Izborna nedjelja: Naše male Bjelorusije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Kako je teško biti favorit/kako je teško biti sam/i biti pobjednik, a biti isto!“, ne bi napisao Tin Ujević niti nakon moždanog udara.

Unakaženi stihovi velikog pjesnika ipak imaju svoju publiku. Istina, nije nešto brojna, zapravo je mizerna, ali postoji. I ne, to nikako, ne uklapa se u tvrdnju jednog velikog pisca koji je kazao kako mu je ulazak u posljednju trećinu života pomogao da shvati kako nije važno koliko ga ljudi čita, već ko ga čita, pa makar to značilo da kompleta štampani tiraž može prenijeti u kutiji od cipela.

Obećavali sve redom

Mersudin Nanić, Tajib Muminović, Đemal Memagić, Miroslav Bojić, Jovan Katić, Miroslav Bjelica, Danko Jurić, Boris Marić, Ante Begić, Vedran Markotić, Dragan Jurković i Andrija Šimunović su publika pokvarene poezije, ali i ljudi koji u predizbornoj kampanji nisu dangubili, jer nisu imali potrebe. Dok su kandidati i kandidatkinje za načelnička i gradonačelnička mjesta obigravali stranačke skupove, pričali sa sugrađanima i sugrađankama praveći se da ih zanima o čemu govore, pozirali za fotografije koje će biti na jumbo plakatima, gostovali na lokalnim radijima i televizijama, mučili se sa programom na kojeg će zaboraviti čim prije, nervozno pratili društvene mreže i gnjevno istupe političkih protivnika, najavljivali kapitalne investicije i obećavali sve redom, od nove škole do još novijeg heliodroma, Nanić, Muminović, Memagić, Bojić, Katić, Bjelica, Jurić, Marić, Begić, Markotić, Jurković i Šimunović su išli na posao, s posla, na vikendicu, na šišanje, kod automehaničara i zubara.

Službeni početak predizborne kampanje u njihovim životima, ponovimo, nije promijenio ništa, kao što se u njihovim životima ama baš ništa neće promijeniti nakon objave prvih rezultata lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini koji će, to se valjda zna, biti održani u nedjelju, šestog oktobra.

Ne, ma niti slučajno, nisu Nanić, Muminović, Memagić, Bojić, Katić, Bjelica, Jurić, Marić, Begić, Markotić, Jurković i Šimunović apolitični i nezainteresirani za to ko će biti zadužen za popravku vodovodnih cijevi ili čupanje ambrozije u obližnjem parku.

Također, nisu Nanić, Muminović, Memagić, Bojić, Katić, Bjelica, Jurić, Marić, Begić, Markotić, Jurković i Šimunović dobili na lotu, uboli dobru, njemačku penziju, niti im je doktor, žvačući svaku riječ, kazao kako boluju od nečega čemu nema lijeka i što ubija brzo, najčešće za pola godine, a ponekad, u kao najboljem slučaju, za godinu, pa im baš kuca purac za to ko će u ponedeljak ustati kao pobjednik, a ko će teško, sa grčem u stomaku, uzlupanim srcem i znojnim dlanovima prazniti vitrine i ladice u najvećoj kancelariji zgrade lokalne samouprave.

Zdrav razum

Nanić, Muminović, Memagić, Bojić, Katić, Bjelica, Jurić, Marić, Begić, Markotić, Jurković i Šimunović su članovi Stranke demokratske akcije, Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Hrvatske demokratske zajednice i što se njih tiče, izbori mogu biti svaki mjesec, ma i češće, zašto ne.

U Bužimu, Laktašima, Teočaku, Olovu, Kupresu, Kreševu, Istočnom Novom Sarajevu, republičkosrpskom Trnovu, Posušju, Ljubuškom, Neumu i Ravnom će se, kao i u ostatku BiH, u nedjelju otvoriti biračka mjesta, na njih će doći neki svijet s ličnim kartama, zadužiti glasački listić i olovku, glasati i otići na kafu, njivu, krov koji prokišnjava, obiteljski ručak ili utakmicu mjesnog niželigaša, iako nema nikakvog razloga za kvarenje jutra konzumiranjem demokratskog prava da se bira.

Mersudin Nanić, Tajib Muminović, Đemal Memagić, Miroslav Bojić, Jovan Katić, Miroslav Bjelica, Danko Jurić, Boris Marić, Ante Begić, Vedran Markotić, Dragan Jurković i Andrija Šimunović načelnici su ili gradonačelnici općina Bužim, Laktaši, Teočak, Olovo, Kupres, Kreševo, Istočno Novo Sarajevo, republičkosrpsko Trnovo, Posušje, Ljubuški, Neum i Ravno i jedini su kandidati za iste te pozicije!

