Burek sa zeljem

Između Scile i Haribde

Ovo je priča o posljednjem iranskom šahu (u nas bi odgovaralo kralju), ali najprije da podsjetim ove koji su sa školom na vi tko su to Scila i Haribda.
Kolumna / Kolumne | 11. 09. 2024. u 09:03 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U antičko vrijeme, kada plovila i nisu bila žilava, velika i otporna na nedaće koje bi ih zadesile na otvorenom moru, mornari su nerijetko izmišljali bajke o tome što je uhvatilo brod koji bi netragom nestao. Tako je još Homer opisao zmaja sa šest glava, koji živi na obalama Sicilije (otud ime Scylla, vjerujem, ili je ono možda povod za ime otoka). Zmaj je bila zapravo stjenovita obala s otočke strane Mesinskog zaljeva. Upravo kako su geološki nastale te stijene, s druge strane zaljeva bili su strašni virovi, koji bi u nezgodno vrijeme oluje mogli zahvatiti male antičke brodove i odvući ih na dno zajedno s posadom. Tako je taj vir kod pete čizme nazvan Haribda, kao još jedno strašno čudovište iz morskih dubina, koje bi brodove gutalo cijele.

Samo su najbolji i najodvažniji mornari uspijevali proći između ta dva čudovišta neokrznuti, a jedan od njih je Odisej, barem tako kaže legenda.

Ti i ja, mi nemamo to znanje i tu hrabrost kao Odisej ili ne znam, Jason i Argonauti i ne znam ti ja tko sve, ali svejedno se svakih dvije godine moramo provući između naših domaćih Scile i Haribde, samo u nas to više sliči na prolazak posljednjeg iranskog šaha kroz ušicu političkih čudovišta.

Posljednji kralj Perzije

Perzija je jedna od rijetkih zemalja koja vuče svoju manje-više neprekinutu tradiciju od antičkog doba pa do današnjih dana. Posljednji šah Perzije, odnosno u suvremeno doba poznatije kao Iran, bio je Mohammad Pahlavi. Mohammad je na vlast došao nespreman, zahvaljujući Britancima, a uostalom tko bi drugi imao svoje pipke u svemu lošem što poznajemo danas.

Mohammad je imao tu (ne)sreću da je bio sin šaha Reze, veličanstvenog vladara Irana koji je, nešto poput Mustafe Kemala u Turskoj, nastojao modernizirati Iran po uzoru na napredni Zapad. To bi bilo sasvim u redu, da on među svojim uzorima nije pronašao divljenje za najpoznatijeg Austrijanca svih vremena, odgovornog za neviđene zločine u Drugom Svjetskom Ratu. Jeste, od tradicionalne sklonosti prema židovima, preko arijanstva (jedna od titula iranskog vladara je ariamer-svjetlo arijanstva), pa sve do organizacije javnog i privatnog vlasništva (treba podsjetiti da je u vrijeme šaha Reze Iran još uvijek bio feudalna zemlja).

Kada su uhvatili zamah na europskom bojištu, Rusi i Britanci nisu željeli da najveći izvoznik goriva na svijetu bude naklonjen nacistima pa su upali u Iran i nabrzinu im dali ultimatum, ili novi šah ili će se oni pobrinuti za državu. Obitelj Pahlavi je slegnula ramenima i za novog regenta imenovan je Rezin sin Mohammad, mlad, zelen... imao je tek 22 godine, a rat je tutnjao svukuda.

I sad ide klasika, ulaze Britanci u svaku poru društva, jedu naftu kašikom, sve izgrade, pregrade, zaviju u cijevi, a jadni Iranci su se morali pobrinuti da cijevi nitko ne dira, tipa Rusima skloni revolucionari ili pobunjenici protiv zapadnih utjecaja predvođeni muslimanskim svećenicima. Mladi šah je šutio neko vrijeme, nije se baš smjelo praviti pametan u jeku svjetskog rata, ali ni on nije bio zadovoljan kako se stvari okreću, pogotovo jer Iran doslovno sjedi na svjetskim zalihama nafte.

