Depresija!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nije baš lako biti pametan i sretan, reče mi petnaestak godina kasnije jedini doktor kojeg sam ikad posjetio po ovom pitanju. Zapravo, pitanje je bilo više jedno neizdrživo stanje koje je trajalo duže vrijeme i u kojem su se smjenjivali jaki osjećaji tjeskobe, besmislenosti, praćeni anksioznošću i napadima panike koji su me znali toliko paralizirati da sam mislio da više nikada neću udahnuti.

No, preživio sam, sjedio sam tu, preko puta doktora, pritisnut osjećajem da je preživljavanje tek odgoda neupitnog. Život s onim što ovih dana opet puni medije, a što Aleksandar Stanković zove jednom riječju depresija, i nije baš neki život.

 To je tek splet beskonačnih strahova i užasnih manifestacija, totalne bezvoljnosti i vječnog traženje sigurnog mjesta, tamo gdje tjeskobe i panike nema, ili ih, dobro je i to, ima nešto manje. To je splet iznenadnih izlijeva osjećaja bliske smrti, to je iznenadni napad topline, smušenosti, dezorijentacije i lupanje srca u grlu, za koje mislite kako će vam na oči iskočiti.

Ako ste tamo bili, a postoji, je li tako, velika mogućnost da jeste, onda sve ovo već znate, zar ne?

Iako napade očekujete, jer ste anksiozni, uvijek vas iznenade. Iako ste se pripremili i točno znate što vam je činiti kad opet dođu, u trenucima kada dođu vi opet sve to zaboravite. Dobijete upute kako ih odbiti, ali opet položite oružje kao i prvi put.

I pokušavate pobjeći u potpunom očaju, ali pobjeći ne možete. Zašto baš ja? Zbog čega? Grozno, neopisivo stanje pred kojim umiranje zvuči kao sasvim prihvatljiva varijanta. I koje vas zaključa unutar četiri zida, prilijepi vam agorafobiju, strah od otvorenih prostora, na to nakalemi strah od mase ljudi, pa senzibilitet na nagle mirise, okuse i svjetlosne efekte. Tuđe riječi su okidači vašeg stanja, vaše misli su vam najgori neprijatelji.

Zar i ti, sine Trute?

Doduše, da vam iskren budem, možete me već ovdje proglasiti lažnjakom, glory hunterom, koji vam želi, na valu trenda kojeg je pokrenuo Stanković, prodati usput i svoju priču, biti u trendu. 

Istina je, nisam nigdje zaveden kao depresivac, makar sam taj jedan put bio kod doktora. No, bilo je to prije okruglo dvadeset godina i psihoterapija je ovdje bila još u povojima, ono strano preseravanje iz američkih filmova, ovdje rješavano zaključkom kako je, dragi moj, ovdje bio rat i kako smo svi mi na svoj način pitiespijevci i kako je život u Bosni i Hercegovini logičan izvor depresije. Idi zguzi nešto, reče doktor šeretski, dodavši kako bolje terapije od toga nema.

Od tog posjeta doktoru pamtim prvu rečenicu ove kolumne i konstataciju kako nisam lud, kako mu tvrdim, jer, kako doktor reče, ludi ljudi nisu uopće svjesni kako su zapravo ludi. I da, pamtim neke lijekove koje nisam uopće pio. O seksu kao lijeku, više neki drugi put.

Borba sa zamišljenim protivnikom

Trajat će užasno stanje dugo, predugo vremena. Danas, srećom, sve manje toga pamtim, sve te beskrajne mjesece, dane, sate, minute i sekunde borbe sa nevidljivim protivnikom koji je negdje unutra, ali ima ga i oko vas. Skriven u vašim potisnutim razočarenjima i nikad ostvarenim željama. Vreba iz osjećaja zadovoljavanja drugih i obješen o zamišljenu ljestvicu društvenih normi kezi vam se u facu. Kad stegne oko srca i čupa vam dušu, sami ste, čak i kad ste u masi. Ili uopće niste svoji. Zaboravljate čarobnu riječ kojom bi trebali skrenuti misli, umjesto zamišljanja definiranog lijepog mjesta, morskog žala ili pogleda na šumu, vama u glavi kaos i kakofonija.

Trajalo je, rekoh, dugo, predugo. U međuvremenu nam je Google postao savjetnik, pomogao je pomalo, ali, kako to već biva, teško je u uopćenim copy/paste tekstovima uopće pronaći svoje specifično stanje. Jer, čak i u depresiji, napadima panike i anksioznosti, svaki čovjek je slučaj za sebe. I svaki traži svoj specifičan način izlaska iz tog pakla. Svakodnevnog pakla. Ili kad ga danas nema, onda svakodnevnog očekivanja da pakla opet bude. Dovoljno da shvatiš na što je Đole mislio kad je pisao D-mol.  Znate već, nije to tuga, jer šta je tuga za D-mol?

Abide, reci nam, de!

I? Kako sam izašao? Pa, nekako netipično za mene, odlučio sam uzeti stvari u svoje ruke. Prvo sam skužio da, usprkos stalnom osjećaju smrti, nisam uopće umro. I da, zapravo, osim povišenih masnoća i triglicerida, a koji su mogli biti i od općeg načina života, i nakon dosta godina borbe, fizički skoro neoštećen. U vremenu neopisivog moranja, žurbe i utrkivanja tko zna s kim i s čim, dobro sam i prošao.

A onda sam napravio najveći korak, pljunuo sam na balkanski kult sramote i slabosti, pa počeo svima okolo pričati o svojoj frci. Toliko sam bio stisnut uz zid, da mi je postalo svejedno što će netko znati za moju veeeliku slabost. Pričao sam uporno i dugo, bljuvao sve iz sebe. I bilo gdje i bilo kad.

