Ambicije: Super skromni Mario i super moćni Dragan

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Nemam takvih ambicija niti znam kada će se održati sljedeći kongres. Fokusiran sam na viziju Mostara kao europskog grada otvorenog za sve, s riješenim problemima iz prošlosti i svijetlom budućnošću. Nakon mandata planiram se vratiti svojoj liječničkoj profesiji", rekao je Mario Kordić u emisiji „Newsnight“ n1 televizije, odgovarajući na pitanje o tome planira li zamijeniti Dragana Čovića na mjestu predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine.

Bivši i, vrlo vjerovatno, budući gradonačelnik Mostara možda i ne želi voditi najveću hrvatsku stranku u BiH, a sasvim sigurno zna da bi ga, ukoliko to poželi i kaže, Čović politički likvidirao u roku odmah.

Sjeverna Koreja

Pored toga, Kordićeve šanse da Čovića porazi u demokratskoj proceduri su jednake šansama „Želje“ da osvoji ovogodišnju Ligu prvaka u kojoj, kao što znamo, ne nastupa.

„To se može vidjeti samo kod nas i u Sjevernoj Koreji. No, nije to problem Dragana Čovića niti prema njemu treba gajiti neke zamjerke. Problem je u ostatku te stranke koji među sobom nisu u stanju naći smjelosti da makar protokolarno kandidiraju neke oponente diktatu. Kao što ta stranka funkcionira interno, taj model su preslikali u društvu, trudeći se svim silama kako bi se i održao. Budući da oni redovno pobjeđuju na izborima, taj društveni model su uspješno implementirali u naše živote. Postali smo društvo koje promovira ulizice, a marginalizira hrabre, dobronamjerne i slobodoumne ljude. Društvo pogrešnih uzora i taoci mentalno komunističkih mediokriteta“, izjavio je, ima tome godina, Slaven Raguž, predsjednik Hrvatske republikanske stranke, osvrćući se na unutarstranačke izbore u HDZ-u na kojima je Čović kao, naravno, jedini kandidat za predsjednika, osvojio 481 glas, dok je pet listića proglašeno nevažećim. „I oni bi glasali za Dragana“, dodao je jedan duhoviti Hercegovac, „ali nisu dovoljno pismeni da popune formular“.

„Veoma je važno za organizam ili organizaciju da razume svoje okruženje, da, ako je moguće, ustanovi neke pravilnosti u ponašanju tog svog okruženja i da mu se prilagodi. U istoriji su se nekoliko puta pojavili takvi primeri, koji su vodili sudaru s realnošću. Ispostavilo se da nijedan organizam nije dovoljno moćan da kontroliše svoje okruženje. Svako ko je to pokušao, na kraju je propao, od Rimskog carstva do danas. Još je Charles Darwin kao veliko saznanje formulisao: 'U surovoj borbi za opstanak uspevaju, ne ni najveći ni najjači ni najpametniji, nego oni koji se najbrže prilagođavaju promenama u svom okruženju'. To je formula uspjeha. Onaj ko misli da je njegovo okruženje samo pozornica na kojoj on definiše svoja pravila, izvesno vreme može da živi u toj iluziji. Poslije izvesnog vremena on se sudara s posledicama svoje arogancije i na kraju strada“, rekao je, pored ostaloga, pokojni Zoran Đinđić, bivši, kratkotrajni i u atentatu likvidirani premijer Srbije, u svom posljednjem predavanju održanom iste one godine – dakle, 2002. - kada je Dragan Čović prvi puta postao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda.

Čović s početka stoljeća

E, taj Čović s početka stoljeća je, izvan HDZ-a i zapadnog dijela Hercegovine, bio skoro pa politički anonimus kojem se nije predviđao naročito dug rok trajanja. „Čovjeka uopšte ne poznajem. Iz medija i privatnih saznanja cijenim da je to školovan tehnokrata i takozvani osviješćeni nacionalist. Uvijek s druge linije, ali moćan i utjecajan“, rekao je za Čovića bivši šef Saveza komunista BiH i osnivač Socijaldemokratske partije, Nijaz Duraković, dok je zastupnik Srpske demokratske stranke u Parlamentu BiH, Mirko Banjac, ozbiljno upitao: „Da li je to bivši potpredsjednik Vlade Srbije?“

Bilo bi, iz najmanje dva razloga, pogrešno kazati kako današnji Dragan Čović, svemoćni HDZ-ov lider bez ozbiljne opozicije u stranci i sa tek malo ozbiljnijom izvan nje, drži bosanskohercegovačke Hrvate kao taoce svoje politike. Čović je, naime, svoju agendu prilagođavao širem okruženju, reducirajući obećanja biračima i puštajući druge, prije svih hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, da postižu njegove ciljeve.

Sa druge strane je, kako je Đinđić kazao, ustanovio neke pravilnosti u ponašanju koje je Raguž precizno opisao: „Počevši od imenovanja najviših državnih funkcija, direktorskih i upravnih mjesta, pa do upošljavanja čistačice u nekog područnoj osnovnoj školi, sve je plod diktata i kontrole iz jednog mjesta. Ono što je bitno jeste koliko ste bliski i koliko se ulizivački uspijevate dodvoriti dragom vođi i njegovim klonovima“.

Moć Dragana Čovića ne izvire iz političke i ustavne pozicije onih koje predstavlja, sasvim suprotno: insistirajući na nerealnim rješenjima, iritirajući važnije, dakle sarajevske partnere, druženjima s Dodikom od kojeg ne može imati nikakvu konkretnu korist – predsjednika Republike Srpske jednostavno boli neka stvar za federalne odnose – on predano radi na statusu quo u kojem mu je najlakše gospodariti i ljudima i resursima južno od Ivana i zapadno od Neretve.

Mreža dužnika

Osiguran mrežom dužnika raspoređenih od „najviših državnih funkcija, pa do upošljavanja čistačice u nekog područnoj osnovnoj školi“ i okružen klonovima koji tačno znaju gdje su granice njihovih ambicija, Dragan Čović HDZ-om vlada od 2005. godine i vladat će ili dok mu ne dosadi ili dok, što je na granici mogućeg, ta stranka ne bude kažnjena od svojih birača.

Zato treba vjerovati Kordiću kada kaže da se ne planira suprotstaviti svemoćnom Šefu koji će, iako toga nije svjestan – a nije ga ni briga – sa sobom penzionisati i HDZ BiH: stranku koju je složio tako da u njegovoj sjeni ne raste niko kome bi moglo pasti na pamet da je, jednostavno, vrijeme da ta politička organizacija prestane biti društvo jednog lica.

Ono što su preživjele SDA i SDP – prvi smrti starijeg Izetbegovića i Sulejmana Tihića, a drugi Zlatka Lagumdžiju kao takvog – neće i ne mogu Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata i, zahvaljujući Čoviću, HDZ Bosne i Hercegovine, stranka zahvaljujući kojoj bosanskohercegovački Hrvati, za razliku od Bošnjaka i Srba, još uvijek žive u jednopartijskom sistemu u kojem sve ostale političke organizacije s hrvatskim prefiksom postoje ili da bi bile iznenađenje lokalnih izbora ili zbog održavanja formalne razlike između HDZ-a i HNS-a čiji je predsjednik, gle čuda, Dragan Čović. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.