Monolog za budućnost

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Okej, vidjeli ste i čuli ste - lijepe riječi, afirmativne poruke, svečana atmosfera, skokovi s bakljama, vatromet, mnoštvo ljudi pod Starim mostom, tražilo se mjesto više za okinuti dobru fotku ili bolje čuti prigodan koncertni spektakl. Da bih reč rekel, što bi Zagorci kazali.

No, kao već dokazani partibrejker (da, zatvorio sam MBRF par metara od Caneta) nekako sam skeptičan. Predugo sam tu, predugo sve ovo gledam i dvadeset godina mi je predug period. I vama je, zar ne? I pitam ja vas, gdje smo, zbilja, dospjeli u ovih 20×12 = 240 mjeseci?

Budžetskim korisnicima se, moguće, i ne žuri previše, zvijezdama granta i projekata, moguće, još manje, ali ne mogu ne primijetiti da u dvadeset godina nismo pomakli dalje od istih svečanih fraza o miru i razumijevanju, suživotu i tako tome.

Sve ovo me nekako podsjeća na Olimpijske igre (eto njih opet od sutra) i kad se ono o spektakularnim ceremonijama otvaranja čuju i vide poruke mira i razumijevanja. Onako, izdaleka, opčinjen čudima civilizacije, rekao bi čovjek, slušajući i gledajući spektakl, evo samo što se čitav Svijet baš ovog trenutka ne uhvati za ruke i izljubi.

No, znamo da je to tek šarena laža i kako je Svijet, nažalost, mimosvijet. I kako igre i poruke mira ne korespondiraju sa stvarnim stanjem i ne  zaustavljaju ratove, konfrontacije, glad i eksploatacije. Naprotiv, svjetla pozornice još gore dok mrak liže nesretne strane Svijeta.

Mislim, okej. Lijepo je. Bolje ovako nego da je ružno, da je, gluho bilo i ne ponovilo se, naš Stari most i dalje dolje i da zjapi ona ružna rupa među kulama k'o kad gledaš u zube kakvom zombi čudovištu iz jeftinijih holivudskih filmova. No, srećom, prije dvadeset godina završena je petoljetka ponovnog rađanja, više ponovne izgradnje, nego obnove mosta, ali to su već semantičke vratolomije, ako baš tako hoćete. Nakon svega onoga, čemu ni riječ ne mogu danas odabrati, bio je to veliki korak. I? Jesmo li ga zakoračili? Može li fešta, može li vatromet skriti suštinu?

Zablistao je Stari prije dvadeset ljeta baš kao posve novi, nekako nam je laknulo, iako je poneki vrli Mostarac, tiho da ga ne čuju, odajući tajnu samo probranima, valjda da ga ne bi svrstali u one neke nonomo, pomalo sumnjao u ispravnost gradnje. Nenaviknuti na novo u starom, škiljili su tražeći manu modernim neimarima, k'o kad gledaju nekog bližnjeg koji je taman „uradio“ zube, navukao na njih fensi navlake i sad blista. Pa mu kažu zlobnici – ih, previše dobro izgledaju da bi bilo ono pravo! Vidi se da nisu tvoji!

No, na stranu šaljiva strana te 2004., konačno nam je pogled na mjesto rušenja pobjegao od zombijevskog karijesa i rupe velike k'o civilizacijski jaz, iako je  trebalo proći nešto vremena da se isto to oko navikne da opet vidi Stari kakav je bio, a ne Stari kakav je bio kad nije bio.

I uz njega se opet rodio optimizam. Odjednom smo u ovom gradu lakše dizali kredite, kupovali stanove, nalazili poslove, kupovali auta, otvarali tržne centre i super kafiće. Sve je mirisalo na nešto posve drukčije, nakon desetljeća koje nas je, evo ispada, puno više obilježilo nego što smo te 2004., pod nanovo podignutim Starim mostom, onako svečarski, u zanosu, uopće htjeli priznati.

Još smo koju godinu nakon fešte izgledali puni optimizma i neke nove priče, ali smo brzo došli do kraja uspona i opet krenuli dolje, kao da smo time crtali luk samog Starog mosta. Lijepe riječi, konferencija o dijalogu za budućnost, reflektori i masa ljudi izmiješanih pod Mostom, sve je to lijepo, ali samo kad bi bilo iskreno. Zadnjih 20 godina ipak smo proveli u drukčijoj atmosferi, pogotovo ako idemo prema danas.

Umjesto dijaloga, ovdje se već predugo vode monolozi, a dijalog se ostavlja mogućim samo ako je po mojoj mjeri i mojim pravilima. Dva aršina oštrih bridova i neće jedan u drugi, pa makar crkli! Čak što više, možete li se sjetiti kako su prošle na lokalnim izborima pomirljive stranke i kandidati? I, što mislite, koliko će ih biti takvih na izborima koji u ovom gradu slijede?  I kakve su im šanse? Eto, nije li to suština? Što je najgore, oni koji jučer najviše palamudiše o humanoj ulozi mosta u općem pomirenju, sutra će od istog tog mosta napraviti kamen spoticanja, u potrebi mobilizacije birača, koje će se spremati i nabrijavati monolozima.

Tako da, iako bih najviše na svijetu volio da nisam u pravu, dijalog za budućnost ovdje nije ni do koljena monologu za budućnost. Uostalom, vidjet ćete opet, već za koji dan, kako se ovdje razumijemo i kako vodimo dijalog. I to svi odreda, a pogotovo oni koji imaju politički interes, jer izbori su tu, iza ugla.

I vidjet ćete kako lijepe želje i super poruke, uz gomilu neobvezujućih obećanja, izgledaju kad se iz divne ljetne mostarske noći spuste u realne okvire mostarskih dualiteta. I kad krene borba za svaki glas. Kad krenu monolozi koje raja voli čuti. Kad raspukne Mostar k'o zreo šipak, a sve koštice izlete okolo. I kad se svoji obrate svojima. Kad se naši ponude našima. Dijalogom? Ne budite smiješni!

A vi, ako se ne slažete sa mnom, izvol'te pa me demantirajte. Ali konkretnim primjerima, pričama iz stvarnosti, vlastitom žrtvom na putu razumijevanja, a ne pozerskim floskulama kako je Stari most povezao dvije strane, pomirio ljude i obnovio grad. Starom mostu ne „trpajte“ ono što nije . Ne prebacujte mu ono što je vaš posao. I ne „promašujte ceo fudbal“ prežvakanom tezom da mostovi spajaju ljude.

Ljudi spajaju ljude, mostovi su samo jedan od načina. Nisu mostovi izniknuli sami od sebe, nego iz ljudske potrebe za povezivanjem. Kad vidim tko sve u ovom gradu povezuje ljude i koga sve ljudi slijede, kome se sve vjeruje i kako uskogrudno mišljenje dobiva pljesak, ponekad mi bude čudno da imamo ikakav most.

Eh, da, kad ga već toliko spominjaste, probajte, zbilja, od sad dijalogom. Ali baš dijalogom, stvarnim, a ne onako budžetski izrečenim. I pazite, da kao i svaki put, na neku foru ne završi monologom.  Jer monolog, da vam iskreno kažem, k'o set zvučnika pokvarenog kontakta, svira samo lijevo. Ili desno.

No, nešto se ne bih zakleo da vam to suštinski smeta. Stereo je ionako precijenjen, zar ne?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.