Sretna Nova 1990.!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svaki dan čujete ono „dvanaest godina Mostarci nemaju izbore, dvanaest godina ne mogu birati i biti birani“. Jadni li smo i kukavni, mi Mostarci - prođe vam kroz glavu, tolike godine bacili smo niz rijeku, tamo neke Kalesije i Teslići svako malo okupani praznikom demokracije, čak i Čapljina, a Mostar ništa!

No, Mostarcima se događalo i ranije. Možda su stariji zaboravili, a mladi nisu naučili. Bila su vremena, možda je nama sada i iz ove perspektive najlakše zamisliti kakva, kada čak četrdeset i pet godina Mostarci, i ne samo Mostarci, nisu mogli izaći na izbore! Bilo je praznika koliko hoćeš, ali nijedan nije bio praznik demokracije, čak i kad je država nakratko nosila naziv Demokratska!
 
Forti – fakin' – fajv jers, rođaci! Znate li koliko je to vremena? To vam je, da vam narodski odmjerim dužinu trajanja, od 1990. na ovamo i još pola od toga! Nikakvi izbori ovog tipa kao što ćemo imati za koji dan, nikakva demokracija! Skoro da je na prvu nezamislivo – skoro pola stoljeća jedna partija na vlasti i nekakve imitacije narodne volje preko par njezinih satelitskih organizacija, to je bilo sve što se Mostarcima nudilo. Pa ili si unutra ili nisi!
 
Doduše, rekli bi zlobnici, skoro je to isto kao danas, samo na svakoj strani grada po jedna partija i njezini sateliti, ali nećemo tako plastično lupati po našoj krhkoj demokratskoj slici, Džoni je davno pjevao kako „prokleta mogućnost izbora mora da postoji“, a danas je tako da stihu Branimirovom ipak ne možeš proturječiti.
 
Nego, zašto ovo pišem? Izlaskom na ovogodišnje izbore praktično obilježavamo 30 godina od prvih demokratskih izbora. I ne samo to, ako malo bolje poznajete situaciju, ako ste bili živi, zdravi i pri pameti, te daleke 1990., onda znate kako je disao Mostar.

Koga god bi ste na ulici sreli, on bi vam uglavnom kazao kako će "glasati za reformiste", što je bila mantra potpore stranci tadašnjeg predsjednika Vlade SFRJ, Ante Markovića, koji je utripovao kako s američkim dolarima, pomoći iz Europe i racionalnim razmišljanjem kako nema alternative zajedničkom životu i nastavku jačanja ekonomije, kao i brzom ulasku u buduću EU, može pogasiti sve plamičke nacionalnog buđenja.
 
Kad je Marković doživio debakl u Sloveniji i Hrvatskoj, gdje se njegov "Savez reformskih snaga" nije ni zametnuo kako treba, bilo je nekako realno očekivati kako neće pomesti ni u Bosni i Hercegovini, ali u javnom životu nekako je, tako se ispostavilo, bila sramota glasno reći za koga ćeš stvarno glasati. Ili je to možda samo bio atavizam vremena kada su "i zidovi imali uši", a što je bilo jedno od glavnih obilježja glavnine od onih 45 godina u kojima "nismo birali, niti mogli biti birani" (osim ukazima, dekretima i daškom demokracije zvanom narodna i radnička volja, ali o tome neki drugi put).
 
Uglavnom, ta 1990. prijelomna je bila mnogima, a Mostar je doslovno prelomila preko koljena. Ako na ulici ni "glasao za reformiste", onda si govorio "živjet ćemo zajedno", što je bio glavni moto reformiranih komunista, a koji su, tako se činilo, u Mostaru, "Crvenom Mostaru", kako je grad sam sebi tepao preko službenih i neslužbenih glasnogovornika, bili najprirodnija moguća pojava. Jer, pobogu, možda Mostar nije mogao birati 45 godina, ali je u tih skoro pola stoljeća od varošice nabodene u kotao usred krša, stisnute oko onih nekoliko mostova, postao ozbiljan igrač u bivšoj Jugi, a sve zahvaljujući Partiji!
 
