Stop izrugivanju našim relikvijama!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Godina je 1936. i svi su bili zabrinuti kako će izgledati Olimpijske Igre. Što li će novo, svijetu neshvatljivo, neprihvatljivo, donijeti domaćin Njemačka pod vodstvom Adolfa Hitlera. Cijeli svijet već je strepio od te Njemačke zbog Nürnberškog Zakona, donesenog tek nepunu godinu prije, koji je branio određene ljudske slobode znate već kome i ostao na snazi do kraja Drugog Svjetskog Rata.

Bile su to prve Olimpijske Igre koje su u potpunosti snimane televizijskim kamerama, čije su snimke obišle svijet (ne, doduše kao danas, gotovo pa izravno, to je ipak bilo moguće samo u Berlinu i okolici, ali mogle su se preuzeti snimke za vijesti i ostalu promociju po svijetu, imamo ih arhivirane i danas). Bile su to Igre od kojih je jednako strepio i sam Adolf, jer trebalo je Njemačku koja nije najbolje kotirala u međunarodnim vodama predstaviti kao naprednu, uspješnu, ljudsku.

To su bile Igre na kojima je čitav svijet disao kako će nastupiti i što će reći Jesse Owens, baš kao što danas svi iščekujemo što će sljedeće napraviti Snoop Dog ili Simone Biles, Novak Đoković, LeBron James, Nikola Jokić, Lana Pudar... Tada su se pojavili prvi selebritiji, tada se prvi put osjetio duh jedinstva i brže-više-jače se moglo namirisati u zraku.

Svi su promatrali gdje i kako će se pojaviti Sjedinjene Američke Države, koje su najavile bojkot igara zbog antisemitizma, svi su znali da su Erich Seelig, Daniel Prenn ili apsolutna superstar atletike Gretel Bergmann neće nastupiti jer imaju židovske korijene. Nekako kao sada, kada pratimo gdje su Izraelci, Palestinci, Iranci...

Već nakon otvaranja čitav svijet je brujao kako su to najbolje Olimpijske Igre ikada, svi su bili zadivljeni trudom koji je Njemačka uložila u izgradnju odgovarajućeg Olimpijskog Sela, u medijsku pokrivenost, u domaćinski osjećaj posebno odabranog olimpijskog Jugenda, mladih asistenata koji su odisali susretljivošću prema svim gostima, bili oni sportaši ili gledatelji. Sam Führer svakodnevno se pojavljivao na nekom od stadiona, oduševljeno navijao, kao samo jedan u masi, pronalazio je za to vremena unatoč pretrpanom birokratskom rasporedu upravo tih dana, i svi su se pitali nisu li pogriješili oko nacističke Njemačke.

Svi su tada imali dojam da su to bile sjajne Olimpijske Igre... Je li, u vijestima je također bilo da će ista ona Gretel Bergmann nastupati. U vijestima je bila ta vijest. A vijesti nisu nužno novosti.

A bile su to najbolje igre

Dok je svijet uzdisao za divotama koje se odvijaju u Njemačkoj, ta ista skakačica u vis svjetskog glasa proživljavala je privatnu dramu. Zbog zabrane nastupa Židovima pobjegla je u London i trebala je nastupati pod britanskom zastavom, ali onda je došla naredba da se mora vratiti, ili će joj biti suđeno za izdaju, a jednako će se postupati i prema njenoj obitelji. Kada se vratila, nije smjela biti u svlačionici, čak niti na stadionu s ostalim njemačkim kolegama, pri čemu je ona bila uzor mnogima od njih, kao rekorderka i pionir ženske atletike. Uvjeti kojima je bila izložena naveli su je da odustane od igara pod izgovorom ozljede i mada se i kasnije pojavila na nekim međunarodnim natjecanjima, za nju je upravo u Berlinu završila karijera.

