Nosferatu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nijemi film Nosferatu iz 1922. godine meni je noćas bio posebna motivacija. Ovo je prvi naširoko poznati vampirski film, i mnogi su u njemu prepoznali detalje iz Stockerova romana Grof Drakula. Možda i jeste tako, ali nisu imali novca da plate prava za adaptaciju.

Ono što je još zanimljivo oko ovog filma jest da je izrodio neke od najranijih filmskih zvijezda, primjerice Maxa Schrecka, njemačkog liječnika i glumca (on je bio i u jednom od prvih zvjezdanih brakova, jer je također bio oženjen glumicom), kao i Alexandera Granacha, ukrajinskog Židova koji je kasnije radio s Gretom Garbo i Ernstom Lubitschem, u rano doba Metro Goldwyn Mayera, jeste, to je ona kuća za koju su nam babe svojedobno govorile 'kad vidiš lava da riče, mora bit dobar film'.

Nosferatu je nastao kao djelo dvojice bivših njemačkih vojnika koji su se nagledali strahota, a ponajviše kroz motivaciju producenta Albina Graua, koji se na bojištu u Srbiji nagledao smrti te upoznao čovjeka koji mu je pričao kako mu se otac povampirio. I doista, iako se radnja odvija dobrim dijelom u današnjim Rumunjskoj i Bugarskoj, jasno se vidi utjecaj srpskog sela u nošnjama seljaka.

Ali ono što je možda najiskrivljenija zanimljivost ovog filma jest da promovira antisemitizam. Negativci iz filma, je li, Schreck (grof Orlok) i Granach (grofov pomoćnik Knock) u svojim su maskama imali prenaglašen karikaturni prikaz – veliki krivi nos, klempave uši, guste obrve i buljave oči, gramzivost za novcem, opsjednutost krvlju... Ili redom sve osobine kakvima su opisivali Židove u tadašnjoj izrazito antisemitističkoj Europi.

Grijesi koji su došli na naplatu

Upravo ta Europa izrodila je današnji Izrael. U Njemačkoj nije bilo mjesta za Židove, ali ni u Sovjetskom Savezu, a još su ih manje željeli gledati u drugim zemljama razvijene Europe. Od planova da se europskim jevrejima da zemljište unutar Sjedinjenih Američkih Država, preko onoga da ih se preseli na Madagaskar, pa sve do Holokausta, Europa se istinski željela riješiti Židova.

Ideja da se sve pripadnike te neželjene religije naprosto presadi u zemlju koja je nekad davno bila njihova nije nimalo manje luda ili jeziva od spaljivanja u plinskim komorama. Zanimljivo je da je baš ta liberalna Europa odlučila da čitavu jednu religiju, ne baš narod u smislu nacije, to su ipak bili ljudi s čitavog kontinenta – prebaci među još jedan, također ponižen narod Palestinaca.

Tragedija je da su i jedni i drugi semitski narodi, je li, ta riječ nosi korijen u biblijskim imenima Ham i Sem i njihovim potomcima, i tragedija je da niti jedan niti drugi narod nije trebao dobiti svoju domovinu, barem ako se pita liberalne Europe.

Stoga nije nikakvo čudo da nam se sve vraća nakon stotinu godina. Stotinu i deset godina nakon Prvog Svjetskog Rata resetiramo imperijalističke želje, od ruskih ili sovjetskih, preko onih ideja o Svetom Rimskom Carstvu, danas sve vidljivijih kroz briselizaciju, do otomanskih ili čak dalje, perzijskih, što vidimo u okupljanju islamskog svijeta.

Pa ipak, dok su Palestinci ostali u gerilskom modusu borbe za svoja prava, Izraelci, isprestravljeni onim što su proživjeli, izgradili su se iznutra do nezamislive društveno-političke velesile. U suvremenom Izraelu prepoznat ćete i elemente diktature, i elemente komunizma, ali svakako i visokorazvijeni kapitalizam, jedan nezamislivo dobro uhodan mehanizam, izgrađen u nepunih osam decenija postojanja.

Evanđeoski sukob

Vi ćete možda u sukobima na istoku Sredozemlja primijetiti borbu oko resursa, nafte i plina ili čak pitke vode, svega toga ima pod Bliskim Istokom. Možda ćete vidjeti sukob civilizacija u sudaru islama i židovstva. Netko će možda reći da je ovo pretskazala i Biblija sama, ne samo u Otkrivenju, nego i u proročanstvima iz Starog Zavjeta.

