Vratite nam Nevesinjce!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne tako davno, nekad prošle godine, počeli smo kukati i žaliti se na migrante, kako unose nesigurnost u našu zemlju. Potkrijepili smo tu priču nekakvim sukobima, tučnjavama među njima, prvenstveno onima koje su tako rezultirale zato što ih držimo zatočene kao stoku u nehumanim uvjetima. Nas Njemačka nije tako dočekivala 90-ih.

Od tih dana, otprilike jednom mjesečno ubijemo jednoga od nas. Kad kažem nas, mislim na ovih tri milijuna i nešto kusura. Jednom mjesečno je jednom previše, reći ću vam, jer nema nas ovdje baš mnogo i onda takve tragedije odzvanjaju i bole i naruše svakodnevicu. To nije kao kad netko nekoga ubije u  Los Angelesu ili New Yorku ili Londonu.

Jednom mjesečno i gotovo uvijek se radi o nezaštićenoj skupini društva: majci s djetetom, starijoj osobi, djevojci, novorođenčetu. Govori li vam to nešto? Trebamo li se bojati stranaca ili se ipak trebamo plašiti nas?!

Ministar šegačine

lako je pronaći razloge zašto je to tako. Ministar sigurnosti je jedna obična šega, nema tko mu se nije narugao, nema s kim se nije porječkao tijekom svog mandata. Ne znam kakav je bio kao policajac, ali za ministra sigurnosti nije. Ne samo da smo se počeli ubijati međusobno, nego je redovita pojava postala napad na uniformirane osobe. Autoritet sigurnosnih snaga je duboko poljuljan u čitavoj državi.

Nije to počelo preko noći, zna se dobro kada je pravda doživjela prvi poraz. Kada su se političari pošli vraćati kućama sa zloporaba položaja. A onda je sve vuklo jedno drugo. Uglavnom, danas imaš policajca s kojim se možeš posvađati, namrškat mu se, napsovat mu se i majke i oca, okrenut se i svojim putem. Nemojmo povlačiti priču o miliciji i kako se to nije smjelo u onoj državi. Eto probaj mršnuti policajca u bilo kojoj razvijenoj demokraciji pa da vidimo koliko ćeš biti na slobodi poslije toga.

Treće što je loše je status samih policajaca. Plaće – osrednje. Oprema – jadna. Spremnost – a što pričati o njoj kad je ovo sve ostalo za klinac. Posljednjih godina intenzivno se radi na podizanju standarda u sudstvu, no što je s onima koji će trčati za kriminalcima? Probaj ti biti fit, a jedeš kruha i krompira i brazilske teletine zaleđene još na vrhuncu komunizma.

Mi čak imamo i pristojne škole za policijske dužnosnike, nije sad da je u pitanju raketni inženjering, robotika ili molekularna biologija pa da im trebaju superračunala, umjetna inteligencija ili mjesecima brušene superleće. Ali čak i razumno obrazovani, gdje su prispjeli?! Prosječni policajac u Hercegovačko-neretvanskoj županiji može doživjeti mirovinu na mjestu pozornika, bez opcije za napredovanje. Masovno nedostaje čak i pozornika. Treba li ponovno objašnjavati kako je preče da se zna koje je nacije i vjere i roda i pomozboga jedan jedini ravnatelj policije, nego kako namiriti par stotina nedostajućih pozornika.

Mislim, možeš li zamisliti kordon policajaca pred navalom navijača. Dvije stotine policajaca je respektabilan zid u koji je hormonima nabrijani mladac neće olako zaletjeti. A kada njih dvjesto nema?!

Ključ i u banju nosiš

Svojevremeno sam maštao da ću imati djecu, pokušavao ih dobiti pomoću medicinski potpomognute oplodnje. Nekako mi danas drago što je bilo bez uspjeha. Jer, ne samo da je dosadno zimi ispratiti ženu ujutro na autobus, otići s njom navečer pričekati taksistu, dočekati je. Ono, dođe mi da joj kažem: „De, materet' ne druži se s ljudima!” I ne samo što je dosadno, nego je i naporno. Naporno, dabome, mrdneš smeće baciti, zaključaš za sobom. Iziđeš iz automobila do kioska, zaključaš za sobom. Prestao sam voziti bicikl jer ne mogu ga stalno držati zaključana i u krilu. Naporno je, dosadno... I nije ni meni više jednostavno samom navečer hodati, nema veze što sam kao brdo veliki, bradat i čupav, ono kad me vidiš u mraku, sjena mi poziva da dobijem degenek, malo na iks noge, poguren nekakav oduvijek. Nemam nikad više od dvajes' marki pri sebi, ali ono, sama mi silueta viče 'daj mi degenek, smotan sam'.

Ne znam, ali neki se pritisak na zakonodavnu vlast mora napraviti, i to odmah. Neka se okupe, zaključaju kao ja što se zaključavam u zadnje vrijeme, organiziraju kakav brainstorming i ne otključavaju dok bijeli dim ne iziđe. Na uši, na dimnjak, na što bilo. Neka rode novce, neka rode natječaje, neka rode policijski kadar. Prije smo imali Nevesinjaca punu miliciju. I bili su praktično na svakom ćošku. Ma možda i nisu, toliko se dobro ne sjećam baš. Ali se sjećam da smo Nevesinjce protjerali tamo 90-ih i sad je ovako kako jeste. Možda čak nije do manjka Nevesinjaca. Ali vidiš da nije dobro.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.