Lijepa mostarska priča

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Već nekoliko godina uvjeravaju nas da živimo jednu lijepu mostarsku priču. Priču o uspjehu, o zdravlju, o zadovoljstvu i sreći.

I tako ja svakog radnog jutra ustanem, i prije nego krenem na posao obraduje mi se nekoliko pasa lutalica jer lijepi Grad Mostar, a ni Županija Hercegovačko-neretvanska, nemaju nikakav pravilnik o obveznom registriranju i čipiranju vlasnikih pasa pa njih većina nesretno bude odbačena u prigradskim naseljima gdje o nekima skrbe lokalne budale poput mene, plaćamo za njih preglede i hranimo ih iz vlastitih džepova, redovito nam uništavaju mjesta na kojima im ostavljamo zdjele s vodom, ne samo psima, nego i mačkama i drugim životinjama koje žive uz ljude, ovdje sam u kvartu sretao ježeve, kornjače, djetliće, slavuje, štigliće, miševe, zmije... Lijepi naš Grad Mostar.

Potom, kad krenem na posao, godinama se pokušavam odviknuti od vožnje automobilom, pogotovo je bilo ono kratko primjereno razdoblje jefinih taksija i često dostupnih autobusnih linija. Posljednjih mjeseci toga opet nema, autobusi su neredoviti, kasne, jer uprava koju je imenovao lijepi Grad Mostar je odlučila kako su autobusi skupi za redovitu vožnju pa su ukinuli većinu linija. Ne znam im li smisla objašnjavati tim veličanstvenim kadrovima urbanizma da je vozni red, kao i kanalizacija ili vodovod, tu da pravi troškove lokalnoj zajednici. Javni prijevoz je odlika humane sredine, smanjuje zagađenje, bitan je kao jedno od osnovnih ljudskih i potogovo ženskih prava, a nije tu samo kako bi djecu prebacio do škole. Za to se prave posebne linije, ali se redovite gradske ne ukidaju jer su nerentabilne. Tako to treba biti, baš kao i zračni promet, nerentabilnost je razlog zašto lokalne vlasti ubiru porez, kako bi nadomirli troškove izazvane upravo komunalijama, javnim prijevozom, obrazovanjem i zdravstvom.

Obrazovanje, kad ga već spominjem, odavno je degradirano, djecu se opterećuje štrebanjem i nevjerojatno opširnom građom, koja im kasnije uglavnom neće trebati, ja evo još čekam da mi imaginarni brojevi zatrebaju u životu, a ja sam još istinski zagovornik učenja genitiva množine (što je igrom slučaja, najkompliciraniji padež u slavenskim jezicima, jer koga? čega? LijepiH mostarskiH pričā... No to opet nije stvar lokalnih izbora, koliko je opremanje tih istih škola. Populisti će rado reći kako djeca imaju udžbenike u osnovnim školama... pri čemu uopće nemaju šestare, karte, gimnastičke sprave, epruvete, plamenike, globuse, a danas je Raspberry Pi, Arduino i razni dodatci, prijeko potrebna školska aparatura modernog STEM obrazovanja djece. Je li, ako mislite sutra ih zaposliti bilo gdje, čak i kao poljoprivredne tehničare ili zidare ili novinare... Sutra će robotika i AI trebati svima za posla.

Ako sam konačno uhvatio neku javnu liniju prema centru grada, proći ću do posla dijelom koji smrdi zbog nikad završene kanalizacije. Cipele će mi biti prljave od silnih javnih radova koji nikad neće biti dovršeni, a i kad konačno budu, propast će kroz koji mjesec kao ona rupa do devetog kruga pakla što se otvara na Bulevaru Narodne Revolucije. Još pomalo imam i sreće, jer dolazim u Mostar s juga, ne dao Bog žalosti inh što u Grad Mostar dolaze sa sjevera, jer 247% da će zapeti u gužvi na onom idiotskom semaforu. Kažu mi, nije se tek tako moglo riješiti, a ja se dobro sjećam onih mobilnih kružnih tokova, nemojte mi reći da ste ih vi zaboravili, sada kad nam doista trebaju. No lijepa mostarska priča uključuje zapinjanje na semaforu, kojeg je i Google prepoznao pa su stalno nacrtane dvije crvene pruge na tom mjestu.

