Voli vas trener  

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Još dok sam pisao ovo saznao sam da se GOŠK upisao u najčudniju statistiku u našoj zemlji – otpuštanje trenera. Tako je nakon samo dvije utakmice izgubljene na domaćem terenu Admir Adžem 'sporazumno' dobio nogu iz kluba, nakon samo šest mjeseci provedenih u klubu. Time GOŠK nije uopće nešto poseban, samo je jedan u nizu, jer eto nedavno je Damir Čanadi nakon samo tri utakmice poslan kući.

Samo tri utakmice i neslavnog poraza u zemlji-selu, ali svejedno. Tri. Nisu mu dali ni noge da protegne. Prije toga Velež se zahvalio Deanu Klafuriću, iako se Velež nema čega postidjeti u protekloj sezoni, bilo je tih političkih pobjeda i protiv nekih stvari se jednostavno ne može. Bitno je da nisu mnogo zaostajali za najljućim, gradskim rivalom.

Inače, kad spominjem gradskog rivala, Zrinjski, i njihova klupa sve češće viđa nova lica. Tako je prije malo više od mjesec dana, a tko bi i znao koliko davno kad smo imali burno sportsko ljeto, Zrinjski ispratio Željka Petrovića, iako se ni u Zrinjskom nemaju na što požaliti, je li, osim ovih političkih pobjeda i riktanja ljestvice. Nije stoga ni čudo da je Petrović s mostarskim navijačima imao emotivan rastanak.

I ovo su samo dva hercegovačka grada koja sam izdvojio. Pogledate li šire, u Bosni i Hercegovini se čini da ti duže traje pakiranje toalet papira nego nogometni trener, i to je stvarno fenomen koji nam treba razjasniti.

Vojko V

Kako to, primjerice, da u bosanskohercegovačkom nogometu vrijede tako visoki kriteriji, iako naša liga praktično nikada ne producira međunarodni uspjeh, bilo klupski, bilo reprezentativni?! Kako to da imamo tako visoke kriterije pa mijenjamo trenere češće nego AI kompanije izvršne direktore?!

Kako to uopće da toliko cijenimo nogomet, a zemlja smo koja je jedina bila domaćin Olimpijskih Igara, i svejedno nemamo olimpijskih medalja. U Europi smo praktično jedina zemlja bez olimpijske medalje, jer imamo još neosvajačice Maltu, koja je, realno, manja od najvećeg hrvatskog otoka i preostale dvije su gradići, ona Veležova crna Andorra i Monaco, kojem je najveći sportski uspjeh šest Leclercovih pobjeda u karijeri.

Kako to da mi jedini nismo nastavili sjajan jugoslavenski sustav izgradnje sportskih talenata, već smo praktično pretvorili nastavu tjelesnog u osnovnim i srednjim školama u boravak na zraku u dvorištu iza škole?! Jugoslavija je imala sjajnu sportsku školu, upravo iz toga danas Hrvatska, Srbija i Slovenija crpe sjajan sportski kadar zbog kojeg ih je zajedno na Olimpijske Igre otišlo više od dvije stotine, i vratili su se sa 15 medalja (dobro, mnogo više ukoliko pojedinačno brojite sve te silne parove i klubove, plus ja namjerno nisam računao ove preostale exYu zemlje, jer ne možemo se dogovoriti koliko ih je). I onda mi sa pet sportaša ukupno, i sa najbližim nastupom podiju, onaj od Nedžada Husića prije nekoliko godina. Husketa ove godine nije ni bilo, vjerojatno nedostaje novca da se otputuje na svaki turnir i slično, nema se kad odraditi norma. Jer na Instagramu što se vidi, Husketu ne nedostaje forme.

Kako to da nismo našli za zgodno da u Bosni i Hercegovini barem oformimo neku ligu u sportovima koji su brutalno jeftini, primjerice stolnom tenisu, badmintonu, pobogu, barem je nekad skoro svaka kuća u Jugoslaviji imala par reketa i lopticu, a da mi danas ne možemo okupiti po jedan ili dva stolnoteniska ili badminton kluba, eto barem u najvećih šest gradova Bosne i Hercegovine (kažem šest jer eto Mostar je baš šesti, čisto lokalpatriotizam). I eto, nek je minimalno 12 klubova, svaki po barem koji par, plus nekoliko djevojčica i nekoliko dječaka, imali bismo pristojnu ligu i možda bismo dokinuli ovu katastrofalnu statistiku. Pa olimpijski tim izbjeglica ima više medalja od Bosne i Hercegovine. A nije da smo mi smotani ili glupi. Bar se nadam da nismo.

Kruva i bazena

 Iz slučaja onih trenera s početka vidimo da mi imamo kriterije i nije da nam nedostaje kadra. Uostalom, ako je netko završio DIF, ne znam kako se sada već zovu nekadašnji državni instituti za fiskulturu, vjerojatno kineziologija ili tako nešto, kadra za organiziranje malih klubova iz jeftinih sportova itekako imamo. A nedvojbeno je da bismo upravo ulaganjem u te male klubove otvorili radna mjesta, osigurali dijelu visokoobrazovanog kadra da ima budućnost i ne odlazi. Također bismo mladim ljudima pružili alternativu za mobitele i kompjutere, jer osobno se ja protivim da se djeci zabranjuje tehnologija, to će im biti posao i život sutra, ali smatram da mogu pronaći zabavu i u drugim aktivnostima. A teško da možete smisliti nešto jeftinije od trčanja, stolnog tenisa, badmintona, skoka u dalj, i da, uopće ne spominjem prokleto plivanje jer u Bosni i Hercegovini NEMEREŠ napravit bazen da ga rodiš. I Lana, ako ti tko prenese, hvala ti što nam opraštaš kakvi smo prema vama mladima.

Nego eto, djeca roditelja koji dobro žive i tako i tako imaju tenis i nogomet i bicikla, dakle ove sportove u kojima je oprema skuplja od prosječnog bosanskohercegovačkog automobila (starog 20 godina i ide na ćumur ili potrošeno kuhinjsko ulje, suncokretovo). Ali da ne možemo organizirati za ovu djecu čiji roditelji ne mogu priuštiti skupe privatne trenere i teretane, da barem skakuću oko komada daske i malo mreže, ili da trče ukrug... evo se sjetim da smo mi kao klinci imali najobičniju rupu punu finog pijeska, do koje je vodila utabana zemljana staza, tu se u mojoj osnovnoj skakalo u dalj. A mi sigurno možemo bolje.

Nego, znači, vratimo se na one nogometne trenere. Za jednu zemlju koja se odavno nije plasirala na neko ozbiljno nogometno natjecanje, puno smo mi sebi nekih kriterija u nogometnoj Wwin ligi zadali. A za zemlju koja uopće nema olimpijsko odličje, puno se mi rugamo australskoj b-girl i puno se smijemo Turčinu bez pomagala i pijanom Jokiću.

Eto ne možete Lani osigurati bazen u rodnom gradu, eto ne možete joj platiti psihologa da je motivira u vrijeme velikog stresa, kao na Olimpijadi (a sjetite se drame koju smo joj priuštili prije odlaska)... možete li barem ocrtati neki komad asfalta u Mostaru da djeca reketa igraju?! Znate, u badmintonu dominiraju uglavnom sirotinjske azijske zemlje, znači, ne morate se umišljati da imate neke kriterije kao u nogometu, gdje karijera traje kraće od probnog roka u piljari

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.