Mlaki i spodobni

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije par dana, taman u isto vrijeme kada se podigla medijska buka oko onog mladića koji je na čelu nekakve boračke udruge, a rodio se 1993., oblačeći kaput  kojeg ove sezone još ne obukoh jer je zima do sada bila jako blaga, naletjeh na olovku na kojoj piše „Sposobnim, a ne podobnim“. Ne pamtim kada sam je dobio, još manje pamtim jesam li je kome, kako to već s kemijskim olovkama biva, otuđio, ali ono što čisto sumnjam je da sam je maznuo s nekog od šaltera.

Čudni su putevi upaljača, kemijskih olovaka i sličnih sitnica, kako tvoje nestanu, tako ti se tuđe na neku foru nađu u džepu, pogotovo ako su u pitanju duge noći provedene u druženju i razgovorima svake vrste. Eto, tako gledam ja u tu olovku i taj natpis, a još mi u glavi friške zajebancije koje su, nemajući valjda drugog načina da ispolje ogorčenje, na račun onog lika što je '93. godište istakli mnogi moji frendovi, od kojih su neki krvavili gaće po rovovima i zemunicama te daleke godine, a danas, eto, kako koji...

Spermatozoid na braniku domovine

Ne znam što bih vam rekao, nisam potpuno upoznat sa slučajem, ali znam kako je odjeknuo. Ono što pouzdano znam je da u današnjem društvu ima i direktora i vlasnika svakakvih. Kao i firmi i udruga u kojima jedan pismen dobro dođe, onaj koji barem zna napisati kakvu molbu pa da se „ozakoni“ ono obećanje da će kapnuti pare. Čudna je to džungla u kojoj zakoni često služe da budu pri ruci odlučnima i bezobraznima, a najviše odabranima. U društvu u kojem papir sve trpi, a diplome i zvanja odavno nisu bila manje specifične težine, najmanje što mogu učiniti u korist razuma i pravne države, ma koliko nam se s vremena na vrijeme činila apstraktnom, je da ne žurim sa zaključcima – ili barem koristim kviska na kojem piše „Ništa me više ne može iznenaditi“.

Često čujem ili pročitam tu misao kako treba počistiti podobne, a na njihova mjesta postaviti sposobne. Pojača se intenzitet takvih poziva sa svakim novim slučajem poput ovoga o kojem pričamo, ali ne mogu baš reći da djelim oduševljenje s onima kojima oči automatski zasjaje na sam spomen prevrata u kojem će svi aktualni uhljebi biti zbačeni iz fotelja, a na njihovo mjesto doći neki novi, drukčiji ljudi. Oprezan sam jer, jednostavno, znam nas.

Roditeljska pažnja!

Znam naš modus ponašanja i svjestan sam da sve ovo što sada imamo i što je objektivno  loše, nije samo do toga što loši vladaju, nego zato što se lošima vlada. Često najgrlatiji među onima koji pozivaju da sposobni (i mladi) preuzmu vlast zapravo računaju na to da oni ili netko njihov zasjednu u fotelju, smatrajući se automatski sposobnijima od onih koji sada već jesu u fotelji. Nisam jednom uhvatio moment kako netko smatra da je njegov sin taj sposoban, ali eno ga sjedi kući, jer mu ovi na vlasti ne daju posla već godinama. Nažalost, nadam se da se neće prepoznati, znam sina. I neke kćeri znam. I što da vam kažem…

Sposobnost je vrlina, ali ona se može jako široko tumačiti. Tko je, zapravo, sposoban i kako možemo biti sigurni da je netko sposoban? Što nam to garantira nečiju sposobnost? Papir? Diploma? Lijepa riječ familije? Nemojte, molim vas. Sposoban je netko tko se, unatoč svemu, ipak uspio nekako izboriti, nametnuti, učiniti nešto za sebe. Nažalost, teško je nazvati sposobnim nekoga tko na pragu svoje četrdesete otima od roditeljske penzije i kuka kako ga društvo ne prepoznaje. S druge strane, možemo li reći  za nekoga tko je dvadeset godina na nekim funkcijama da je sposoban? Dabome! Jer da je nesposoban ne bi se u foteljama  ni održao toliko vrijeme i ne bi ih kroz desetljeća toliko izmijenio. Nije sposobnost, što neki pogrešno misle samo stručna sprema i završena škola, sposobnost je mnogo, mnogo više od toga. Teško je, rekoh, mjerljiva i obično se računa na ciljnoj ravnini.  A mnogi bi je u nas računali na startu. E, pa ne može rođaci!

Glumidefekt

Protiv sam podobnosti, ali sam isto tako i protiv nejasno definirane sposobnosti. Pogotovo u društvu u kojem nam se olako omakne kako su mladi & sposobni (gdje jedno po defaultu podrazumijeva drugo) jedini jamac da ćemo krenuti naprijed. Pitate li mene, to je veći bullshit. I dokaz kako smo u gadnoj gabuli, većoj nego li mislimo. Daješ li mladima apstraktnu, gotovo marvellovsku moć da upadnu i razjebu ovo društvo (te nakon tog čina prepoznaju tebe osobno kao njihove saveznike, pa te nagrade mirovinom ili nekom foteljicom) nije ništa drugo nego kapitulacija realnog pred bajkom i priznanje vlastite nesposobnosti i manjka muda kroz sve ove godine. I rezultat potpunog neshvaćanja što društvo jest i tko ga čini – pa i tko ima odgovornost da društvo bude bolje i da spsoobnost ne bude apstraktna stvar, nego jasno mjerljiva vrlina koju potkrepljuju realno vrijedni papiri i diplome. Da, da, dokaz da sve ovo što trenutno jesmo nije baš uvijek do onih koji su gore, nego upravo i do onih koji sjede dolje i čekaju da ih mladi & sposobni spase.

I onda automatski, bez dublje analize i zagrizom „na prvu“, u ovom mladom liku, rođenom, 1993. prepoznaju ne mladog i sposobnog, nego isključivo podobnog, a mladost mu dođe samo kao bonus na iščuđavanje i ismijavanje. Shvatite ovo kako hoćete, ali bit ću gadno razočaran ako automatski pomislite kako sam na njegov strani.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.