Boksom protiv morala

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam jeste li se ikada pitali zašto baš američki košarkaši dominiraju košarkaškom scenom u svijetu i zašto tu kupe medalje kao lopatom. Odgovor je jednostavan, u pitanju je doping, ali ne nužno ilegalni kemijski doping, nego više doping pravila.

Naime, u SAD-u se također igra po FIBA-inim pravilima, ali oni imaju i jednu posebnu ligu, National Basketball Association – NBA. I tu igraju najbolji svjetski košarkaši, ali jeste li se ikada zapitali zašto su baš oni najbolji. Ako mislite da je to zbog crnaca, ne budite glupi rasisti, rasa je u pravilu rezultat višegeneracijske blizine Ekvatora, a sunce ne razvija mišiće, samo utječe na apsorbciju D vitamina. Jer da je tako, onda bi Južni Sudan pojeo američki tim za doručak. Jeste li primijetili koliko su samo sudanski košarkaši tamniji od američkih?! I kako su onda Dončić i Jokić trenutno lideri među njima?!

Ne, ovdje je u pitanju doping pravilima. Naime, za razliku od većine klubova u svijetu, američki klubovi svoje utakmice igraju 8 minuta dulje. Napad u američkoj košarci je kraći i agresivniji, primjerice zbog pravila o zadržavanju ispod koša. Trica je u američkoj košarci 49cm dalje nego u ostatku svijeta. Naravno, kada košarkaš provede karijeru na takvom terenu, bolji je od kolega iz drugih dijelova svijeta. Iz istog razloga su F1 vozači u pravilu bolji i brži od IndyCar ili Nascar vozača, samo zbog strogih pravila.

Doping je vrlo teško ukoričiti u jedan dokument, a Međunarodni Olimpijski Odbor je itekako spor u reakciji na doping, pogotovo ako nije riječ o nedopuštenim kemijskim sredstvima. Primjerice, jeste li primijetili Modrića kako praktično poslije svakog napada obriše nos od dress?! U pitanju je mast s visokim koncentratom mentola i drugih tvari koje šire nosnice i motiviraju krvne žile u nosu. Naravno, doping bi bio namazati lice tom kremom, ali dress nije tijelo, i sasvim je nepoznato u sportskim pravilima da se 'ne smije dress namazati nekakvom kremom'. I nije Modrić jedini, takvih njušača dresa je na stotine, jer nema pravila o mentolu na dresu, kao što postoji pravilo o udisanju ventolina.

Istaknuli su mi posljednjih dana priču o Michaelu Phelpsu i njegovoj 'veličanstvenoj' genetici, ne, uopće ne postoji čovjek s glatkijom kožom, osim što neki imaju plivaće kožice među prstima, ali sigurno im je to premalo da bi plivali brže od ostalih, ljudsko tijelo je ionako aerodinamično koliko i ono prosječne krave. Prije nekoliko godina u svijetu plivanja je bila jedna tiha afera, poznati proizvođač kupaćih Speedo je napravio odijelo koje na mikrorazini imitira ljuskice morskog psa, stvara minijaturni sloj zraka oko tijela plivača i na taj način radi aquaplanning, odnosno ono što želite izbjeći kad kolima kočite na kiši.

Paragrafi pa zagrabi

Pa samo u biciklizmu trenutno se vodi desetak istraga je li neki dio kacige, dresa ili samog bicikla 'doping' ili nije. U pravilu se o ovakvim stvarimo odlučuje što je tiše moguće, razmišlja se o dobrobiti sporta i cjelokupne zajednice i blabla, za mnoga od tih pravila trebaju godine analiza, disertacija, uvjeravanja, suđenja, blablablabla...

Nerijetko priča krene tako da se u nekom sportu pojave odjednom mnogi sportaši koji obaraju rekorde i posebni su zbog navodnog genetskog rasporeda... ali, nas je na svijetu osam milijardi, a kromosoma je samo 23. Još značajnije, samo su četiri aminokiseline koje nas grade. Stvarno mislite da mi dosad ne bismo primijetili da su među nama superheroji poput Flasha ili Supermana?! U pravilu se dokaže da je u pitanju neki novi doping, samo evo ti reci gdje tražiti dokaze!

Mi smo na granici ljudskih mogućnosti u većini sportova i praktično je pitanje godine kada ćemo početi popuštati pred određenim modelima stimulacije, u cilju sve veće gledanosti, pogotovo kada danas sportove pratite birajući vlastite kadrove, evo samo da spomenem Max ili AppleTV ili F1 ili La Ligu.

Da se razumijemo, ja sam za sportsku inkluziju, da se institut paraolimpijade u potpunosti ukine, te da svi sportaši zajedno slave borbu sa samima sobom, pobjedu nad vlastitim granicama u glavi, srcu i tijelu. Neka svi tada imaju kategoriju u skladu s njihovim uvjetima i mogućnostima, spolom ili ne znam čime, i olimpijski spektakl neka tada traje dva mjeseca, svi ćemo uživati.

