Školarina: Od kolijevke do šamara

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zvuči brutalno, ali je i bolno istinito: dugoročno najgora posljedica rata u Bosni i Hercegovini je potpuna devastacija obrazovnog sistema čije ekstenzije kod nas ne funkcioniraju tačno onoliko koliko i one i škole funkcioniraju u, recimo, Švedskoj. Dobro, i u Danskoj, Finskoj, Njemačkoj, Austriji, Sloveniji…

„Pojavio se meni nepoznat čovjek na vratima, bile smo kolegica i ja, kolegica je bila licem okrenuta vratima, ja leđima. On je nju pitao ima li pomoćnika direktora, a ima li Olivere Krsmanović, ja sam se okrenula i rekla ja sam, da bi čovjek uletio u zbornicu i opalio mi dva šamara, jedan s jedne, drugi s druge strane“, ispričala je profesorica u bijeljinskoj Poljoprivrednoj i medicinskoj školi, Olivera Krsmanović.

Takmičarski poligoni

„Nepoznat čovjek“, naravno, nije fizički napao profesoricu Krsmanović zato što je nezadovoljan planom i programom rada, zgrožen sadržajem udžbenika ili šokiran niskim kriterijima u ocjenjivanju. Sasvim suprotno: taj „nepoznat čovjek“ je po zbornici udarao šamare jer, eto, on zna i čvrsto vjeruje da njegovo dijete zaslužuje bolju ocjenu od one što ju je u dnevnik upisala Olivera Krsmanović.

Bijeljinska profesorica nije prva, a nije, ne trebamo se lagati, ni posljednja žrtva sistema koji je izjednačio prava djece, nastavnika i roditelja, mijenjajući suštinu školstva. Nisu, naime, škole takmičarski poligoni, već obrazovne ustanove u kojima bi se znanje trebalo usvajati, socijalne vještine razvijati, dok bi ocjene morale predstavljati posljedicu rada, truda i razumijevanja gradiva, uz neizbježno poštivanje autoriteta prosvjetnih radnika i radnica čije je znanje o tuđoj djeci tu, u učionicama, daleko veće od idealiziranog roditeljskog.

Nema, jednostavno nema, tog tate i te mame što ne misle da su im sinovi i kćeri anđeli božji, pametni kao Stephen Hawking, lijepi kao lutke i puni svih talenata, od onih za atletske discipline iz antičkog doba, pa do tradicionalnih slikarskih tehnika u Japanu.

Također, nema tog prosvjetnog radnika i radnice koji - osim ako na posao ne idu da ubiju vrijeme - ne zna koliko nečije potomstvo može, koliko hoće i koliko, što je najvažnije, zna.

Upravo zato bi školski prag trebao biti granica poslije koje nastavničko mišljenje postaje važnije od đačkih želja – one su, inače, uvijek i svugdje iste: sa što manje truda dobiti što bolju ocjenu – i roditeljskih očekivanja. I upravo tako nije.

Šamari za prosjek

Kada bi prosvjetari prijavljivali svaki učenički ispad ili roditeljsko zlostavljanje – koje ne mora nužno biti fizičko da bi bilo nepodnošljivo – svih deset kantonalnih policija, obje entitetske, pa ona iz Brčkog, plus SIPA i OSA bi se, uz mobilizaciju rezervnog sastava, bavile školstvom. Tako, istina, nije samo kod nas, već i u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori…samo što je taj podatak utješan u istoj mjeri u kojoj je isplativ najniži dobitak na lotu.

Nastavnička pozicija nikome, naravno, ne daje za pravo da se iživljava na djeci, kao što djeci prirodna razigranost, pubertet ili nezainteresiranost za nastavu ne daju za pravo da profesore i profesorice vrijeđaju, omalovažavaju, pa čak i fizički napadaju. No, za razliku od teorije, praksa je takva da su prosvjetari pred izborom koji je u direktnom sukobu sa njihovim zanimanjem: ili će se razbacivati peticama, trpiti sve redom i mir kupovati ispunjavanjem đačkih i roditeljskih želja ili će se suočavati sa mamama i tatama koji ne izlaze iz škole, koriste mobitele da profesorima objasne kako pojma nemaju ili, eto, šamarima poboljšavaju učenički prosjek.

Društvo neznanja stvaraju loši udžbenici za osnovne i srednje škole, inflacija fakulteta i ponižavajući odnos prema istinski obrazovanom i pametnom svijetu, samo što se sve to može popraviti. Nimalo lako, pogotovo kod nas, ali ipak može.

Ono što je zapravo gore, jeste potpuno urušavanje autoriteta prosvjetnih radnika od kojih djeca najprije mogu naučiti da se nikako ne isplati vrijedno očiti, pošteno raditi i općenito biti odgovoran prema vlastitom pozivu.

Tajkunsko dijete

Mi odavno ne živimo u društvu jednakih ishoda. Prosječno tajkunsko dijete poslije diplome čekaju menadžerski ugovor, sekretarica i službeni auto, a radničko, bez obzira na školski uspjeh, biro, posao u kladionici ili Njemačka.

Ne živimo, međutim, ni u društvu jednakih šansi, ali ne samo zato što je manjina odabranih da budu sposobni nakon što su se pokazali kao podobni akumulirala većinu kapitala, već i zbog sada već generacija i generacija onih što su odgojeni tako da više, daleko više vjeruju argumentu sile, nego sili argumenata, da umjesto znanja cijene imetak i da do škole ne drže jer vide, gdje god da pogledaju, kako je od visokog prosjeka važnija stranačka iskaznica.

Sve dok je tako, a bit će još dugo, napad na Oliveru Krsmanović neće biti incident već pravilo u poslu visokog rizika za sve one koji svoju ulogu u obrazovnom procesu samo shvataju na jedini ispravan način.         

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.