Ni fasada ne drži, dok temelji klize

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bješe tmurna osamdeset deveta. Možda je i bilo više sunčanih dana, ali danas kad slušam pjesme s kraja osamdesetih, sve mi zvuče nekako umorno i tmurno. I nije mi jasno kako oni koji kažu da nisu znali, barem po ugođaju pjesama nisu mogli predosjetiti da je kraj jednom vremenu, jednoj zemlji i jednom društvu.

Hajde, bila je i pokoja pjesma zezalica. Ali su u to doba i zezalice u sebi nosile teške i jasne poruke. Recimo, Soliter od Balaševića. Rekao bi čovjek na prvu, pjesmuljak za opću zabavu, ali čim krene prvi stih „Naš soliter je super, brat je na glavi bratu...“ jasno ti je kako je poruka u skladu s vremenom. Kad stigneš do ključnog dijela, onog u kojem „fasada drži, a temelji klize“ već si ostario deset godina.

E, tako sam i ja, slušajući tu pjesmu, sa nepunih četrnaest, skužio kako sve ono što su me o mojoj zemlji učili u školi mogu staviti na jednu stranu, uskoro čak i zgužvati i baciti – i kako ta, naoko zezatorska pjesmica, u sebi nosi suštinu zemlje i prostora, gdje je brat bratu nad glavom i gdje se sve nakrivilo kao slavni toranj iz Pize.

Izađi, mala, izađi mala...

Ovdje me pljuni, ali ne znam može li itko, pa čak i najbolji pjesnici našeg vremena, napisati pjesmu u kojoj naše današnje fasade, a pogotovo naši temelji, mogu ući u Europsku uniju. Dobili smo zeleno svjetlo, ma što to značilo, ali namigivanje djevojke i put do konkretnih odnosa s njom znaju biti miljama udaljeni. To zna svaki zanesenjak, a bilo ih je što su i samo namigivanje znali pogrešno protumačiti, vrlo dobro zna.

Nadati se, zar ne, da će se ipak nekako EU i BIH kroz naredne godine harmonizirati, kako će sve ono što mislimo da tamo valja, a ovdje nam fali, nekako doći u naše krajeve. Nadati se, a snovi su, je l' tako, uglavnom, još uvijek besplatni, kako ćemo, uz pomoć ljudi iz EU, baš k'o nekoć, uz asistenciju Čeha, Slovaka, Austrijanaca, Mađara, Poljaka, Hrvata i Slovenaca koje je Monarhija gurnula u tamni vilajet i od govneta napravila pitu, ovdje napraviti funkcionalnu državu u kojoj će svatko dobiti svoju porciju prava na snove.

Nadati se i kako ćemo se i mi promijeniti na tom putu, taman toliko da ne budemo više jedni drugima nad glavom, nego jedni drugima s ruke. No, jedno je nada, a drugo realnost, koja ipak veli kako Europska unija ni u najboljim danima nije ulazila u neku zemlju i magičnim štapićem ispravljala tamošnje Krive Drine. Svaka zemlje koja je tamo ušla unijela je dovoljno prljavog veša kojeg valja prati godinama i desetljećima, ali, eto, barem se veš više nije gomilao. Valjda.

Šarena laža naših pejzaža

No, ono što zapravo želim reći vezano je upravo uz fasade. Ne mislim pritom na figurativne političke fasade, kojima se ovih dana predočava napredak Bosne i Hercegovine, a koje mi sliče na onu situaciju u kojoj, kada dođu nezvani gosti, domaćin po kući rastegne ukrasne deke i čaršafe, ne bi li time skrio prljavštinu i nered i barem malo kuću učinio ljepšom. Ne, govorim o pravim fasadama i pravim zgradama ove zemlje, koje, kad god ih gledam, ne mogu zamisliti kao dio Europske unije. Barem ne one Unije za koju mislim da jeste.