Za mene je to istinska budućnost sporta. Činjenica jeste da ćemo jednom u budućnosti pomiješati muški i ženski sport, ali sada ženski sport u pravilu zaostaje oko 2000 godina za muškim kolegama, tako da je o tome još rano razmišljati. Kako danas stvari stoje, imamo stroga pravila i držimo ih se kako bismo zaštitili upravo sportaše i sportašice od nelojalne konkurencije.

Maratonska Bitka je ženskog roda

Borba za sportsku jednakost je šira i veća od plavog štrumfa u zdjeli, na otvaranju Olimpijskih Igara. Vratimo se malo u prošlost, ne daleko. Godina je 1967. i ženama nije dopušteno natjecati se u mnogim sportskim kategorijama. To je to što kažem, u pravilu su ženski sportovi do 2000 godina mlađi od muških.

Kraljica sporta i tada, baš kao i u antičkoj Grčkoj, je trčanje. Punih 42 km trčanja. I još nešto malo više metara. Također, pravila su da kraljicu sporta, maraton, ne smiju trčati žene. I takva su pravila praktično na svim natjecanjima. Osim u Bostonu, oni su zaboravili napisati da je trčanje samo za muškarce. O tome vjerojatno nitko nije ni razmišljao. Osim Kathrine Switzer.

Kathrine je odlučila trčati. Jer to voli, jer je to njezin život i njezina ljubav, dobro, voljela je i Thomasa Millera, također trČača.

Taj bostonski maraton ostat će upisan u povijesti, ne rezultatima, evo meni se nije dalo ni zaguglati tko je pobijedio te godine. Bitno je da je Kathy dotrčala do cilja. Nije joj bilo lako, pokušavali su je saplesti, ukrasti joj broj, pokušavali su je tući, nekoliko osoba ju je branilo putem. Ali ona je stigla na cilj i pokazala da su žene ravne muškarcima, također mogu trčati. Cijelih 42 kilometra i tih nešto malo metara.

Odmah po završetku tog maratona u Bostonu, uvedeno je najstrože pravilo ikada u sportu – da se žene ne smiju natjecati protiv muškaraca. Ne znam, možda da ih ne bi pobijedila neka ili šta ja znam. Uglavnom, pravilo je tu. I to nas ponovno vraća u sadašnjost.

Zli Rusi i Plavi Štrumf

Imane Khelif je upala u oči širokoj javnosti, što nije ni čudno, djevojka je iznimno visoka i pored toga talentirana. I tu nema ništa sporno, ona je djevojka u punom smislu te riječi. Problem je što su se zbog nje posvađale dvije međunarodne sportske organizacije još prije nekoliko godina. Prva sportska organizacija koja je izbačena iz Međunarodnog Olimpijskog Odbora (IOC) jest Međunarodna Boksačka Asocijacija (IBA) sa oko 200 članica. Razlog je bio što se voditeljima IBA-e ne može vjerovati, budući da rade, kako je tada rečeno, neorganizirano i stihijski. A povod je bila upravo Imane Khelif. IBA je testirala djevojke na razinu testosterona, budući da je u boksu testosteron ključni hormon. Utvrđeno je da Imane ima viška testosterona, što se u rijetkim situacijama može objasniti zdravstvenim stanjem, ali Alžirci nikad nisu ponudili valjan odgovor koji je zapravo razlog da Imane ima viška testosterona. Ako ne znate, testosteron je sasvim normalno u našim organizmima, kod muškaraca i žena, ali utječe ne samo na spol osobe, prilikom trudnoće, nego i na kognitivne i seksualne procese, a sportašima zanimljiva posljedica je da smanjuje količinu sala na trbuhu i pomaže u jačanju mišića.

Kasnije je isti problem dokazan i kod druge djevojke, Lin Yu Ting s Tajvana, doduše, kako je ova djevojka perolaka kategorija, ne izaziva ni toliko pažnje. Problem ipak postoji i sve je češći među boksačicama. Kada bi IOC utvrdio višak testosterona kod muškarca, automatski bi ga diskvailficirali. Ali kod žena... je li, tu IOC ima dvostruke aršine.

Neki će reći da dvostruki aršini nisu ovdje zbog zaštite sporta, ili zaštite sportašica. Mnogo je vjerojatnije da je u pitanju sukob koji već nekoliko godina postoji između olimpijskog odbora i boksačke asocijacije. Znate, IBA su uglavnom Rusi. I izbacili su ih negdje pred rat u Ukrajini. A vi svakako znate onaj film o Rockyju Balboi. I zle Ruse iz tog filma.

Gologuze djevojčice

Kada smo kod tih bezobraznih dvostrukih aršina, nisu tu samo dvije-tri boksačice za koje nikada nitko nije uspio dokazati da ne koriste neki doping, što je mnogo vjerojatnije nego da su u pitanju neka zdravstvena stanja koja se baš eto nekim čudom, pojavljuju isključivo kod djevojaka koje boksaju. A zašto ne u judu ili karateu, ili biciklizmu ili dizanju utega ili bacanju diska, nego isključivo u boksu? Zanimljivi su ti geni zbog kojih volite boks, zar ne?!