Međutim, ja vidim samo još jedan neokolonijalni igrokaz Europe, pomoću kojeg će taj takozvani kolektivni Zapad ostati na čelu planeta. Pa zar mi nismo vidjeli isti igrokaz ranih '90-ih?!
I gledamo ga i danas, crtanjem stalno novih i novijih granica, iako smo još prije skoro pola stoljeća zajedno s njima pjevušili insieme i maštali o jedinstvenoj Europi, bez granica i s volkswagenom pred kućom.

Jučer je to bio pravoslavni svijet na istoku Europe, danas nek se čvokaju jevreji i šiiti, sutra ćemo možda skočiti za vrat Kini, kad joj dosade stalno novi porezi na njihovu tehnologiju. I lako je zaključiti da je Zapad zao. Ali nije tako jednostavno.

Zapad je taj koji poziva na mir, koji ulaže silna sredstva u mir, sigurnost i razvoj... Ali.

Ne postoje crvene linije

E tu vam u priču ulazimo mi. Zapad je taj koji jednako promovira i daje novac za kofol reformu izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kao i puhanje priče o mostarskoj Mevlani. Oni kontinuirano kroz priču o toleranciji ubacuju kukavičja jaja našoj domaćoj javnosti, a vjerujem da isto čine i na nama bliskom istoku Europe ili tek nešto nam daljem Bliskom Istoku.

Sada je vrijeme da te priče ključaju, kad su izbori, da se takvim i sličnim kukavičjim jajima ponovno duboko ucrtaju linije podjele, kako ono kažu posljednjih mjeseci – crvene linije.

A ja vam kažem, opet suprotno svakodnevnoj jednostavnoj logici – da se naoružate nepovjerenjem. Nemojte vjerovati niti jednoj struji koja vam priča o toleranciji, o lijepim pričama, o susretu različitog. Oni se svi susreću u okvirima svojih zapadnih sponzora, ručaju skupa, napiju se skupa, a onda vam sutra pametuju o ugroženom mehanizmu koordinacije i nepostojanju volje za kreiranjem reformske agende. Oni vam pričaju o izgradnji domaćih institucija, recimo evo slučajno vojnih, a onda vam sutra ne pruže ruku ženi, kao da su u najmanju ruku Hezbollah. Oni vam se zakljinju u ustavno domoljublje, a gledaju hrvatski i srbijanski Dnevnik.

Nego, slušaj sad

Sada, dok se svijet lagano uljuljkuje u Treći Svjetski Rat... nije niti jedan počeo na način - e danas ćemo zaratiti. Prvi Svjetski Rat je počeo na mnogo mjesta, malim sukobima koji su bili uvod, od Bokserskog ustanka, Ruso-japanskog rata, u pruskim ratovima sa svih strana, u balkanskim ratovima, u Talijansko-etiopskom ratu, u Američko-španjolskom, u ostatcima Ruso-turskog rata ili Indijskog ustanka. Drugi Svjetski Rat je počinjao dvije godine, malo pomalo.
Danas je u svijetu aktivno 50-ak manjih ili većih sukoba, od kojih su ovim većima u Africi, Aziji i Europi uglavnom skriveni uzroci negdje duboko u narušenom balansu kolektivnog Istoka i kolektivnog Zapada.

Znači, sada, pazite vi mene. U svim ovim ratovima najbolje su prošle sredine koje su se bavile same sobom, primjerice Švicarska. Ili u Drugom Svjetskom Ratu Turska. Ja vam sad otvoreno kažem, manite se vi lijepih razvojnih priča, tolerancije i Mevlana – mislite samo na svoju guzicu.

Tko vam od njih kaže da će napraviti nešto za lokalnu školu. Za lokalni vodovod i komunalno. Tko kaže da će uvesti reda u potrošnju proračuna. Tko vam predstavi projekt unaprjeđenja zdravstvenih usluga u lokalnoj zajednici. Tko vam omogući besplatan i redovit prijevoz. Tko vam uredi igrališta. Pritom ne neki uvozni teqball, za dvoje ili maksimalno četvero. Pritom ne neku biciklističku stazu koja se prijeđe za 5 minuta.

Nego bolan tko vam ponudi sustavno rješavanje ovih pitanja u lokalnoj zajednici. Ono da sad to reguliramo i onda uživamo u generacijama dobrih liječnika, sportaša, akademika, poduzetnika... a ne ovo stihijski, na kapaljku, što preusmjeravaju pare onog istog Zapada koji pričom o ljudskim pravima ubije 42 tisuće nedužnih ljudi samo zato što su malo tamnije boje kože, plus sunete se.

Hrabri budite i guzicom, a ne glavom i srcem birajte!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.