Izgradio se grad, izgradila se industrija, izgradili se temelji za budućnost, rast i napredak, jedino se, ispast će tako, nije do kraja izgradio Mostarac. Ili je mitski Mostarac zapravo tek malobrojna sorta, koja nije mogla ništa učiniti u ključnom prebrojavanju koje će uslijediti ili je više nekakva ubleha, maska koju su svi rado nosili dok se od nje moglo lagodno živjeti?

Je li famozni mitski Mostarac zbilja osoba lišena predrasuda i puna otvorenosti, a u realnom životu netko tko nije preskočio narednu ljestvicu društvenog razvoja, ostavši zauvijek stisnut u uske čakšire ispod krovova Sokola i Aluminijskog, nebodera i stambenih blokova?
 
Izbori 1990. objasnili su svima, makar pojedincima ni danas nije jasno. Da podsjetim,iako su, na osnovu "javnog mijenja" svi očekivali trijumf nadaleko poznatog mostarskog kosmopolitizma, suživota i još poznatije mostarske raje ovjekovječene u himni Veleža "Mi smo raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja", hladna statistika izbora pokazala je kako je praktično tek svaki peti Mostarac dao glas za nešto što nije bio budući trijumvirat HDZ – SDA – SDS. Reklo bi se današnjim rječnikom – tek svaki peti Mostarac razmišljao je kao građanin, a ne kao pripadnik nacije.
 
Par dana nakon izbora bauljali su gradom gadno mamurni ljudi, koji su bili zatečeni rezultatom, neki su spominjali krađu, namještaljku, ali činjenica je kako je mostarski balon od sapunice puknuo na prvoj drači koja je naišla.

Mostarci su spoznali kako Mostar nije samo uži dio grada i da među 120 i nešto tisuća ljudi ima mnogo onih koji misle posve drugačije. I da opet drugi i drugačiji nije samo oko grada ili na selu, nego dijeli s tobom haustor i broj zgrade.

Skoro da si im, tako mamurnima, iznad glave mogao pročitati one stihove iz Štulićevog opusa – "iza prozora nemirnog sna, osjećam njihove sjene, gledam kako kroz zidove plešu...", doduše s velikim zakašnjenjem u shvaćanju istih.
 
Hej, jebote, četiri Mostarca od njih pet dali glas nacionalnim strankama! Šok! Doduše, treba biti realan, pa staviti stvari u kontekst – nacionalne stranke nisu te 1990., kako bi se danas olako moglo shvatiti, nudile ni rat ni razaranje, glavni forte im je bio, uz povratak tradicije i svega dobrog iz nje, a prekinute 1945., put prema Europi, koje je svaki Mostarac, da se ne lažemo, bio i gladan i žedan, na onaj standardni, mostarski, halapljivi način, koji nam je svima u ovoj kotlini zajednički.
 
A od obećanja tu su još bili i marširajući blagorodni i šareni kapitalizam, povećanje standarda, pa uvjeravanje kako ćemo, čak i ako se jednom kantoniziramo, biti barem k'o Švicarska, što je većini tada zvučalo izvrsnije od poruka kako ćemo, zajedno i ruku pod ruku, nastaviti sa socijalizmom, koji je već odavno stenjao i ljuljao se u štrajkovima, tehnološkim viškovima i neuspjelim reformama.
 
Plus, ono nacionalno, slatko, a zabranjeno voće tradicije, koje se ogledalo u pripadnosti svojima, ma koliko se Mostar uzdao u svoj svijetli primjer suživota i zajedništva, on je brže bolje razvrstan, pa svak' na svoju stranu. Zapravo, bilo bi posve lažno reći kako nacionalno nije mirisalo drukčije u to doba, vjerojatno mnogima čak i ljepše. Što su na izborima i potvrdili. A rat je kasnije samo uvjerio one preostale neodlučne u ispravnost ili nuždu približavanja svojima.
 
Mostarska 1990., ma koliko je danas zaboravljali ili joj ne pridavali značaj, bila je predigra za sve kasnije velike povijesne događaje. Za sve ono što je kotlinu učinilo paklenim loncem. Bila je okvir u koji se u narednim danima, mjesecima i godinama dolijevala vatra koja će uskoro postati požar koji je progutao sve – i zapisane i nezapisane, i stvarnost i iluziju.
 
