Šta je nama 69 tankova?

Njemačka je posljednjih tjedana prošle godine objavila kako tijekom 2020. planira zatvoriti preostalih 300 deponija komunalnog otpada. Još početkom stoljeća u Njemačkoj je bilo oko 20 tisuća deponija, ali se sustavno bore s gomilanjem otpada reciklažom, sortiranjem pri odlaganju, pa čak i prekopavanjem deponija u potrazi za sekundarnom sirovinom.

Kod nas je 4. prosinca 2019. istekla dozvola za rad Regionalnoj deponiji Uborak u Bijelom Polju pa od tada ne postoji više niti jedna legalna i legitimna deponija komunalnog otpada u zapadnoj Hercegovini. Naglašavam legalna i legitimna, jer svako naše malo misto deponiju ima, barem divlju.

Ovog tjedna malezijske su vlastite najavile deportiranje čak 69 kontejnera s plastičnim otpadom koji je ilegalno uvezen, zanimljivo, u prvom redu iz razvijenih europskih zemalja te Kanade i Sjedinjenih američkih država. Priča ovog neobičnog tereta je zanimljiva, još od 2018. godine, otkako je Kina zabranila uvoz plastičnog otpada, čime je prekinut višegodišnji transport oko sedam tisuća tona plastike iz razvijenog ka nerazvijenom svijetu. Azijske države su nakon prve ili druge pošiljke redom zabranjivale uvoz, a posljednja se usprotivila Malezija.

Šta je jedna bočica jogurta?

Mislim da uviđate obrazac, ali ne shvaćate brzinu kojom se zaoštrava tihi otpadni rat. U potrazi za nezagađenim lokacijama, samo je pitanje dana kada će Bosna i Hercegovina doći na metu kao divlje odlagalište opasne plastike. Kada kažem opasna, ne bi bilo zgoreg objasniti da se plastične mase klasificiraju i ukoliko je primjerice u reciklažnom trokutu na plastičnoj ambalaži otisnuta petica (5) ta plastika nije dobra čak ni kao kontejner za lož ulje. A brojevi idu do sedam (7). Praktično, Svjetska zdravstvena organizacija „sigurnim” za ljudsku upotrebu smatra isključivo jedinicu (1), a i ta plastika se nije „još” pokazala štetnom. Što ne znači da neće, možda joj nismo dali dovoljno vremena. Primjerice, jedno dansko istraživanje od prije desetljeće ili nešto više pokazuje vezu ftalata (prema uvriježenom mišljenju, ftalate sadrže vrlo sigurne meke plastike) i neplodnosti u muškaraca, budući da se dio ovih plastičnih isparavanja vezuje u stanicama na ista mjesta gdje i estrogen, čime nerealno u tijelu povećava učinke ženskih hormona. A višak ženskih hormona nije opasan samo za muškarce. Ipak je naše tijelo složeni mikrokozmos s tisućama bakterija i virusa koji također žive od nas, s nama u suradnji ili jednostavno na i u nama.

Daj meni andol i ti štaš

Pa kad već spominjem bakterije i viruse, sve su češći alarmi Svjetske zdravstvene organizacije na bakterioze i viroze. Nekontrolirano koristimo lijekove, uopće ne dopuštamo vlastitom tijelu da se samo bori protiv infekcije. Primjerice, ne daj Bože da se dijete igra u zemlji i prašini. Igranjem u ne baš sterilnom, ali sigurno ne opasnom ambijentu djeca stječu otpornost, njihove obrambene stanice uče što su bezopasne bakterije, kako pravilno i s mjerom reagirati na opasne viruse i bakterije i sutra kada se zarazimo nečim opasnim (osobno sam izgubio dva bliska člana obitelji zbog upale pluća, ne postoji, dakle, bezazlena bolest), tijelo će reagirati stabilnim povećanjem tjelesne temperature, neizazivanjem groznice i slično.

Mladi organizam koji je naučen samo na sterilan okoliš kasnije će, možda već u pubertetu, početi reagirati na bezazlene podražaje iz okoliša pretjeranom i nepotrebnom reakcijom, ili kako mi već dobro znamo, alergijom. Alergija je ništa drugo nego nenaučenost organizma na pravi odgovor. Tijelo koje je u ranoj dobi naučilo razlikovati pelud od pepela i prašinu od virusa, znat će ne alarmirati timus kada za to ne bude stvarne potrebe.

Šta je ta, da prostiš, ekologija?

Na kraju, ovo su sve pitanja ekologije i života u skladu s prirodom. Što je nama ekologija?! Dođeš u trgovinu i kupiš jednu čokoladu, trgovac ti je uredno stavlja u vrećicu, također printajući četiri papirića (fiskalni, kartica, duplikati). I dok su papirići itekako šteta, ali nisu štetni za okoliš jer su biorazgradivi, ipak neće završiti u nekom kontejneru za papir jer takvi generalno ne postoje. Pa i ako postoje, lokalni komunalci ionako sve potrpaju u isti kamion. No ona vrećica stvarno nije bila potrebna. Ta jedna čokolada mogla je i u džep ili u torbu, u platneni ceker ili si je u konačnici mogao šutati do kuće kao onaj lik iz vica.

Dok si išao iz trgovine, najprije si presjekao preko travnjaka, onaj ćošak na gotovo svakom travnjaku u lijepoj našoj BiH, pogažene, utabane trave. Praktično naučenim nesvjesnim pokretom štroknuo si svjetlo u ulazu iako je dan. Isto si napravio i u svome stanu, svjetlo u hodniku ostalo je upaljeno, dabome i da televizor ili radio rade, da nije tišina u kući. Kad si prao ruke ili zube, voda je vjerojatno čitavo vrijeme curila, čak i dok je nisi koristio. Istina, nema razloga štedjeti na tako malim stvarima, to nije neki trošak, ali to je temelj bogatstva koje će se uskoro pokazivati kroz odnos prema komunalnom otpadu.

Kažem opet, samo je pitanje dana kada će prvi tanker s komunalnim otpadom doći u Neum. Ili u Ploče, na terminal. Svejedno. Tko će zaštiti tebe, mene, petog ili desetog od uvoza tog otrova, ako mi već danas ne vodimo računa o deponiji Uborak. Naime, nedavno je Herceg objasnio u detalje projekt kojem je supotpisnik bio dok je još bio na čelu federalnog resora okoliša. Prečistač iscjednih otpadnih voda s deponije Uborak je detalj koji bi u mnogome promijenio čitavu ovu ekološku tragediju zvanu smrad u Bijelom Polju. Đe su pare, đe li prečistač?!

Mi smo nedavno zatvorili Aluminijeve elektrolitičke peći u Bačevićima, samo je pitanje dana kada će pristići prva ponuda o spalionici ili talionici otpada. I eto američkih i kanadskih tankera. Uostalom, kad ove godine Nijemci zatvore svojih 300 deponija, neće se riješiti otpadne plastike. Gdje li će s njom?! Mogu se kladit da i ti i ja znamo odgovor.