Rat u mješovitijim brakovima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Praktično je svaka bivša jugoslavenska republika imala ovaj element društva – mješovite brakove. Jednostavno je, većina nas govorila je praktično istim jezikom, i ovi koji nisu, sasvim lako se sporazumiju i bez prevoditelja ili rječnika. Nakon što sam upoznao nekolicinu Kosovara i Makedonaca, poneku Čehinju, postalo mi je sasvim jasno da ne postoji nikakav problem u udvaranju, zaljubljivanju, povezivanju tih različitih slavenskih naroda.

S druge strani, u prirodi svakog čovjeka je da traži partnera što dalje od vlastite kuće. Ako pogledate sasvim jednostavnom matematikom, ako se u jednom selu stotinama godina međusobno žene i udaju, praktično su svi rodbina. A to nije nimalo zdravo u evolucijskom smislu – postoji jedna teorija koja kaže da je europske monarhije upravo uništio manjak unesene miješane krvi. Zdravih sirotinjskih gena koji bi umanjili mogućnost širenja nasljednih bolesti, tako, s jedne strane, kada gledate euroatlanske procese, gledate upravo to, pokušaj starih plemićkih obitelji da se obnove statusom. No to je neka tema za drugu neku štoriju.

Ja konkretno se ne doživljavam djetetom iz mješovitog braka, osim ako ne računate oca Bosanca i majku Hercegovku, no kako već rekoh, itekako prošarano društvo mješovitih obitelji ima taj običaj upirati prstom u nas koji imamo specifična prezimena. Generalno, ključna je južnoslavenska osobina da su ksenofobija i govor mržnje omiljeni hobi svake prosječne obitelji. I onda su moji, gdje god dođemo, anamooni, šljegli, Srbin, Šokica, Crnogorac, Herka... Zaključimo da iako se tako ne osjećam, itekako imam uvid što znači biti dijete iz mješovitog braka.

Rusiju mi čak i ne zanimamo

Posljednjih mjeseci priprema se virtualni rat. Mi to svi vidimo, Milorad Dodik se suočio s nikad jačom oporbom i sada će započeti rat samo kako bi ostao na vlasti. Definicija warlorda, kako se u stručnoj literaturi nazivaju afrički kvazidiktatori, a zapravo demagozi koji ne prezaju ni pred čime kako bi ostali na vlasti desetljećima.

Iskoristio bih priliku da svoju poziciju javnog mislioca koji ima dopuštenje reći što misli čak i kada se uredništvo ne slaže s njime, je li, to je neko nepisano pravilo kolumni, jamac društvenog pluralizma, da uredništvo Bljeska ili bilo koje druge kuće nas pusti da kažemo što mislimo, na dobrobit svih u društvu... Uglavnom, zamolio bih ovog puta sve one koji nisu izravni protivnici Milorada Dodika, u smislu političke suprotstavljenosti, da pokažu minimum spremnosti da izraze protivljenje s njegovom preoštrom retorikom posljednjih mjeseci. Dakle, i HDZ BiH, odnosno čitavu tu skupinu stranaka okupljenih oko HNS-a, sve pripadnike srpske oporbe. Vi svi ionako trebate biti svjesni da je ovo što slušamo očajnički potez ranjene zvijeri kako bi se iščupala iz stupice.

Dodik ima potporu Rusije. Rusija nama nije prijatelj. Nikome na Balkanu. Rusija ovuda želi postaviti svoje plinovode, želi nas potopiti u hidroelektrane. Rusija želi da se ovdje ne vijore zastave NATO pakta. Iz istog razloga unosi nemir u Crnu Goru, oni umjesto da svrgnu Milu Đukanovića, sada bi zbog toga mogli ostati bez suvereniteta. Srbija isto nije protiv nas, ili protiv Crne Gore, ili protiv Kosova. Srbija je i sama pod šapom dvostrukog igrača, mekog diktatora koji se prodaje Europskoj Uniji, a zapravo je agent Rusije na destabilizaciji regije. Što mislite otkuda tolike kineske investicije u Srbiji?! Tko diže ruku u Vijeću Sigurnosti UN-a na svaki prijedlog Rusije?!

Uglavnom, ta se ista svjetska politika sada prelomila preko BiH. Rusija je u problemima oko Bjelorusije i Ukrajine, ona će radi njih pritiskati na BiH, jer iskreno je i Europskoj Uniji važnije pitanje Bjelorusije i Ukrajine nego mi. 

Stoga će na svakakvu budalaštinu progledati kroz prste. Već sam ranije spominjao, rat Schmidta i Dodika se vodi već godinama, oko neovlaštene prodaje bosanskohercegovačkih/republičkih šuma u Srpskoj. Naravno, nikakvi politički interesi, samo pljačka srpskog naroda u režiji srpskog vožda.

Samo nek se ne tuca

I sad, mi smo toga svjesni. Vrlo je malo onih koji su spremni odgovoriti na ratne pokliče dvaju naših voždova, Milevare i Bakevare. Ipak, velika većina nas još pamti što znači rat. Generacija  zrelih ljudi, kojih 40-ak godina, plus minus koja, imali smo desetak kada je rat počeo. Mnogi od nas nisu imali prilike 'uživati' u izbjeglištvu – mnogi od nas aktualno smo svjedočili ratnim zbivanjima, trčanju ispod snajpera, ležanju u kojekakvim kanalima kad pripuca, gladovanju, trpanju u kamione, razmjenama, progonu...

