I čudno i čudesno!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ključni trenutak dogodio se još dok je ljeto bilo mlado, vrelo i obećavajuće. Kako to već biva na ovim prostorima, dok su europske nogometne zvijezde odmarale ili bile u onom cirkuskom fazonu skupljanja milijuna na kojekakvim pripremnim turnirima po svijetu, klubovi iz ovdašnjih liga trošili su prilike da kroz kvalifikacije barem malo virnu u svijet velikih, ono k'o kad dijete sanja priliku da zaviri u sobu roditelja dok se otamo čuju čudni šumovi.

No, vrata velikih obično su dobro zaključana i svi pokušaji većine ovdašnjih „giganata“ završe neslavno i prije nego su stvarno počeli. Okliznu se u svojim velikim ambicijama na neki klub koji, ne znam kako, ali je tako, još uvijek gledamo s visine, kao neku egzotiku, a zemlju iz koje taj klub potječe, kao na neku nerazvijenu banana republiku.

Livade i pašnjaci

I svaki put ovdašnja europska ekskurzija većine klubova završi i prije nego što ljetna turistička sezona dođe do svoje špice, uvijek s istom gorčinom i razočaranjem, ali rijetko kada s ozbiljnom analizom koja će reći kako nema više banana republika, osim, možda, nas samih. I kako je potrebno stvarno veliko čudo, osim ako nisi, možda, Dinamo, ili Zvezda, da zaigraš kolo s velikanima. Davno svršeno vrijeme je ono kad smo bili u barem nekakvom egalu sa nogometnim Zapadom, druga vremena, druga zemlja, drugi ljudi, drugi gradovi...

Čudno i čudesno, naravno, nisu isto. No, ponekad se mogu spojiti u jedno. Nema sumnje kako je ovogodišnje ljeto u Mostaru, pogotovo ako ste navijač, ili barem simpatizer Zrinjskog, bilo i čudno i čudesno. Čudno jer se stalno rađala nova prilika, čudesno jer se prigodno otegnulo i na kraju urodilo do sad neviđenim plodom!

A ključni trenutak, rekoh, dogodio se još dok je ljeto bilo mlado, vrelo i obećavajuće. Nakon što je Hrvoje Barišić pogodio s penala i slavljenički pao na zelenu travu mostarskog stadiona, a nakon što je njegova momčad odigrala groznu utakmicu i umalo zasluženo ispala od armenskog Urartua, nakon što su Armenci imali čistu situaciju u raspucavanju, a Zrinjski tradicionalno s penalima u Europi sreće nema, čudno i čudesno spojit će se u jedno, a to jedno bit će neočekivano dugo i toplo nogometno ljeto u Mostaru. Svakom novom utakmicom rasla je atmosfera, potrošila se nova kanta Jupola na stadionu, navukao novi baner, stavila koja nova stolica – i evo nas!

Četiri vožnje u lunaparku

Da je Hrvoje promašio i time utjerao mostarski Zrinjski u uobičajenu agoniju kakvu obično prolaze klubovi iz naših krajeva, gdje je izlet u Europu obično sinonim za sramoćenje, ja danas ne bih pisao o ovoj temi. A pišem jer je stvar golema. Možda još uvijek ne razumijemo koliko golema.

Zrinjski će nakon Urartua odigrati još šest utakmica u europskom izlučnom nogometnom ljetu, čekajući da jedna od tri meč lopte odvede klub tamo gdje niti jedan klub iz naše zemlje nije nikada otišao. Može se reći da je bilo prilike učiniti to već protiv Slovana, da je bilo malo više agresivnosti i smjelosti, ali vožnja se svejedno nastavila i nakon onog, vjerojatno nikad boljeg prvog poluvremena odigranog pred svojom publikom i trpanja Breidablika. U tim trenucima postalo je jasno kako čudno i čudesno stanuju u Mostaru ovog ljeta.

Možda se preko LASK-a moglo u Ligu UEFA, opet se vjerojatno ponovilo preveliko respektiranje protivnika, kao što je bio slučaj sa Slovanom, ali već tada je bilo jasno kako je Zrinjski dobio čudesnu priliku da može birati u kojem natjecanju želi igrati. I da, nakon toliko godina u kojima smo navikli da za ovdašnje klubove u Europi nema biranja, nego kusaj ono što ti se servira, šuti i razguli, Zrinjski je u tom čudesnom ljetu, koje se bome razvuklo kao nikad do sada, darovao svojim navijačima taj čudan, ali svakako osvježavajući osjećaj, da pripadaš tamo negdje gore, a ne da si samo prolazan crni leptir koji će sagorjeti na prvoj lampi na koju naiđe.

