Povratak u mladost itekako je moguć!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Opće je poznato kako se vrijeme ne može vratiti. Ljudi u srazu s tom činjenicom ipak pokatkad zakukaju kao da će stvari kuknjavom promijeniti – Eh, da mi se vratiti u ono doba!

Obično to nije samo jedan običan kratkotrajan uzdah, nego počesto i čitava provala neumjerene nostalgije, koja kao kistom u kojem se nalazi tisuće šarenih boja svaku prošlost farba u najljepše nijanse, ma koliko to nemalo veze sa stvarnim događajima. Ali, eto. Šta'š, što bi babe rekle, tako ti je to, moj sine.

Skromno priznajem kako i ja ponekad odlutam davno pregaženim putevima prošlih dana, a posebno mi je milo ono kad zadrijemam nakon obilnog ručka, neki je kasnoproljetni ili ljetni dan, vjetrić lagano treska na pola spuštenu roletnu, kroz koju stidljivo u sobu ulazi jarko sunce. Još ako sam popio čašu više, još ako sam pritisnuo PLAY i sobu ispunjava neki mio zvuk, eto me za manje od minute u nekom finom tripu, koji obično uključuje minule ljude i događaje.

Sve to ne traje dugo, ni zemaljskih 15 minuta, ali često se dogodi da imam osjećaj kako je taj "daydreaming", kako ga lijepo zovu oni s engleskog govornog područja, čitav jedan višesatni trip, koji mi, nakon što me obično grubo probude jal' djeca svojom galamom, skikom i vriskom, jal' susjed koji nikad nije čio za kućni red ili ga za isti boli k****, ostaje još dugo u glavi na razmatranje. I obično se pitam – postoji li zbilja ta neka granica između materijalnog, nama naizgled stvarnog – i nekog drugog, duhovnijeg, a opet možda jednako materijalnog svijeta, koji skriva neke alternativne verzije naših vlastitih biografija?

Uh! Neću duboko, vraćam se na početak i u ovaj poznati nam svijet. Pitanje – jeli moguće vratiti mladost? Apsolutno ne! Je li moguće vratiti osjećaje iz mladosti? Pa, ponešto, ali daydreaming mora biti jak i svašta se mora poklopiti da te udari „blast from the past“ k'o onomad Krležinog Filipa Latinovicza, kad je rukom obuhvatio onu šteku. Čitali ste to, bila je obavezna lektira.

No, kako živimo novo normalno, svašta je moguće. Sve se na ovom svijetu pretumbalo, pa sam skužio kako je u novom normalnom moguće što prije nije bilo! Tako je i jedan od intenzivnijih osjećaja iz mladosti, barem moj, na dohvat ruke. I mogu ga prakticirati manje ili više svakodnevno.

Ako ste došli dovde, onda se sigurno pitate o čemu ja i kako je moguće vratiti neki jak, intenzivan i u međuvremenu izgubljen osjećaj iz mladosti? A ja ovdje, uz blagi smiješak, počinjem pisati o neopisivoj lakoći povratka Filipa Latinovicza u Hercegovini godine gospodnje 2021.

Evo, recimo, odem na Široki, recimo kod mog prijatelja Ante u House, to vam je jedan fini kafić, sav u kamenu u centru grada, i tamo se okuplja fina ekipa, među kojima su redovni gosti moji frendovi, koje sam nešto slabije viđao od kad je ovo novo normalno, ali nismo se pogubili. I, evo, recimo ja iz Mostara odem gore, sjednemo, pričamo, druženje samo takvo, i dok su oni opušteni k'o Meksikanac u vrijeme sieste, ja sve nervozno pogledavam na sat. I onda, nakon toliko pogledavanja ja sve na iglama u deset sati kažem – Eto, raja, ja moram nazad u Mostar, kod nas je još uvijek zabrana kretanja od 23 sata!

Oni me pogledaju, a ja samo kratko informativno, kao kad roditeljima brifiraš kako si upravo izgubio posao – Znate, ljudi, nije to kao kod vas. Druga smo županija, što bi stare babe rekle – whole another kanton.

A oni - gdje ćeš, noć je tek počela, ajde bar još po jednu, nema policije, znaš i sam, kod vas dolje su samo dvi' patrole, od toga jedna spava....

I osjetim se, ono, k'o zadnji papak, dok izlazim iz lokala i tražim gdje sam ono parkirao. Osjetim se k'o ono kad sam imao 15, 16 godina i samo meni od sve raje stari rekao da se moram kod kuće nacrtati u devet! Osjetim se glupo i nemoćno, kao kad ti svu argumentaciju kako smo mi isti, ista škola, isto godište, onaj čak stanuje puno dalje od mene, jednim potezom prsta izbije iz ruku.

Dok ostavljam Široki da u miru i dostojanstveno uđe u novi dan, ja vozim nazad. Sreća u nesreći je da ponovno, nakon trideset godina opet imam privilegiju uživanja u osjećaju za kojeg sam mislio da je zauvijek izgubljen. Palim duga, pa kratka, evo me i na Pologu, evo me u Whole Another Kantonu. Prebacujem u višu, brzo će i Žovnica pa ona famozna "das ist Walter" scena grada koji dolje ispod, od Ilića do Zalika, sjaji k'o Pariz.

Ništa se ne čuje, osim potmulog zvuka motora između kojeg, ako dobro načulim uši, osjetim cvrkut slatke ptice mladosti, koja mi se smije negdje iza leđa, sa zadnje klupe auta.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.