Mostar kakvim se predstavljao i Mostar koji se kao takav samim sobom ponosio, pjevao si pjesme i crvenio tako kočoperno naokolo, izgubio je prve demokratske izbore – i onda sve naredne izbore, što već nije bilo teško. Nestajao je iz dana u dan, skupa s povjerenjem u prijatelje, susjede, čak i dijelove rodbine koji su najednom postajali "manje naši, a više njihovi".
 
Preselio se taj mitski Mostar u legendu, strašnim ratom i nakon njega tihim odlivom onih koji više nisu vidjeli sebe tu - ostavši teksjećanje, koje hoda kao po žici između realnog i izmaštanog.
 
Mostar iz onog vremena ostade i prigodan marketinški trik, pretvorivši se u crvenu krinku kojom se skriva siva realnost, u bajkovitu nostalgiju. Preselio se na Facebook stranice prepune starih slika koje govore o nekoj "boljoj prošlosti". Pretvorio se taj i takav Mostar u mit i legendu kojom se mobiliziraju svi ispali iz kamiona tranzicije, nezadovoljni i pritisnuti godinama – i kojima se plaši i čini ružnima sve koji su propupali nakon 1990., te pronašli sebe u novoj realnosti. No, brojčano, što mislite kojih ima više?
 
I? Što je i tko je Mostar danas? Gdje su Mostarci iz 1990.? Trideset godina je jaaaako puno! Osvrnite se oko sebe, sjetite se s kim ste sve živjeli i tko je oko vas bio tih dalekih predratnih godina. Gdje su vaši najmiliji i sviraju li odavno harfu negdje gore na nebu? Sjetite se koliko se imena zamijenilo na vratima stanova oko vas, koliko je ljudi ulazilo i izlazilo, što uz pjesmu, što uz zvuke vojničke cokule.

Gdje su vaši školski prijatelji? Je li ih, kao i kod mene, danas ima tek na prste jedne ruke u ovom gradu, a bilo vas je četrdeset i troje? Koliko poznatih lica ste vidjeli kako zauvijek odlaze da se više nikad ne vrate, u rujne proljetne zore 1992., u kasno proljeće 1993., u sred zime 1994., nakon Daytona ili u bilo kojoj godini nakon toga?
 
Koliko poznatih ljudi više nema i koliko njih je odavno negdje vani? Mostar, budimo realni, sada nije isti kao prije pet godina, nije to ni blizu ni Mostar iz 2000. godine. Nedostaje vam pola ljudi i otprije deset godina. A kamoli da je Mostar išta više od onoga što je bio pred izbore 1990. Koliko se promijenio grad i koliko ste se promijenili svi vi skupa? On nije isti, jeste li sigurni da ste isti i vi?
 
I eto, bio je to mali podsjetnik na 1990., mali "trip down the memory lane", na izbore kada se, sudeći po "javnom mnijenju", samo čekao zvižduk prve demokratske pištaljke, pa da "reformisti" i "Nijazova ekipa skupa s mladim Lagumdžijom" i službeno ovjere Mostar. One izbore u kojima se, posve suprotno očekivanjima, Mostar sam sebi grohotom nasmijao u facu, iskezio i isplazio svojoj glumačkoj izvedbi, te brže – bolje pobjegao sam od sebe. Da se više nikad ne vrati.

One izbore kada je Mostar, možda ću vas gadno razočarati, a možda i ne, pokazao tko je zapravo i što se krije dublje u tepsiji, ispod one tanke hrskave kore, od čega je zapravo kolač ispod slatke primamljive glazure. I koliko komada kolača će se rezati. I koliko će kome ići na tanjur.

Stoga, umjesto zaključka, jedno pitanje za vas. Mislite li da je nakon nakon svega što je bilo i što se zbilo Mostar opet spreman biti netko drugi? Je li još jednom Mostar spreman nasmijati se sam sebi u facu, isplaziti jezik svojoj glumačkoj izvedbi?

I gdje su, na kraju krajeva, ti Mostarci koji će to učiniti?Zapravo, tko su ti Mostarci, da prostiš, rekti? Jesu li zbilja gladni i čega? Što hoće i treba li im uopće nešto bolje? Jesu li građani ili su prvo nešto drugo?

Ja znam, ali neću vam reći. Samo ću si pustiti nešto od Džonija. Staro, a vazda aktualno.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.