Greška u koracima

Čim su stvari počele da se okreću u korist sada već nešto iskusnijeg mladog vladara, on se počeo otimati Britancima. Krenula je reforma na svim poljima, gradilo se, radilo se, najprije je nacionalizirao naftne izvore, što se Britancima nimalo nije svidjelo pa su mu okrenuli leđa. Kriza nije pretjerano dugo trajala, jer baš kao i Angloamerikanci, i šah Mohammad se plašio komunista sa sjevera, pogotovo jer je SSSR iz dana u dan bivao jačim.

Mladi šah tu se odlučio za najveću grešku moderne političke zbilje, ne samo iransku, nego veliku i u usporedbi s njemačkim okretanjem nacizmu 30-ih godina prošloga stoljeća. Pahlavi je brzopleto zabranio sav nevladin sektor, s iznimkom vjerskih zajednica, u Iranu isključivo islamskih jer, je li, perzijsko kulturno naslijeđe. Ta je mjera ponajprije bila usmjerena na revolucionare potpomognute ruskim sredstvima, ali pogodila je sav nevladin sektor.

Islamski rad i podučavanje su ostali jer šah nije želio da ga hodže i imami zamrze, pogotovo jer sljedeće što je odlučio napraviti nije bilo nimalo po volji islamske zajednice, budući da je nerijetko njima otimalo novac i zemlju iz ruku. Sljedeće što je Pahlavi napravio bilo je službeno ukidanje feudalizma. Čovjek je želio suvremenu republiku, ali budući da je znao da nema veliku podršku među stoljetnim obiteljima vlastelina, zadržao je upravu nad parlamentom i čvrsto stisnuo u šaku čitavi Iran.

Iran se ubrzano razvijao, od naftnih izvora, preko metalurgije, sve do nuklearne energije (nuklearke su čak bile pretjerane za zemlju koja doslovno može kuhati na naftnim šporetima, no dobro, čovjek je htio pokazati da je šahanšah-kralj nad kraljevima u prijevodu).

Sav taj razvoj, ubrzan i gotovo trenutan, utjecao je na to da se islamska zajednica polagano otimala kontroli šaha i postajala mu najgori neprijatelj. Pogotovo je jedna osoba Ruhollah Musavi Homeini, dječak koji je odrastao bez oca, odgojen među imamima, imao što reći protiv 'diktature' šaha Pahlavija. Isprva je to bilo tiho, unutar uskog kruga šiitskih sljedbenika, ali s vremenom sve glasnije, pa je Homeini protjeran (naime, nije ga htio streljati jer se plašio pobune). Homeini je najprije pobjegao u Irak, gdje je praktično postao zaboravljen, a onda, slijedom nemilih okolnosti, utočište mu je pružila Francuska. Svi su mislili da će blesavi ajatolah tu postati javno ismijavani glasnik, međutim, tu je on dobio snažno uporište kao zagovornik kao mirne revolucije, koja je u Iranu bila sve samo ne mirna.

Otkud revolucija, pitate se. Pa, sve one silne promjene i unaprjeđenje Irana, preko noći su stvorile gomilu nezaposlenih seljaka, koji imaju zemlju, ali ne i strojeve da tu zemlju obrađuju. Glad, nepismenost, sve je vodilo jedno drugome i narod se okrenuo imamima za utjehu. I hranu.

Perzija šaptom pade

Kada je posljednji perzijski šah napustio zemlju 1979. godine, mislio je da će biti odsutan kod punca u Egiptu nekoliko dana, eventualno koji tjedan. Umro je u Kairu, sahranjen uz najviše kraljevske počasti, a njegovom zemljom je do dana današnjeg nastavio vladati vrhovni ajatolah. Najprije Homeini, koji se tada slavodobitno vratio, a poslije njegove smrti Hamenei (pišem transliterirano, ne američki).

Iran je danas zemlja u kojoj ne želite živjeti, a sve zato što je posljednji perzijski šah Pahlavi nastojao provući se između Scile i Haribde, ili u njegovom slučaju komunizma s jedne i teokracije s druge strane.

To je taj izbor kojeg mi imamo pred sobom, gotovo svakoga dana. Polazi od tako besmislenih stvari, kao što je motanje žena u zar, nešto što je Pahlavi zabranio jer je želio da mu je žena, egipatska princeza, lijepa pred svima, kako i priliči jednoj princezi. Bio je zaljubljen do ušiju u nju i smatrao ju je sebi ravnom, zbog čega je ona imenovana prvom kraljicom Perzije u povijesti. Prvom i posljednjom. Sve to ljutilo je islamsku zajednicu šiita koja je ostala zapečaćena negdje u feudalnom srednjem vijeku, u ranim stadijima otomanskog uređenja. Bez prava žena i čovjeka općenito.
Eto tako je nama danas. Pa evo, osvrnite se na vijesti.

