Očigledni očevid

STR Prdimahovina

U pjesmi glavni junak kuje konja po mjesecu. U stvarnosti, reklo bi se da sedla mrtvog konja. A majka, klela ne klela, njezino je prošlo.
Kolumna / Kolumne | 01. 08. 2024. u 09:35 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prođem gradom i često mi padne na pamet kako Mostar ne treba dizati nikakav spomenik u čast zadnjih 30 ljeta, nego samo prestati sa ionako sporom demolicijom bespravnih objekata. Ostavi ih za nauk i mjeru, pa da se iščuđavamo u narednim desetljećima…

Obično nazidani u divljim vremenima, uglavnom mimo svih pravila i zakona (zidaj, gradi, k'o da ti netko nešto smije?), oni već dugo zjape prazni i oronuli i podsjećaju na dane tranzicije iz onih u ova vremena. Onog vremena koje je po gradu načičkalo razne tumore po stambenim objektima, parkovima i pločnicima.

Prepoznaju se svi, više ili manje, po identičnoj PVC stolariji umetnutoj u rudimentarno arhitektonsko ruho, oblika jednostavnih građevinskih radnji i još jednostavnijeg načina da se struja i voda priključe na zajedničke prostorije zgrade na kojoj su, k'o kakav tumor, izrasli i proživjeli svoje slavne dane.

Danas, većina njih, odavno zaključana i bez novih korisnika "pod kiriju", samo propadaju. Ti nijemi svjedoci našeg burnog putovanja iz socijalizam u kapitalizam, kao spomenici jednog vremena, živući su spomenik velikim nadanjima i, nažalost, nešto manjim realnim dostignućima.

Danas stoje, tko hoće da vidi, kao uspomena na nečijih prvih par stotina tisuća maraka. Ili, u drugom slučaju, kao podsjetnik na to da nismo svi rođeni za trgovce, poduzetnike ili mešetare. Neki još uvijek rade i ispunjavaju funkciju.

Pokoji preživjeli butik, buregdžinica sa sve skupljom i sve lošijom pitom, sitna prodavaonica mješovite robe, popularni STR, ono gdje se sirotinja i penzija još može bilježiti "na teku", kao i, naravno, kladionice. Jer u ovim zadnjima mušterijama je najmanje bitno koliko je objekt reprezentativan, bitno je očajnicima daje li bingo danas i ima li još što na ponudi za uplatu.

Sve drugo preselilo je u velike i čvrste prodajne centre, podignulo se na level pro. A ovi spomenici polako, ali sigurno, k'o što stećci podsjećaju na život drevnih predaka, podsjećaju na život nedavnih predaka i njihovo preživljavanje kroz novo vrijeme novih mogućnosti. Doduše, neće biti trajni poput stećaka, to se možete kladiti.

No, posebno, i posve počasno mjesto, među ovim objektima, zauzimaju oni koji su otpočetka bili nekako ukleti. Što god da bi u njima netko otvorio, to bi trajalo mjesec, dva. A onda bi butik zatvorio, da bi netko sutra otvorio kafić, pa bi i kafić, uvijek prazan, dogorio za koji mjesec, da bi onda ustupio mjesto buregdžinici. A onda, kad se raskuži smrad dinstanog luka, opet kakav butik, pa na kraju i kladionica.

I tu bi tek svima bilo jasno kako je do lokacije, kako neka mjesta jednostavno odbijaju mušterije, pa nazvao ti nešto zvučnim imenom stranog velikog grada ili ženskim imenom punim erosa, svejedno će ti ljudi samo prolaziti pored radnje, bez ikakve namjere da, iako poslovično znatiželjni, barem malo virnu unutra.

Da, sigurno znate za barem desetak takvih prostora u gradu. Zjape prazni, napušteni, polomljenog inventara, prljavih prozora i zaboravljenih polica. Tu i tamo, netko željan lake zarade i malih početnih troškova, dođe u napast da oživotvori neki od tih prostora, ali ga valjda mudar i dobronamjeran netko ipak odgovori. No, i dalje poneki proklizaju. A ti ih, sa nekim čudnim osjećajem žaljenja, gledaš kako pituraju zidove i stavljaju natpis, a ti znaš da upravo gledaš sedlanje mrtvog konja.

I ništa od ovoga vam ne bih pisao da me ponekad, dok se spuštam u grad ili mu prilazim sa sjevera i juga, ili dok ulazim u zemlju, vraćajući se izdaleka, ne bije onaj jak osjećaj da džaba krečimo i da, ispod ionako urijetko nanesene šminke, nešto sušinski nedostaje.

Onaj osjećaj da smo ukleti prostor izgubljen u tranziciji, kojem nikako pronaći pravu namjenu, pravi razlog postojanja. Samoodrživu nit između ideje i konačne izvedbe. Most između mita i stvarnosti. A nakon godina zidara i neimara koji su nam spretno farbom zamazali oči.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close