Nije njoj jedino bilo teško. Ni nekim Nijemcima, nacistima, Igre nisu donijele sreću. Ugledni sportski aktivist u Njemačkoj i član Nacističke Partije, Hans von Tschammer und Osten bio je izabran za organizaciju Igara, a poznata glumica i kinematografkinja Leni Riefenstahl bila je zadužena za radijsko-televizijski spektakl. Tu je sve bilo očekivano i uredno provedeno, a Tschammer je za veličanstveno Olimpijsko Selo, njegovu izgradnju i organizaciju, izabrao potvrđenog nacističkog dužnosnika, kapetana Wolfganga Fürstnera. Ne može se reći da Wolfie nije odradio posao kako spada, prvorazredno, na divljenje svima širom svijeta. Njegov su izum bijele uniforme asistenata Olimpijade, vjerojatno prvi istinski bijeli simbol na Olimpijadi, koji je danas praktično podrazumijevan. Wolfgang je preuredio Olimpijsko Selo na način da se nitko ne može osjetiti zakinut za međusobno druženje, upoznavanje, komoditet. Fürstner je stotine sitnih detalja osmislio zbog kojih je svijet ostao zadivljen i koji su danas prepoznatljivi i očekivani dio svakih Olimpijskih Igara. Jer Olimpijsko Selo je duša Igara, tu se odvija najbogatiji 'behind the scenes' ilitiga život iza kulisa. Neki će reći da je on siva eminencija iza organizacije Olimpijskih Igara 1936. godine.

Ali, kako je Wolfgang činio sve da Nacističku Njemačku i Führera prikaže u najboljem svjetlu, bilo je sve više onih koji su bili zavidni na njegovu predanost, marljivost i uspjeh. I upravo tako, prvog tjedna, dok je čitav svijet promatrao vijesti s trkališta i borilišta, u njemačkim novinama vodila se rasprava o Wolfgangu. Netko je, naime, iščupao da je obitelj Fürstner zapravo povezana sa Židovima, tamo neki daleki rođaci Wolfgangovi, isto Fürstneri, da nisu pripadnici Arijevske čiste rase. A sami ovi tračevi najprije su mu uništili brak, njegova žena ga je napustila tijekom Igara, a onda je posljednjih dana Igara ostao i bez posla, čina, praktično je ostao samo na besplatnoj ulaznici i to je to. Čovjek koji nije bio tek superzvijezda atletike kao Gretel Bergmann. Čovjek koji možda nije ni bio rodbinski vezan sa zabranjenim narodom. Ali dok je slika iz perfektnog Berlina išla u svijet, tu kući duša Igara je ostao bez svega.

Dva dana nakon zatvaranja Igara, samo u njemačkim medijima u kutu je osvanula informacija da je jutro nakon ceremonije u lokalnom jezeru pronađeno beživotno tijelo H. W. Fürstnera, kao da se radi o nekakvom potpuno anonimnom beskućniku.

Visoko postavljena organizacijska ljestvica

Iz ovih povijesnih crtica u koje se možete i sami uvjeriti uz pomoć prve tražilice, ukoliko eto meni ne vjerujete, kao moj omiljeni federalni zastupnik iskrivljivač povijesti... možete zaključiti da mene baš i ne zanima pretjerano što je to narod rekao o Olimpijadi (je li, eksperti kažu da je Olimpijada u drevnoj Grčkoj trajala četiri godine, između dviju Olimpijskih igara, danas bi to bilo oko dvije godine).

Olimpijske Igre u Parizu također su povijesne u mnogim sitnim stvarima. Prve su to igre koje se streamaju uživo, zahvaljujući naporima Eurosporta i Max platforme (ona od popularnog HBO servisa). Iako prijenose možete pratiti na praktično svakom ozbiljnijem državnom ili regionalnom programu, ja sam tako u skladu s informacijskim novitetima odabrao upravo 'on demand' (na zahtjev) pristup i gledam ih u pravilu baš pomoću Maxa. Tu fino nema voditelja da te uznemirava svojim budalaštinama i angažmanima u obliku da mora plaću zaraditi pričajući. Tu ima mnogo intervjua i anketa i lajvanja iz Pariza i gdje se sve ne igraju mečevi.