Ako nisam imao sreće uhvatiti javni prijevoz, iz prvog razloga što je aplikacija toliko glupa da ne sadrži red vožnje, a jeste li uopće probali kupiti kartu pomoću aplikacije. Tako je, u šta taj Grad baca novac, sigurno znamo da u STEM razvoj ne baca... Znači, kad konačno dođem u Grad automobilom, jer znate i sami da je pokušaj samoubojstva doći biciklom u grad bez biciklističkih sata, a i kada rijetko postoje, postoje i samoubojice, romobil kamikaze – prijevozno sredstvo koje Grad Mostar uoporno ne regulira, a svi znamo da stajanje na dasci koja juri 40km/h nije ni najmanje siguran prijevoz. Nego, eto dođem automobilom, u silnoj gužvi se nekako probijem, čak nakon par krugova gradom, nađem parking... Ja uopće nemam radno vrijeme definirano od 8-16 ili nešto tako, ne mogu otići pa na osnovi zaposlenja zatražiti najam parkirališta. Ali opet, još jedan gradski app koji ne radi, i u kojem ne možeš kupiti dnevnu ili kakvu drugu povlaštenu kartu, nego moraš naviti alarm svakih sat vremena kako te ne bi lijepi Barbarić i Kordić pozdravili papirnatom čestitkom na šoferšajbi. Još jedna lijepa mostarska priča. I pritom vam nisam rekao za pranje automobila, koje eto morate napraviti gotovo svaki dan jer je Mostar proklet vječno raskopanim ulicama i automobil je čist otprilike jednako dugo koliko i cipele, pola minute. Pranje ti dođe kao nužda jer jednom kad dođu kiše, bit će mi prašinom začepljena svaka odvodna rupica i onda će tek biti štete.

A kad već spomenem kišu, to je poseban poraz lijepe mostarske priče. Naime, gradske vlasti nikad nisu predvidjele da bi Mostaru bilo nužno koje drvo, po mogućnosti ne platan i ne lipa, prvi se osipa i odbacuje cijele grane u zimu, pa je opasan za prolaznike, a lipa, lipa je jednostavno strašan alergen i uništit će vam dišne organe za minutu. Ondje gdje Grad Mostar nekim čudom, odluči ne asfaltirati površinu, kao ovdje preko puta moje zgrade, onda ne uvedu vodu i svake godine u svibnju već, mi imamo samo gomilu prašine, jer trava je već umrla. Na tako suhom ni maslačak, prilično izdržljiva biljčica, ne može opstati.

Inače, u lijepoj mostarskoj priči, kada ta kiša konačno i padne, obično na jesen i odjednom sve, onda se oni nikad završeni odvodi pobune. Ondje gdje bi se priroda potrudila sama napraviti kanaliće, korijenjem trave i stabala, je li, stabla Grad nikad nije posadio. Pa onda kiša samo lupa od utvrđenu površinu okamenjene zemlje i sve se, logično, pretvara u jedan veliki plavni val. Potopljeni su automobili, podrumi, u podrumima vrijednosti. Bravo lijepi Grade Mostaru sa svojom lijepom mostarskom pričom.

Mogao bih ja ovako cijeli dan nabrajati o lijepoj mostarskoj priči, ali će i Salem i Mario reći da tendenciozno i zlonamjerno pišem. Dok oni udruženo napuntaju dječurliju da se tuče pred izbore i strahom im donose glasove, ukapajući nas u torove. Grad ni jednog jedinog trenutka nije pomislio donijeti odluku o izdvajanju sredstava za obnovu gradskih fasada, kao oblik pomoći kolektivnom stanovanju, ono barem da nekih 20 posto obori troškove obnove i utopljavanja. Ali se zato uredno crtaju murali, a ne grafiti, sa nacionalnim i navijačkim obilježjima, kako su gdje poželjniji, nerijetko dodatno uništavajući ionako oronule površine, oštećene ratom i zubom vremena, i onda fasada koja je već počela propadati, umjesto nekom zaštitom, završi prefarbama neporoznim lakom iz grafita i bolest se samo širi dalje u domove. Još jedna lijepa mostarska.

A djecu više ne smiješ pustiti vani ni u sred bijela dana, jer može im netko prebrojati krvna zrnca naopačke, pa će dobiti ili šakom ili toljagom... Kažem, mogao bih ja ovako cijeli dan deplasirati lijepu mostarsku priču, ali sam pretenciozan i maliciozan i što li sve od latinskih izraza ne koriste Salem i Mario. Sugrađani moji, vi kako želite, ali ja bih radije običan grad nego lijepu mostarsku priču u kojoj oni imaju redateljske palice. Jer oni će se kao ključni argument slikati pored placa za neku buduću dvoranu, budući vrtić, budući nadvožnjak, buduću mevlanu... a vi to nikad nećete dočekati. Jer maliciozni ljudi su krivi što nema ni vrtića ni dvorane ni bazena ni mevlane...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.