Ne zna žaba što je Atlantski ocean

Sredinom devetog mjeseca, iznova se popale svjetla reflektora na velikim europskim nogometnim pozornicama, obasjaju najveće klubove, istaknu najbogatije sponzore i najprobraniju publiku. U mraku, daleko od svjetala nogometne pozornice, crni leptiri sprženi tokom ljetne probe, uvelike zaboravljeni, već odavno gule novi krug nade da će kroz lokalna prvenstva opet dobiti priliku zaigrati ovu igru milijuna u kojoj obično gube i prije nego li ozbiljno zaigraju. No, ove godine, ne i Zrinjski.

Može se reći kako ga je UEFA ove godine mazila kao nikada, baš kao što baba pazi i mazi najdražeg unuka, koja vjeruje u njega i diže ga kada padne. Iznese mu tri, četiri jela, još mu napravi ono što najviše voli, sve uveliča palačinkama i na kraju, na odlasku, mu tutne cvaju u džep. No, i to valja zaslužiti. Trebalo je, ne zaboravimo, opet postati prvak Bosne i Hercegovine, opet, osmi put, biti najbolji lokalno. I da Hrvoje Barišić nije pogodio s penala, možda bi UEFA mazila Urartu, možda čak i više nego Zrinjski.

Bilo kako bilo, HŠK Zrinjski je prošao kroz čudno i čudesno ljeto i prvi put je među zvijezdama. Liga konferencije, istina, jest treći rang, ali treći rang Mercedesa. Nije S Klasa, ali jest C Klasa. Baš isto kao brončana medalja sa Olimpijade ili svjetskih prvenstava, ona je odličje koje se sanja kada krećeš u sve ovo. Ima i bolje, ali putovanje i trećom klasom ipak je putovanje, za razliku od ostanka u selu. Jednom kad se brod otisne, osjećaj je potpuno drukčiji nego ostati na kopnu, gdje ti drugi mogu još samo mahati.

Kao na Zapad, kao da idemo na Zapad....

Uostalom, kako svako putovanje započinje prvim korakom, tako i svaki budući nastup među velikom rajom započinje sa onim prvim, koji, kako god da je izboren, izboren je i tvojim minulim radom i zalaganjem. I nije ništa drugo nego nagrada.

Gledam ovih dana kako prvi takmac Zrinjskog, AZ Alkmaar predstavlja gostovanje u Mostaru. Slike grada, njegovih ključnih građevina, ovog stadiona, sve to će ući tamo nekome makar i u najskriveniji kutak memorije. Možda smo im još pomalo egzotika, možda nas još uvijek gledaju kroz prizmu rata, možda im ovdje neke stvari izgledaju kao da su zauvijek stale u vremenu, ali dojma sam da se ipak kreće.

Sutra Poljaci, pa prekosutra Englezi, ne samo Zrinjski, nego i Mostar, pa i Bosna i Hercegovina, dobit će, vjerujem,  neki novi oblik u njihovoj percepciji. A mi ćemo valjda shvatiti, pa i dobiti priliku, da mrdnemo malo naprijed. Jer, jednom kad pređeš prag, jednom kad navikneš na jače svjetlo, uvijek ćeš željeti tako i činiti sve da se ne bi nikada više vratio nazad u mrak.

Dobro, a što ćemo sad?

A kad smo već kod prelaženja praga, toplo se nadam kako nastup Zrinjskog u Konferencijskoj ligi, u izuzetno teškoj grupi, neće biti kao u onoj šali sa trgovačkim putnikom. Znate to, trgovačkim putnikom koji, nakon što je konačno, a pošto je već u dvije godine obišao tisuće adresa i prehodao sedam gradova, uspio prijeći prag domaćina, na njegovo pitanje što želi, odgovorio sa – nemam pojma, iskreno, nisam nikad dovde došao!

Drugim riječima, bit ćemo realni, nećemo tražiti nemoguće, ali ćemo se sportski nadati. Da, nadam se kako će nastupi biti na najvećem mogućem nivou, a pristup maksimalan, iako je domaće prvenstvo možda u ovom trenutku važnije. Nadam se da neće biti samo kao u onoj „Mi nismo došli zbog rezultata...“

Zapravo, neka bude što bi rekao jedan moj dobar prijatelj – Samo igrat'!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.