Zdrav razum bi se sada mogao upitati svašta. Za početak: zašto se, zaboga, održavaju izbori za načelnike i gradonačelnike tamo gdje je postoji jedan kandidat kojem bi, da samo on izađe na biralište i, što nije teško, ne pogriješi prilikom zaokruživanja,  taj jedan jedini glas bio dovoljan da proglasi pobjedu, počasti saradnike i sretan usni?

U teoriji je svašta moguće, pa i to da su građani i građanke u Bužimu, Laktašima, Teočaku, Olovu, Kupresu, Kreševu, Istočnom Novom Sarajevu, republičkosrpskom Trnovu, Posušju, Ljubuškom, Neumu i Ravnom toliko zadovoljni svojim načelnicima i gradonačelnicima da, eto, baš niko, ali niko, nema ni zamjerki ni ambicija da pokuša napraviti nešto drugo.

Posljedice po zajednicu

Praksa je već problematičnija i podsjeća na Bjelorusiju i tamošnju, brojčano nimalo slabu, opozicionu stranku koja nikada nije imala kandidata za predsjednika ili predsjednicu, jer su, kako je rekao njihov lider u dokumentarcu Hrvatske televizije emitiranom prije posljednjeg rusko-ukrajinskog rata, zaključili da je vječiti predsjednik te zemlje, Aleksandar Lukašenko, najbolje što im se moglo i može dogoditi.

Nekoliko godina nakon prikazivanja tog filma, dio stvarne opozicije je pokazao zašto lažna ne smeta vođi: kandidatkinja im je jedva živu glavu izvukla, a narodno nezadovoljstvo je amortizirano argumentom sile.

Porediti bosanskohercegovačke gradiće i općine sa Bjelorusijom je, naravno, pretjerano, dijelom i pogrešno, ali nije beskorisno, a jeste inspirativno za razmišljanje o tome kako se to, u recimo Teočaku, nakon 30 godina vladavine jednog čovjeka, nije pojavio baš niko ko mu se spreman suprotstaviti.

Ono što se u ovom dijelu svijeta krivo smatra političkom stabilnošću i što podrazumijeva trajnu vlast istih, ne mora nužno poroditi čvrstu, klijentelističku mrežu, ali uglavnom tako biva, dok su rijetki incidenti uobičajeno korisni tek da potvrde pravilo.

Kada, dakle, dođe do simbioze političke moći i financijskih interesa, onda drugo održava prvo, bez obzira na posljedice po zajednicu u kojoj uvijek ima zanimljivih tendera i u kojoj novac uvijek putuje ka istim računima.

Moguće je, ne treba pretjerivati, da među 12 veličanstvenih ima i neko koga zbog znanja, rezultata, vizionarstva i radne energije opozicija može smaknuti jedino u atentatu, ali svih 12 sigurno nije zato nepobjedivo, jer da jeste, to bi se već znalo u zemlji u kojoj se od kraja rata pa do sada samo jedan grad promijenio ozbiljno i na bolje. Pro tome, ne misli se na Bužim, Laktaše, Teočak, Olovo, Kupres, Kreševo, Istočno Novo Sarajevo, republičkosrpsko Trnovo, Posušje, Ljubuški, Neum i Ravno.

Konačno, postoji još jedan uzrok besmislenih lokalnih izbora u dijelu BiH i navlas je isti glasačkoj apstinenciji na bilo kojim: ljudima koji su izgubili svaku nadu u moguću promjenu je, jednostavno, sasvim svejedno ko će biti na vlasti, jer će njima biti isto, pa kada je već tako – a iskustvo govori da jeste i da drugačije neće biti – lakše je podnositi poznate, nego se navikavati na nove i suočavati sa istim razočarenjima.

To, međutim, ne brine Mersudina Nanića, Tajiba Muminovića, Đemala Memagića, Miroslava Bojića, Jovana Katića, Miroslava Bjelicu, Danko Jurića, Borisa Marića, Antu Begića, Vedrana Markotića, Dragana Jurkovića i Andriju Šimunoviću. Imaju oni svojih muka, jer nije lako biti favorit i biti sam, biti pobjednik, a biti isto.

Nije, al' u nekoj stvari.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.