Tenk u školi: Spomenička kultura nezainteresiranosti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne trebamo, stvarno nije neophodno, zamišljati neku jako daleku budućnost. Dovoljno je pustiti mašti i iskustvu da dođu do, recimo, 2034. godine.

Vrijeme radnje smo, dakle, riješili. Sada slijedi mjesto, pa onda, naravno, radnja. E, mjesto je kod Druge gimnazije u Sarajevu, u Ulici Sutjeska na broju sedam i obližnjem, još uvijek, parku. Da, onom parku gdje je planirano postavljanje spomen obilježja pripadnicima specijalnog policijskog odreda „Bosna“.

Samo zid

Godina je, rekosmo, 2034., tenk koji je dio tog spomen obilježja, služi za odmoriti se na njegovim gusjenicama, sakriti u njemu i oko njega cigare, travu i piće. Na bistama pet specijalaca koji slave uništenje neprijateljskog oklopnjaka zakačeni su ruksaci i jakne. Zid sa uklesanim imenima poginulih specijalaca je za one što sastanke dogovaraju „kod tenka“ - samo zid.

Tako će, jer drugačije nikada ne bude, završiti spomenik čiji je autor sarajevski umjetnik sa američkom adresom i ratni veteran, Nebojša Šerić Šoba. I ne, Šoba za slike koje dolaze nije kriv niti malo, sasvim suprotno: on je sve smislio – i napravit će – kako treba. Oni što nisu, jer to je uzrok, razumjeli autorovu ideju, namjeru i svijest o vremenu, najgorom su mogućom lokacijom odlučili isprovocirati najgoru moguću posljedicu.

Za generacije rođene krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, dakle za svježe topovsko meso prošlog rata, sve što je bilo najbolje nazivano je, ma odakle dolazilo, „američkim“. Lijepa jakna bila je „američka“, novi bicikl, drugačiji od jugoslavenskih, „američki“. Ma i pita je, kad legne na veliku glad, ocjenjivana najvećom mogućom ocjenom. Na pitanje kakva je, uzvraćano je sa: „američka“.

Nebojša Šerić je napravio upravo takav, američki spomenik, ne bježeći od utjecaja onih koje je vidio po SAD-u, ali i reakcija koje izazivaju kod promatrača.

Estetski sudovi

Objektivni doživljaj umjetnosti ne postoji, dok kolektivni estetski sudovi, najčešće, ovise o nametnutoj predodžbi o vrijednosti umjetničkog rada, bez obzira koliko to djelo u međuvremenu bilo dekontektsualizirano iz niza razloga od kojih neki sa istim tim djelom veze blage nemaju. Ili, kako u knjizi „Dvadeset šest eseja za spas umjetnosti“ kaže profesor psihologije umjetnosti, Rudolf Arnheim: „Opažanje mora uvijek da se dopunjava pamćenjem, zato što su neodvojivi. Vrijeme, da bi bilo shvatljivo, mora da se prevodi u simultanost prostora“.

Lakše je to, a i bolje, objasniti na primjeru. Kada je, ima tome godina i godina, u Šibeniku otkriven spomenik Draženu Petroviću, barem pola od onih što imaju svoje, živo sjećanje na košarkaškog genija je bilo zgroženo. Autor, Kažimir Hraste, nije napravio kip Dražena u skoku, dvokoraku, šutu, već nečemu. Hrastin Dražen je dječak koji sjedi na klupi, pod nogom mu je lopta, a iza leđa košarkaško igralište.

E, na tom se igralištu i sada igra basket, na klupi se sjedi pored Dražena i za hladnijih dana ga se zna omotati šalom sa imenom kluba u kojem je dječak postao jedan od najvećih evropskih igrača svih vremena.

Tako, eto, oni koji ne pamte vrijeme velike „Šibenke“, imaju svog Dražena u „simultanosti prostora“.

Nadogradnja pamćenja

Nebojša Šerić Šoba nije se niti pokušao uklopiti u estetiku spomeničke bižuterija razasute po Bosni i Hercegovini nakon 1996. godine. Nije, drugačije rečeno, dangubio skicirajući nešto ogromno, predimenzionirano do granice neukusa, neuklopljeno u okoliš i korisno tek da se druga strana nišana podsjeti čija je teritorija u sjeni monumenta.