Boljševičko-neretvanska

Ključna stvar koje se Zapad, radikalno kapitalistički, plašio još od sredine prošlog stoljeća, jesu radnički pokreti, ujedinjavanje u sindikat. To je ono što nama HDZ BiH servira proteklih dana kroz djelovanje premijerke Marije Buhač. Sindikat je nešto na čemu se temelji suvremena Francuska, Njemačka ili čak Velika Britanija. Radnička prava, zadovoljan, emancipiran građanin. Buhač bi to zabranila, pod izgovorom da štiti djecu.

Koju djecu ti štitiš!? Nezadovoljan učitelj, nastavnik i profesor neće djecu naučiti ničemu, prepustit će ih tamo nekim učiteljima sumnjiva morala, šta ja znam, možda šiitskim svećenicima, možda ulici, možda nekom poremećenom psihopati s Bijelog Brijega koji ih mami u karavan slatkišima. To želiš?! Tako se želiš boriti protiv sjemena komunizma, zabranjujući udruživanje radnika u sindikat i njihovu itekako pravednu borbu za bolji život. Oprosti, Marija, na ti ću jer smo istih godina, a ne mogu te cijeniti kao premijerku jer ti mene ne cijeniš kao građanina... Draga Marija, nisam se ja hvalio povećanjem prihoda Vlade HNŽ-a, nisam se ja hvalio povećanjem primanja, nisam se ja slikao prvi dan škole prisvajajući projekt Slavka Zovke... ti to činiš. Netko ti mora reći – NE MOŽE! A taj netko moraju biti sindikati, jer tako u nas stvari stoje, pročitaj zakone i ustav, oni su nositelj socijalnog dijaloga. Socijalnog dijaloga, ne Staljinova monologa.

Islamski kanton

S druge strane, imamo drugi kraj županijske vlade, predsjednika Medžlisa IZ Džafera Alića, koji baš poput Homeinija, želi sjediti i na vjerskoj i na svjetovnoj stolici. Pa nas Džafer uči da je Bosna (a valjda i južna Bosna) njihova, a mi svi ostali, katolici, pravoslavci, protestanti, židovi, ateisti, agnostici, neopredijeljeni... mi smo svi raja, samo nije to rekao raja da ne bude preočito feudalno, otomanski, arijanski. Mi smo ti, znaš, podstanari.

Sljedeći korak je proglas, ahdnama, da žene ne smiju u javnosti ili nazočnosti drugih muškaraca biti otkrivene kose. A onda da svi moramo biti osunećeni ili što li već rade šiiti. A poslije toga, tko zna, možda upravo Džafer presiječe vrpcu na prvoj nuklearki, jer ono, nije da nam treba, imamo hidropotencijale, imamo sunce, imamo vjetar... nego eto, kako li će islamska Bosna (upratite da se samo Albanija i Bosna u tursko doba nisu zvale stan, jer su ih Turci smatrali posebno svojima) drukčije razvijati atomsku bombu. Mislim, nije problem, negdje ćemo već u susjedstvu pronaći trgovca plutonijem i uranom, ima, ako ništa drugo, kod brata Vuçiça. On ionako izgleda kao ajatolah i šah, samo bezbradi.

Ne znam, ionako sam previše napisao, ostavit ću vas da sami zaključujete. Ali između komunista, oprostite, ne vrijeđajmo radnički protelarijat, dakle komunjara i teokrata, koji su trenutno na vlasti, ja biram šaha Pahlavija. Bilo kakva Bosna i Hercegovina je bolja nego u šakama diktature ili još gore, teokracije. A vi imate listić. I nemojte pričati da nema listić svoju težinu. Da vi njima pokažete zube na izborima, makar i ukradu izborne rezultate, neće moći spavati jer ste vi rekli, Marija, ne može, Džafere, ne može! I promijenit će se. I Marija i Džafer. I Scila i Haribda će prestati biti čudovišta.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close