Evo, uzmimo za primjer samo Mostar. Desetljećima devastiran, prvo barutnim punjenjem granata i ognjem paljevine, zatim metastaziranjem stambenih jedinica neplaniranog tipa, izraslinama u obliku mansardi i neelegantnih dodataka na nekoć zamišljene i realizirane stambene objekte, pa onda još i prepušten zubu vremena, koji je izjeo neke zgrade do neprepoznatljivosti.

Da ne spominjem ustakljivanje i izmjenu prozora i vrata bez ikakvog reda i pravila, fasadiranje sa prepustima i u različitim bojama, modne dodatke u vidu različitih roleti i ograda. I, naravno, da ne spominjem zgrade koje su i dalje puke ruševine među svim našim favelama.

Hajdemo realno, gledajući sve to, vidite li Europsku uniju? Vidim tu i tamo, gdje je EU pomogla obnovi, ali općenito, ne vidim više nikakav red, nikakvu kulturu stanovanja i urbani pečat. Hajd'mo još realnije – možete li zamisliti da netko sutra kaže kako se mora sve to poravnati, iskrčiti, srušiti, zamijeniti i vratiti u prvobitno stanje?

Nađi se, druže!

Zamislite da netko kaže kako od ove godine sve fasade u gradu moraju biti po pravilima, po zgradama unificirane i kako nijedan otvor, ni jedan stolarski element zgrade ne smije štrčati?  Zamislite kako vam se netko želi usrati u ćeif, sjebati vam gušt, a vi se taman proširili koliko ste naumili?

E, ako mene pitate to bi bila ta neka Europska unija. Između ostalog. A pogledajte grad, pogledajte mu zgrade, pa pogledajte sebe. Je l' tako da nije baš, ono, tako lako zamislivo, da to sutra bude EU? I da smo, kad pogledaš sav taj cirkus, čitavo to naše slobodne volje šarenilo, miljama udaljeni od strogih pravila stanovanja po mjerama uređenih zemalja Unije. A da ne spominjem uređenost društva u bilo kojem drugom smislu.

Pritom mi pada na pamet i horor u kojem naše zgrade iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih, sa, u međuvremenu, otkupljenim i privatiziranim stanovima, dolaze do konca svojih resursa, tamo gdje beton i armatura više ne mogu dati garanciju da ih i manji zemljotres neće zaljuljati i stopoštati na zemlju, a naš Grad izgubljen između novca i nadležnosti sve to mirno promatra. Možete reći da ima još vremena, ali vrijeme brzo prolazi i doći će sve to na naplatu i prije nego se misli.

Palo mi je to na pamet neki dan, kad sam bio na otvorenju izložbe koja se bavila svim našim fasadama, dograđivanjima i pregrađivanjima. Sve je to bilo lijepo, iako na slikama ružno, ali na izložbi, iza koje je stajao Grad Mostar, nismo dobili odgovor što će taj isti Grad učiniti da se stanje popravi. Znajući Grad, čekat ćemo dok nam netko ne donese i jare i pare. Znajući državu, i ona će to isto.

Temeljiti narod

A zamisli kad smo takvi s fasadama, kakvi smo tek s temeljima. I, eto, usput zamisli zašto nam je, ipak, na kraju svih krajeva, ta Europska unija potrebna. Pa makar u najavi, kao mala slatka namiguša iz polutane diskokluba, makar kao neka nada da će jednom netko doći izdaleka i reći – evo, ne valja vam ovo, ne valja vam ni ono, a ni ono tamo isto ne valja! I čak donijeti i neku lovu da to riješimo. Kao i do sada.

Bez EU, nažalost, sumnjam da bi ikad bili u stanju i razmišljati o tome da nam stare fasade jednog dana budu ljepše. A skupa s njima ljepši i mi sami. Mogli bi samo strahovati da će nam i ovo malo novogradnje dobiti iste ožiljke kao produkt svih naših gluposti i ludosti. I generirane mržnje.

Ovako, neka nada da nam ovdje zavlada nekakav red, pa makar i onaj minimalno podnošljiv, eto, ipak postoji. Da fasade barem dobiju smisao, a onda će valjda i temelji stati na svoje noge.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.