Mogu li izbori biti cool i seksi?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da je Mostarcima zabranilo 12 godina voziti automobil, ako bi nekim čudom preživjeli taj udar na ego i životnu potrebu, k'o zapeta puška bi oni čekali da se 20. 12. digne rampa. Pripremali bi se mjesecima unaprijed, sanjali kako stišću gas i kočnicu, kako turiraju i mijenjaju brzine, kako se zanose u krivini i objema rukama drže volan. Sanjali bi beskrajnu slobodu koje automobil pruža, samo kresneš, naspeš čorbe i ideš kuda te volja! Dobro, priznajem, u ovim pandemijskim mjerama teško je prijeći već prvu granicu ili voziti iza 23 sata, ali razumijete me, zar ne?

Da je Mostarcima 12 godina zabranilo ići na more, na zadnje bi se noge nasadili i godinama unaprijed bi rezervirali sobe, apartmane ili organizirali zajedničko ljetovanje u velikoj grupi, fešta bi se spremala mjesecima unaprijed, sve do u tančine. Odlazak na more kao elementarna potreba svakog Mostarca, čak i onoga koji nikad nije maknuo iz grada, branila bi se svih 12 godina iz petnih žila, galamilo bi se o nepravdi na svakom uglu, stiskala šaka na svakoj gradskoj ćoši – i kad bi konačno došlo vrijeme – išao bi i onaj koji nikad nije, samo da pokaže prkos svima onima koji nam uzeli slobodu. Kolona bi bila odavde do Metkovića i ne bi bilo te granice da nas još jednom zaustavi!

Da je Mostarcima 12 godina zabranilo ispijanje omiljenog crnog napitka, ako ne bi izvršili harakiri ili neku drugu vrstu ritualnog ili manje ritualnog samoubojstva, Mostarci bi kraj patnje dočekali u redovima, kao da im ono malo preostalog života ovisi o šalici ili fildžanu mirisne mljevene. Zapravo, kad malo bolje razmislim, volio bih vidjeti toga koji će Mostarcu zabraniti kavu i kafenisanje, a pogotovo onoga koji bi se usudio da mu taj užitak, pače i poglavito – ćeif, oduzme na dugih 12 godina! Ne bi se taj glave nanosio, golim bi ga rukama zadavilo čim prije.

Slobodu, naime, ovdje cijenimo više nego išta, a pravo na auto, na more, na kavu i još stotinu drugih užitaka, ćeifa i guštanja branit ćemo i krvlju, ako treba! Teško je to izboreno, za to su se generacije Mostaraca borile, pa zašto dopustiti nekome da nam tu slobodu i to pravo sada oduzima? U to ćemo rado ubrojiti i naše pravo da idemo u noćne klubove i hodamo gradom iza 23 sata, u naše pravo da ne nosimo masku u zatvorenom i da, usprkos mjerama, u lokalne prodavaonice ulazimo u "neću dugo, samo da uzmem ovo" fazonu, onom u kojem je maska nepotrebna gnjavaža.

To je naše teško izboreno pravo, koje nam Crni petak čini jedinim svijetlim danom u ovom općem crnilu, i zbog kojeg ćemo zaboraviti još jednom sve te epidemiološke mjere koje, je li, ionako služe da nam se useru u ćeif i naš način života. I da vidimo onoga koji će nama nešto zabraniti!

Naravno, kada netko Mostarcu oduzme pravo glasa dugih 12 godina, Mostarac će to shvatiti kao Božje davanje, a ne kao nekakav udar na slobodu i način života. "Tako je, jebiga…", "A, šta'š im", "Ništa dok se oni gore ne dogovore" i slične poštapalice prate uglavnom tupo praćenje procesa oduzimanja elementarnog demokratskog prava kojeg, uz dužno poštovanje pojedincima koji su čitavo vrijeme ukazivali na problem, Mostarac ne smatra baš strašno elementarnim. Pogotovo ne elementarnijim od gore navedenih prava koje bi Mostarac teško podnio ako mu ih uzmu i na 24 sata. Ni dan bez kave, automobila, cigarete, markirane robe, izlaska ili odlaska na more u ljetnom periodu, a bez prava na izbor se, jebiga, može. Jer, "ionako će opet pobijediti ovi isti".

A zašto je to tako? Jer nam još nitko nije rekao, niti objasnio, a mi kolektivno još nismo shvatili kako su izbori ne samo bitni, nego da su izbori i "jako cool stvar". Izbori još uvijek nisu ovdje furka, đir, akcija, nisu mjesto gdje naprosto tu nedjelju 20. 12., Mostarac mora biti, jer ako ne bude bit će – hajd' da nabrajamo: papak, luzer, budala, jado, blento, garib – ili, joj, umalo zaboravih – obični vozar!

Izbori su, nažalost, ovdje još uvijek "pain in the ass", bezvezno moranje i dan kada se moraš gužvati s penzionerima u školama za koje si mislio da nikada u njih nećeš više ući. Izborni dan je dan molitve za veliku kišu i nevrijeme koje će ti poslužiti da se opravdaš i kažeš – "Eto, jebi ga, nije se moglo, poplava je u gradu, a bila je i pred školom". A poplava je, naravno, i zbog toga jer nisi izlazio na izbore ni kad si imao priliku i zato jer ti je 12 godina nisu ni davali. No, to nije bitno, bitno je samo ono što je cool, a izbori to, je li, još uvijek u Mostaru nisu.

Osim ako netko tog 20.12. ne proglasi Crnu nedjelju ili nekakav Cyber Sunday, pa izbori prođu pod akciju, sniženje i cool mjesto gdje, naprosto, taj dan morate biti, jer sutra ćete, ako to ne uradite, biti papak i luzer najveće kategorije, koji će šutjeti dok drugi govore kako su proveli uzbudljivu nedjelju i bili dio procesa.

Mostarci i moda uvijek su išli ruku pod ruku, no ostaje pitanje jesu li nam izbori, usprkos svom medijskom trudu, zbilja u điru? Jesmo li izbore zbilja shvatili kao modu koja nam se vraća i đir koji nas ne smije mimoići? I je li, kad pogledaš prijave iz inozemstva, lokalno raspoloženje i opću rasprostranjenost izbornih tema u svakodnevnom govoru i pismu, sve ovo po tko zna koji put ona šekspirovska – Puno vike ni za što! 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.