Koliko je veliko četvrt stoljeća?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako seriju "The Sopranos" smatram najboljom televizijskom serijom svih vremena, kada bi me netko pitao koju seriju bih ponio na pusti otok, to ne bi bilo remek djelo Davida Chasea, nego jedna druga majstorija američke televizijske produkcije – Northern Exposure, ili kako je kod nas prevedena, Život na sjeveru.

Autorski dvojac Joshua Brand/John Falsey na prijelomu osamdesetih u devedesete godine kreirao je fenomenalnu seriju koju ovih dana ponovno, po tko zna koji put ponovno gledam na RTL Kockici. I ne samo da je gledam kao artefakt iz prošlosti, nego je serija nakon trideset godina i dalje svježa i upotrebljiva u vremenu i prostoru. I ima, što bi rekao onaj nesretni Jordan Peterson, dvanaest pravila za život. Možda i više od toga.

U svoje vrijeme nazivana i prvom pravom new – age serijom, Život na sjeveru prelomio je preko koljena mnoge dotadašnje zakone televizije i uspostavio standarde koje danas poznajemo kao temelj svake dobre serije – slojeviti likovi važniji su od samog klasičnog rasporeda uvod-zaplet-kulminacija – rasplet.

Likovi u seriji građeni su iz epizode u epizodu, skupina ekscentričnih stanovnika gradića Cicely na Aljasci uključivala je azilante od uštogljenog načina života, ljude raznih fela, boja, oblika i zanimanja, o spolu i da ne govorimo, koji su, usprkos suđenoj im različitosti, zapravo izuzetno dobro funkcionirali unutar zajednice, pokazujući zajedništvo kad god je bilo vrijeme za njega – i fascinaciju pojedinačnim osobnostima, kad god bi takva osobnost doprinosila boljitku zajednice.

Drugim riječima, još otkad sam je prvi put gledao, a bješe to krajem našeg zadnjeg, i srećom, još dugo godina zadnjeg rata, Život na sjeveru, makar je u pitanju tek izvanredno zamišljena, odlično napisana i još bolje izvedena televizijska serija, znači, ono što bi Amerikanci nazvali "fiction", služi mi kao prametar za ono što smatram životom u zajednici.

Može stotinu puta biti "fiction", umišljaj, opsjena, nestvarna uobrazilja, ali smatram kako je ideja začeta u seriji Život na sjeveru zbilja jedan od ideala kojem svaka ljudska zajednica treba težiti, a to je ideal snošljivosti, međusobnog pomaganja i fascinacije drugim i drugačijim.

Glavni lik serije, dr. Joel Fleischman, neurotični friško svršeni liječnik na prinudnoj praksi na Aljasci, sve je ono što moderan svijet predstavlja – zarobljenik u nametnutim granicama, okvirima koji su naizgled čvrsti kao stijene i preko kojih nema lakog prijelaza. No, kako serija odmiče, ovaj fetivi Njujorčanin polako, ali sigurno gubi stare konce igre iz ruku, zidovi njegovih vlastitih ograničenja se ruše, te on postaje svjestan kako postoji itekako mnogo toga dobrog, lijepog i uzbudljivog i izvan njegove zone komfora. Polako, ali sigurno, postaje i on pravi stanovnik Cicelyja, prestaje biti uštogljeni kenjkavi konzervativac i postaje slobodouman član zajednice.

Na kraju serije on kao lik prelazi sve granice i ide u krajnost, ali do kraja života ću vjerovati da je ta odluka bila isključivo zbog toga jer je glavni glumac Rob Morrow tražio jači ugovor, pa je lik naprosto ubijen na jedan ljepši način nego smo u američkim serijama navikli, što je još jedna usluga veličanstvenosti koncepta Života na sjeveru. No, ni to mi ne kvari doživljaj serije, koju, rekoh, iznova gledam po tko zna koji put ovih dana, i svejedno bih je opet ponio na pusti otok, kao vječnu sliku civilizacije kakva može biti, a nije. Humanističko – ekološki – bihevioristička utopija kojoj valja težiti uvijek i svugdje!

E sad, zašto vam ovo pišem? Gledam neki dan epizodu u kojoj Holling Vincoeur, vlasnik bara, a u toj epizodi saznajemo, i gradonačelnik tog malenog i živopisnog Cicelyja, po prvi put nakon dvadeset i pet godina biva izazvan na izborni dvoboj od strane izvjesne Edne, koja je, ljutita jer joj u zadnjem mandatu nije postavio znak STOP kod skretanja za njezin ranč, odlučila srušiti ga s funkcije koju Holling obavlja, a da mnogi uopće i ne znaju, a još manje mare za to, čak četvrt stoljeća!

Holling i sam zatečen isprva nema neki odnos prema izborima, smatra sve dobrom zajebancijom, vjerujući kako je, zapravo, apsolutno nedodirljiv, kako ga stanovnici Cicelyja vole, jer je dobar čovjek i vlasnik jedinog bara u gradiću, s čijih pipa svi piju i iz čije kuhinje svi jedu. Pa čak i dotična Edna, koja će mu, kako se izbori budu približavali, ipak sve više i više postajati prijetnjom, stvarnijom nego li je mislio da će ikada biti.

Odjednom Holling pokušava sve ne bi li je odgovorio od izbora, poziva je da odustane, nudi joj pomoć oko znaka STOP, čak i kad mu ona govori kako je kasno za ispravke, on i dalje navaljuje, mijenja svoj inače dobroćudni karakter i postaje nervozan.

Postaje klasični političar, mekousna pastrmka u nemirnim vodama. Ide okolo i anketira stanovnike, ptičjim pjevom ih pokušava nagovoriti da mu daju još jedan mandat, ni sam više ne znajući zašto. No, na kraju je dobio samo jedan odgovor – iako objektivno nitko ne zna prosuditi je li bio dobar ili loš gradonačelnik, jer bio je jedini gradonačelnik kojega znaju toliko godina, došlo je vrijeme da se mijenjaju stvari, baš kako mu reče jedan lik u seriji – malo si nam i dosadio! Hajde da vidimo i nekog drugog...

Kad je krenula odjavna špica epizode u kojoj je Holling izgubio izbore, tijesno, ali ipak izgubio, nešto kontam, majka mu stara, nema tu neke velike filozofije. Nema tu ni nekog jakog razloga. Nakon dvadeset i pet godina, ljudi imaju pravo reći da im je netko jednostavno dodijao. Pa da je bio i najbolji. A nije. Ljudsko je pravo nakon četvrt stoljeća propitati zidove jesu li nosivi ili tek barijere od papira.

Eto. To sam vam želio reći.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.