnim nesrećama, od čapljinskog kružnog toka u Tasovčićima, od propasti Sokola, nikad dokazanih utaja i namještanja u Eronetu, u padu Hypo banke. Evo da ne kažete što nisi pisao o drugima, nisam, red je da ja samo pišem o onome što progoni moj narod preko granica. A to nije pozicija u Predsjedništvu BiH. Pa nije član Predsjedništva nadležan za istjerivanje pravde. Nepravda je u Bosni i Hercegovini mnogo dublje ukorijenjena.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.