Skrenimo ipak na princezu sporta-gimnastiku. Ovdje su pravila sasvim jasna – muškarci smiju doći u trikoima, trenerkama, smiju biti u šorcu, širokom, uskom, da požele, mogli bi doći i u tutu suknjici. Djevojke, nerijetko mlađe od 18 godina, jer ipak je to gimnastika, MORAJU doći gologuze. Ili da skrenemo na vojvodu sporta-tenis. Muškarci mogu doći u kratkom, dugom šorcu, kratkih rukava, dugih rukava, s kragnom, bez kragne, pljosnatih đonova, oblih đonova. Djevojke – e one smiju samo u suknjicama i haljinicama i nemoj da im je palo na um doći u bodiju kao Serena Williams nomadne. Škandal! Doping!

Meni je njih neugodno gledati, makar volim gimnastiku (manje tenis), volim se diviti koliko ljudsko tijelo može ići i maštati o svim tim stvarima koje ja nikada neću moći. Ali, makar je lijepo vidjeti guzu Simone Biles, isto kao i Sereninu, i sasvim je legalno gledati, odrasle su, ne mogu reći da mi se to pravilo o odijevanju gimnastičarki ili tenisačica dopada. I komu je to uopće palo na um staviti to kao pravilo?! Možda opet IOC, krovnoj instituciji za moral u sportu?!

Je li to taj isti moral koji je dopustio da se na Olimpijskim Igrama u Parizu pojavi Steven van de Velde?! Ovaj sportaš je 2014. godine napio djevojčicu od 12 godina, neku poput ovih divnih gimnastičarki koje čuda rade čak i na ovim OI, a nakon što ju je napio, silovao ju je. Sve je dokazano 2016. godine pred nizozemskim sudom, a onda su ga pustili na Olimpijadu 2024.

Istina, taj visoko moralni Olimpijski Odbor je zatražio da Stipe ne smije biti u olimpijskom selu, niti komunicirati s ostalim sportašima, izvan vlastitog tima... ali zar ga je trebalo uopće pustiti među silne djevojčice koje se motaju oko stadiona?!

Mikec i Dikec

Kažem, mislite vi o svečanosti otvaranja što god hoćete. Ali sport je tu radi nekih viših društvenih ciljeva.

Možda ne visokih kao u mačevanju, gdje majka u poodmaklom stupnju trudnoće osvoji medalju. Njoj svaka čast, mene to ipak mrvicu brine. Moglo je djetetu nešto i biti. Znam, znam, imaju oni zaštitna odijela. Mama ima i željeznu kacigu, a beba samo mamu. Pazite, neće bebi ništa biti ni na biciklu dok jednom slučajno majka ne padne s bicikla. Šta da je neka od njenih protivnica bila visoko moralna osoba poput ovih boksačica, pa da je namjerno zveknula u trbuh. Možete vi govoriti da je sportski mač zaobljen i savitljiv, ali evo da vas ja namlatim tim istim mačem, biste li ostali modri ili vam ne bi bilo ništa?

Kažem, svaka čast, pomiču se granice ljudskih mogućnosti, ali svi vi koji slavite njezin uspjeh u poodmaklom stadiju trudnoće, stavite se u poziciju svih trudnica kojima bi preko noći rekli, ukida se porodiljno, vidiš da možete funkcionirati, čak otići na Olimpijske Igre. Tako je, nije sve tako jednostavno kako izgleda na prvi pogled.

Ja se iskreno divim onom starom Turčinu koji je pokupio medalju u streljaštvu, ili onoj doslovce bakici koja je pomaknula granice u stolnom tenisu. Svaka njima čast, oni su prvi korak ka onoj ideji o univerzalnom sportskom duhu Olimpijskih Igara – ali opet, univerzalno će biti tek kada se izbrišu granice, zdravstvene, spolne, dopinške, blablabla. To je ukratko UTOPIJA. Isto kao što je utopija da će SAD prestati dominirati košarkom, sve do trenutka kada se pravila košarkaških organizacija širom planeta ne približe NBA pravilima.

Kako danas stvari stoje, taj visoko moralni olimpijski odbor bi trebao prestati dijeliti lekcije drugima o moralu, nego preispitati vlastiti rad. U svim sportovima pravila trebaju biti jednaka, i ako je muškarcu višak testosterona oznaka za doping, onda je i ženi. Ako je muškarcu dopušteno obući se kako želi, onda je i ženi. Ako je trica u Americi na 724cm, onda neka bude i u Aziji. Ako je Rusima zabranjeno sudjelovati jer su zli, zašto se Nizozemcima gleda kroz prste. Ili Izraelu. Ili bilo kome?!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.