Skloni se, Charlese Dickense...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Djeca kao djeca, njima je do kolača, slatkiša, lampica i svijeća, darove da i ne spominjemo, pa je želja da Božić bude svaki dan zapravo ništa drugo nego bajkovita maštarija na tragu one „tamo su kuće od čokolade, a prozori su od marmelade“, pjesmice koju je moja generacija pjevušila u ono vrijeme kada je Božić bio mnogo više obiteljsko, a nimalo institucionalno okupljanje (pazi da te netko ne čuje!), zamišljajući mitsku zemlju u kojoj se ostvaruju svi naši snovi.

Da Božić bude svaki dan, vjerujem kako proleti glavom svakom onom umornom čovjeku, kojeg posao tare, rokovi sustižu, a rate kredita kolju. Na trenutak, dok sjedi za punom trpezom, zaboravi da je i ova, osim tradicionalne zahvale Bogu za sve darove, ipak tu zahvaljujući revolving kartici koje se nikako otresti, a koja kamatom kolje k'o kamarila koja gradom kruži u skupocjenim autima.

Na trenutak, kljucnuvši nakon obilnog objeda na kutu pred televizorom, znajući da nigdje ne mora ni danas, a ni sutra, čovjek pomisli da bi zbilja bilo lijepo da je Božić svaki dan. Da je neradni, prije svega, ali da odnekud ipak imaš, da para stiže.

I Ona bi, često pomisli na to, da Božić bude svaki dan, ali da ima netko drugi raditi u kuhinji. Lijepo je vidjeti pečenje u rerni, lijepo je gutati sarmu zalogaj za zalogajem, francuska salata svima prija, ali malo tko zna koliko je posla oko nje, da ne spominjemo kolače, kojih se tradicionalno napravi da se može nahraniti čitava ulica, samo kad i ostali ne bi pravili brdo svojih kolača.

No, raduje je da su tu na okupu, uživa u toj nekoj nemjerljivoj količini optimizma koji raste danima prije Božića i kulminira taman negdje oko ponoći. Obožava i ono jutro, neobično mirisnu kavu u pospremljenoj kući, svježe cijeđeni sok i prvu turu narezane suhovine i kolača, nekako su svi tada drugačiji i sve ima smisla. I nekako zaboravi kako je bole leđa od spremanja i čišćenja.

Svaki čovjek koji se raduje Božiću barem jednom u velikom danu pomisli kako bi bilo lijepo da je ovako svaki dan. Da ti se najednom učini da ovdje može biti lijepo, najljepše...da nitko od tvojih ne mora sutra u Njemačku, za par dana u Irsku, da vazdan trošiš vrijeme na poruke ljubavi i mira, da ljudi čestitaju, da ti čestitaš i zaželiš sve najbolje i njima. Da ti se jave i Rajko i Čedo, i Mustafa i Ibrica, stara raja iz Mostara.

Da ti se javi kum, s kojim si se nešto zakačio prije par godina i otada niste riječi progovorili. I da ti je žao, baš na Božić, što si ispao onaj gluplji, koji nije prvi popustio. Pogledaš oko sebe, i malo te bude stid. Zapravo, bude te puno stid, jer nisi bio vičan uzvišenosti. Obećaš zato sebi, od sada pa nadalje, bit ćeš bolji čovjek. Mir u sebi samo tako možeš pronaći, veliš sam sebi, dajući svećenicima za pravo.

Da Božić bude svaki dan, zvuči dječje, naivno, ali, kažeš sebi, možda ipak, budemo li jako željeli, budemo li se potrudili da ne ispadnemo uvijek gluplji, koji nikad ne popuštaju, ni prvi, niti zadnji, nego da ostanemo k'o ovnovi (zapravo obične ovce) na brvnu...ne mora to biti Božić, ali taj duh koji ljudi najednom odnekud dobave i šalju okolo na velike blagdane, pa makar bili neiskreni i zapravo samo glumili u velikoj predstavi, možda im ipak vremenom uđe u naviku.

I onda, bohteći na onom kutu nakon ručka, dok žena rasprema stol, a djeca u sobi uspoređuju poklone, očekujući prvi val rodbine na vratima, malo više nervozno nego li božićni TV program zahtjeva, ti refleksno vrtiš kanale. Najednom tamburaše s HTV-a i Sam u Kući s jedne komercijalne televizije zamijeni šamaranje iz skupštine entiteta gdje se tvoj Božić obilježava manje neradno i puno manje svečano nego u tvom dijelu zemlje, dakle skoro nikako, a onda bijegom na naredni kanal naletiš na člana Predsjedništva koji bi trebao biti tvoj, a koji na Božić, umjesto da uzme slobodan dan, ako ništa onda reda radi, prijeti tamo onima preko Drine. U duhu ljubavi i pomirenja, u duhu Božića, trebao je barem prespavati, pa onda...

I onda najednom neka tupa bol u stomaku, kao kad saznaš lošu vijest. Nije od prejedanja, čuvao si se ove godine, pazio si na masnoće i kilograme, gadno je bilo kad su te zadnji put zamantali trigliceridi. Nije od toga, siguran si, nego ti je muka od toga što si iz nekakvog sna otvorenih očiju, one neke poslijepodnevne miline, topline i mira, englezi to zovu daydreamingom, najednom vraćen u stvarnost. Odbaciš daljinski, k'o opržen, kao kad Mirko S. Kojotowski odbaci eksploziv, ali uzalud je, jer znaš da te 360 dana u godini čeka ovo što si vidio. Još kad im se pridruže i ovi tvoji, kojima je božić (namjerno malim slovom) svaki dan, stvarno ti bude muka. Znaš što te čeka, stalno ista žvaka u kojoj ništa nije sveto.

I pokušavaš naći nešto pozitivno, čisto da se uhvatiš za neku slamku optimizma. Vrtiš se. Nervozan si. Sam sebi govoriš koji te đavo tjerao da vrtiš kanale? Sjetiš se svih tih poruka koje si primio i odaslao taj dan, zapitaš se – ima li nas još uvijek ovdje više zbilja dobrih? Ili samo glumimo? Sjetiš se i poruka Rajka i Čede, Mustafe i Ibrice i pitaš se – je li sve među nama samo fol ili ipak? Jesam li i ja pomalo šupak i sve gledam samo od sebe i očekujem da se oni meni prilagode, a ja kako kome i kako kad?

Poželiš na trenutak opet biti dijete i pobjeći tamo negdje daleko gdje Božić još uvijek ima neke šanse biti svaki dan. Ali skontaš tužno da si prestar da bi bio dijete, ali nije ni to najgore. Prestar si i da se kreneš baviti politikom. Zato te i boli stomak. Nisi đon obraz, a ni đon želudac. I ostaje ti vjera da ipak tamo negdje gore neka pravda postoji i da samo jaki prolaze. I kažeš sebi da ćeš biti jak, da ćeš biti drugačiji, da ćeš se vinuti čist u visine jednog dana, i da ćeš nazvati kuma....sutra. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.