Šoba je, uslovno kazano, okamenio jednu od ratnih scena u kojoj, ipak, David pobjeđuje Golijata. I zato je, uz ostalo, dio njegovog rada pravi, uništeni tenk, a sve skupa izgleda kao zamrznuti kadar ratnog filma u kojem slabiji uspijeva pobijediti jačeg, radujući se, reklo bi se samo da je kontekst drugačiji, dječje naivno. Rat, naime, od dječaka pravi vojnike preko noći i u njemu, od prvog metka koji prozuji pored glave, naivnost ne stanuje. Ako se i pojavi, obično bude smrtonosna.

Sa druge strane, Šobin se rad može, onim u mladim godinama, učiniti i kao scena iz video igrice, što je dovoljno intrigantno da ih zainteresira. Sve poslije je samo nadogradnja pamćenja nekih ljudi bez kojih Sarajevo ne bi bilo opkoljeno, već okupirano.

Jugoslavenska kultura sjećanja na Narodnooslobodilačku borbu je bila intenzivna i za generacije rođene krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka užasavajuće dosadna. Nisu, naime, vicevi o ranjenicima koji jedu koru s drveća i drugu Titu koji, za razliku od njih, čeka da pređe Neretvu i u miru ode kod Gojka na janjetinu, smišljani u SUBNOR-u već na beskrajno dugim časovima istorije na otvorenom, na kojima su tinejdžeri i tinejdžerke brojali minute do prilike za prvi poljubac, prvu cigaretu i prvo pijanstvo od lošeg, ali barem jeftinog alkohola.

Sporno mjesto

Takvi kakvi su bili ipak nisu niti pomislili da su grandiozni spomenici na Tjentištu, u Jasenovcu, ma gdje god, nakaradni. Velika djela velikih umjetnika, a takvi su u Jugoslaviji izrađivali spomenike partizanskoj epopeji, može uništiti dinamit, a obezvrijediti pogrešna lokacija. Upravo zato genijalno djelo vajara Miodraga Živkovića koje simbolizira proboj iz okruženja na Sutjesci nije postavljeno u dvorištu osnovne škole u obližnjoj Foči, već tačno tamo gdje mu je jedino mjesto. Naravno, na Tjentištu.

Nisu, da se konačno kaže i skrati, u ovom, sarajevskom slučaju sporni ni pravi tenk, ni policajci od čvrstih materijala, ni zid sa uklesanim imenima – sve je to nemjerljivo bolje od stometarskih ljiljana, križeva, krstova, ploča sa natpisima na stranim jezicima ili kvislinških pozdrava – već je sporno samo i isključivo mjesto zbog kojeg će Šobin rad dobiti sasvim novu, pogrešnu ulogu, odnosno uloge, od kojih je ona u kojoj je skrovište za cigare i vješalica za ruksak najbenignija.

Slovenski pisac i režiser Goran Vojnović u jednom je eseju pisao o tome kako je najefikasniji način odgovaranja djece od slušanja turbo folka taj da im se roditelji prestati oblačiti kao da su dvadeset godina mlađi i počnu slušati upravo turbo folk, pa će i izbor bolje muzike kod potomstva biti vid mladenačkog bunta i zvučna kulisa neophodnog i neizbježnog sukobljavanja sa autoritetima.

Odmaranje ramena

Jednako tako, najbolji način da se kod djece ubije svaka volja da nešto znaju o agresiji na Bosnu i Hercegovinu jeste da ih se, prvo, tjera da navlače maskirne uniforme – bez obzira što se notorna Benjamina Karić baš uz takve voli slikati – a onda i da  se spomenici montiraju na mjestima na kojima će im služiti da skrivećki puše na velikom odmoru ili da, ako nekim čudom ne idu na vjeronauk, odmore rame kačeći ruksake na okamenjene vojnike.

Ako je to zaista bio cilj, onda je Nebojša Šerić Šoba džaba trošio i talent i vrijeme. Ako nije, dovoljno je malo, samo malo, minuticu, razmišljati o boljoj, primjerenijoj lokaciji. I ništa više. Ostalo će riješiti Šoba.    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.