Moje prvo sjećanje na rat bilo je u hodniku stana u Čapljini, dugi, uski prostor u kojem je na podu bio smješten korejski televizor GoldStar, pored njega dalje u hodniku bili su prostrti jorgani i deke, tu smo spavali, tu smo gledali vijesti dok je bilo struje, tu smo isprva kuhali, jeli, živjeli. Prvo su isključeni telefoni nama koji smo zvučali mješovito. Vjerojatno bi nam isključili i struju i vodu, ali to je bilo komplicirano za izvesti, i bilo bi preočito nasilje nad anamoonima.

Onog dana kada je konačno pala i električna energija, krenuli su dani davljenja mesom, toga se dobro sjećam. Trebalo je potrošiti sve ono iz dubinskog prije nego li propadne. Nije se jeo kruh prvih dana pravog rata, onog s režanjem automatskog oružja u okolini. Još je bilo dobro. Onda su uslijedili dani podruma. Nekoliko mjeseci proveo sam ne ugledavši sunca, jer iz dobro zabarikidiranih podrumskih prostorija smio sam proviriti samo u ulaz, a vrata i prozori na ulazu bili su zatrpani vrećama pijeska, nije se vidjelo kako je vani. I tada je dječaku na pragu puberteta vjerojatno bilo neobično, još ne i stravično. Isprva si u strahu kada brojiš granate, ali vjerujte, nakon što ih izbrojite stotinjak u roku tri ili četiri sata, onda zaspeš. Od brojanja. Ne što si se prestao plašiti.

Opet, kada dječak od deset godina zaspe bok uz bok s vršnjakinjom Lelom (Milevom) kojoj su se već budili pubertetski hormoni, onda ne stigne razmišljati što je to rat. No kada Leli najprije odvedu oca jedne večeri pa gledaj djevojčicu kako se psihički raspada tješeći mlađeg brata, glumeći hrabrost... a onda jedne noći pred njihovim očima odnesu sve stvari iz njihovog stana, onda igranje He-Manom i Barbikama izgubi smisao, je li, u normalnom smislu, kad Igor i Lelin brat rastavljaju figurice na podu u praznom stanu. A onda su jedne noći nestali i Lela i brat joj i mama, jednako bez objašnjenja. Tada je već postalo jasno da rat nije igra. A nije bio ni kraj.

...a kad su došli po nas...

Prije kraja rata ostalo je iskustvo nama koji smo zvučali kao da smo djeca iz mješovitih brakova, makar to nismo, da i mojeg oca jednog jutra odvedu u polugodišnje logorovanje, jel, dok se raščistilo da se mi samo zovemo poput Srba. Mada su te tragedije s vremenom otupjele, jer više nisi očekivao ništa pozitivno, samo je bol bila novog okusa svakog novog dana.

A onda je poslije svega toga ostao šok gledanja kako i drugove koji definitivno nisu miješani, S. i T., jednog dana dižu na zelenog Tamića i vode. Pogotovo je mali T. bio omiljen u kvartu, pogotovo nas je to sve srozalo. Ovih nas nekoliko što smo još ostali u gradu čitav rat.

A zašto smo ostali?! Jer mi nigdje nismo prispjeli, kao čistokrvni Hrvati, Bošnjaci (tada Muslimani) ili Srbi. Mi mješoviti i mi kofol mješoviti. Mi koji smo to sve gledali. I nikad nismo dobili certifikate, nismo dobili nekakav staž, nekakve stanove, nekakve potvrde i naknade jer smo sve to gledali i proživljavali, nama koji smo gledali oca kako se piša u farmerke od straha i tiho mi šapće da će biti sve u redu, nisi to znao, oba smo imali cijevi na sljepoočnici, on kalaš, ja nekakav pištolj.

Nisam ja, na žalost, jedini, nisu ni L., S., T. jedini, tisuće je nas kojima se danas smiju što smo malo udareni u glavu, što idemo psihijatru, što nam kažu – 'ajde bogati štaš ti bit nervozan!

Mi smo nastavili živjeti, pogotovo mi djeca iz kofol mješovitih brakova, nastavili smo tražiti djevojke i mladiće što dalje od svog sela, jer tako nam evolucija šapće u podsvijest, i ja sam našao protjeranu koja je još težu ratnu priču imala, još više boli vidjela. Upali smo u mješovitije brakove, dio njezine familije nije nam se pojavio u svatovima jer su mislili da sam ja 'anamonjihov', dio moje familije nije nam se pojavio u svatovima jer su mislili da je ona 'anamonjihova'.

Ja razumijem kada ovi zadojeni glupani misle da je rat za odcjepljenje opcija. Ja razumijem i ove normalne kojima nije do rata, ali će ih uvući u to, na isti način kako ih je uvuklo 90-ih. Ali šta ćemo mi djeca mješovitih i mješovitijih brakova?! Na koga mi da zapucamo, kuda da kalaš okrenemo?! Lijevo, desno, pod grlo?! Gdje, kuda?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.