I tu sam ja sudbonosne noći na koju su svi bijesni odgledao četverosatni ili koliko li je ono trajalo, prijenos svečanosti otvaranja Igara. Kako je ono pisalo, prijenos Olimpijskih Igara u 4K, HDR i neometano od strane voditelja (doslovni prijevod s engleskog, znam i ja da ružna konstrukcija). Mene nije privukao 4K, a još manje HDR, makar imam ogroman televizor (ne tako veliki kako ti zamišljaš televizor, nego još veći, ono svi koji uđu u stan, ustuknu – šta ćeš, volim filmove).

Mene je privuklo što nema voditelja, nego samo goli, sirovi, televizijski prijenos, kakav se međunarodnom distribucijom i šalje državnim radio-difuzijskim mrežama.

I mene je svečanost otvaranja podobrano razočarala. Ali ne zato što je vas razočarala. Mene ne plaše bradate žene. Mene ne plaši jahač apokalipse, koji hoda po vodi. Mene ne sablazni pregorena Lady Gaga, kojoj je netko trebao kupiti losion ili barem jogurta. Meni nije zabrinjavajuće podizanje suknjica u kan-kanu. Meni nisu ništa novo ugledne francuske sufražetkinje, borkinje za ponajprije ljudska, a usput i ženska prava. Meni je svečanost bila ubij bože dosadna.

Sve je to samo dobar marketing

Vi ste se većinom sablaznili na nekakvu posljednju večeru ili šta li je ono bilo sa Štrumfom u zdjeli. Kasnije su rekli da je to bio Dioniz. Ja o Dionizu znam samo sa slike iz udžbenika Povijest Umjetnosti za gimnaziju, kako se ono zvala, Hermes s malim Dionizom, i sjećam se da je kemijskom olovkom pored slike pisalo (polovnu sam imao, naslijeđenu) DIONIZ JE BEBA, NIJE TO ŠTO SI TI POMISLIO! Isto tako, pojma nisam imao da je jahač apokalipse zapravo Assassin's Creed (a vjerojatno zato jaše po vodi, da aludira na bugove u modernim videoigrama).

Pojma nemam na što ste se vi naoštrili oko Dionizove večere i bradate žene. Pa većina kršćanskih motiva je ukradena odnekud.

Pazite, priča o Noi i potopu je iz sumerskih knjiga. Mojsije nije imao šta dijeliti jer se Crveno More na spornom mjestu može prepješačiti, samo istina, egipatskim kolima je malo teže kroz mulj. Dan slavenskog boga Sunca – Svaroga, slavi se od 23. prosinca, jeste da, po njemu je Božić. Rimljani su Saturnalije, koje se tada slave, zapravo mijenjali sa Slavenima za jaje, rimski običaj bojanja i tucanja jaja kojeg su Slaveni poklonili kršćanstvu. Sveti Ilija je zapravo proslava dana boga Peruna, ljutog gromovnika. A Svisveti, koji su originalno bili u svibnju, premješteni su na početak studenoga jer se nije mogla izbrisati svečanost Sammheina, dana predaka u Wiccana i drugih poganskih geocentričnih religija.

Vas će možda i moje puko navođenje povijesnih činjenica sablazniti, ali tako je kako je. Mene zapravo zadivljuje da su se neka drevna vjerovanja, nastala prije gotovo 15 tisuća godina, obilježena u Göbekli Tepe, prenijela od jedne preko druge religije, širom svijeta i preko tisuća godina, sve do islama kao posljednje globalne religije. Meni je to istinski generacijski prijenos znanja i iskustva, s koljena na koljeno. Vi mislite da je to parodija na vašu vjeru. Ali što je zapravo vaša vjera?! Jeste li se ikad pitali zašto baš vjerujete u stvari u koje vjerujete?! Jesu li one plod onoga što vam je u srcu, ili plod onoga što ste naučili, usadili sebi u mozak, ili su povijesne činjenice, potkrijepljene arheološkim nalazima i tisućama filozofskih, matematičkih, bioloških, fizikalnih i kemijskih disertacija. Koliko možete biti sigurni da uistinu vjerujete u to što govorite, ili je u vašem srcu možda neka čisto vaša heretička slika svijeta?! Niste li i vi sami negdje uštinuli Bibliju, šta ja znam, čitanjem Knjige o Enohu ili Zodijakom ili Nijansama Sive?!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.