 Na šalteru banke, na pultu prodavaonice, u ugodnom razgovoru s manje poznatim susjedima i ovlaš poznanicima. U razgovoru s poštarom, tetom u pekari, kolegom s faksa. I, najednom, čudo! Svakim novim razgovorom, otkrit ću koliko nas zapravo živi s tjeskobom, panikom i depresijom. Nažalost, saznat ću i koliko ljudi zapravo guta tablete za svoja stanja. Barem „leksić“ ujutro i još jedan prije spavanja. Dovoljno da pomisliš kako tvoj slučaj nit' je jedini, nit' je najgori.

Razgovor liječi

Svakim novim razgovorom saznavao sam koliko smo kao pojedinci pogubljeni u ovoj tranziciji koja od nas stvara robove visokih očekivanja, nevjerojatno podignute ljestvice materijalnog kao definicije sreće, koja sve one ispod ljestvice ostavlja u paklu, a i one iznad nje, teško je povjerovati, ali je tako, također ranjava. Nakon svakog razgovora bivalo mi je lakše, a primijetih i mojim sugovornicima. Ugašene oči iza pulta odjednom bi dobivale iskru. Davno zaboravljeni mišići lica opet bi pokušavali izmamiti osmijeh.

Pa  zar i ti? Kao da im se čitalo iz oduševljenja što jedan ovakav poput mene brine iste brige kao i oni. Hej, pa ti si isto? Nemoguće! Ali, izgledaš tako sretno.

Dakako da izgledam.

Nadam se da su mnogi od njih izgurali stvar do kraja. Odavno neke nisam sreo, a ima i onih koji, nakon prvog oduševljenja, nakon nekog vremena ne mogu skladno živjeti sa spoznajom da su se nekome otvorili i otkrili mu svoju, kako mi to lijepo na Balkanu kažemo, slabu točku, pače sramotu.

Izgleda da ipak nema krugove

Jesam li i ja izašao iz tog pakla? A gle, dovoljno je vremena pakao gorio, dovoljno jake su bile senzacije, da ne  možeš nikad biti skroz siguran, ali već odavno život ima smisla i teško se kroz takav smisao probijaju pohotne ruke depresivnih stanja.

Ne pamtim kad sam panično reagirao, mada ponekad i ponegdje mogu nategnuti da se stidljivo pojavila naznaka, ali je ignorirana brzo nestala. Ne pamtim kad sam depresivno odmahnuo rukom da neću ili ne mogu. Posjetio sam u međuvremenu sva mjesta gdje sam proživljavao strahove, odavno se opet krećem u masama i na otvorenom nemam tjeskobu.

Popravio sam se bitno. Stvorio sam svoje standarde življenja, očekivanja i ljestvicu zadovoljstva. Možda jednostavno drukčije gledam na stvari, ljude i pojave. Tu sam i dalje, sve vidim, sve čujem, ali džast dont giv a fak! Bar ne onoliko kao nekad.

Čak i u onim danima kad stisne jugo i čovjeku dođe da mu se ne živi, nađem neki smisao. Bog je u malim stvarima, i hvala mu na tome. U mirisu jutarnje kave, mirisu borovine i mora u ranu zoru, čak i u mirisu ispuha Golfa Dvice, ako tako postavite stvari. Ili u sjećanju na miris dvotaktnog Wartburga.

Stani i pomiriši cvijet

Ima smisla u jedva primjetnom reljefu papira knjige koju čitate, ima smisla u zalogaju maslaca posutog medom i pogledu onih koji vas vole. Čovjek u depresiji ne primjetiti tu ljepotu. On je zarobljen u svijetu sivih nijansi, dvodimenzionalne slike i stalnog pritiska na želudac. Traži krivca, a njih je previše.

Podsjeti me to na jednu grdnu igru, sad je se stidim, ali tad nam je kao tinejdžerima bila fora. Ustvari, smicalicu koju smo ne znam od koga potaknuti spremali svojim profesorima. Svi bi, naime, u dogovorenom trenutku u učionici počeli tiho mumljati, dovoljno da stvorimo užasnu prožimajuću atmosferu zvučnog ludila, a da ne može, pritom, profesor uprijeti prstom ni u jednog od nas i reći – evo krivca! Tridesetak ujedinjenih glasova u istom trenutku stvarali bi neizdrživu zvučnu sliku, deset puta goru od zvuka sirene za uzbunu i svaki put se sjetim toga kada mi padne na pamet traženje uzroka strašnog zujanja u glavi depresivne osobe.

I uvijek se sjetim dobrog profesora S., koji bi na naš pokušaj mumljanja, samo ležerno izašao pred vrata, u hodnik, ali ostavljajući pritom otvorena vrata, da ga vidimo. Zapalio bi cigaretu, i posve ležerno sačekao da se umorimo. Jer, ni mumljati se ne može do besvijesti.

Take it easy, amigo…

Nakon trećeg puta sami smo odustali. Nije više bilo smisla. I, zanimljivo, nismo više nikada nikome ni pokušali mumljati, čak ni onoj smušenoj profesorici iz likovne umjetnosti, koja bi se gotovo rasplakala na naše bahato, bezobzirno, užasno ponašanje, kakvo već dolikuje nedoraslim bezobraznicima, koje život još nije propustio kroz šake.

Jednog jutra probudio sam se i jasno vidio profesora S., kako mirno otpuhuje dimove čekajući posve ležerno, kao da mu se nigdje ne žuri, da se stanje u učionici samo od sebe smiri. I vidio sam pobjednika. Jasno k'o dan.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.