Kolika je cijena jada?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Malo toga ne volim, ali jedna stvar baš mi je uvijek bila mrska. Ono kad te netko treba za uslugu ili kakav poslić, i onda ti kaže -  Hajde, to je tebi časak posla!

Ili ti, isti taj, bez da si ti njemu išta odgovorio, baš odokativno vremenski odredi težinu posla sa rečenicom – To je tebi ništa, to je pet minuta u vrh glave!

To omalovažavanje rada, i ne samo rada, na ovim našim prostorima dobilo je vremenom bezobrazne oblike. Poslodavac je vremenom postao ohola persona, krajnji šupak, koja unaprijed štiti svoj financijski interes tako da u startu omalovaži izvođača radova. Taj tvoj posao, to što mi ti trebaš uraditi, popišam se ja na njega odmah, to je ionako kratkotrajan čin, nije da ja ne mogu to uraditi, ali i ti moraš od nečega živjeti, pa eto...a ako ti nećeš, ima tko će.

Ima tko hoće!

Tako nekako, da skratim, kod nas je desetljećima radnik, i ne samo radnik, trpio omalovažavanje. Onaj što kopa kanal i onaj koji se bavi kreativnim radom, posve jednako, pristajao je na uvjete koji su bili daleki od idealnih ili željenih, jer se pristajalo na sve.

Poslodavci su pritom među sobom gledali tko će više uštinuti radnika, sve se međusobno hvaleći kako jeftino bi prošao u eksploataciji tuđe muke. I nizali su se pritom auti, vile, vikendice, kurvice...a raji plaća na ruke, minimalac na banku, ako se već mora i, naravno, bez ikakvih benefita. Jer, je l', ima tko hoće ako on neće.

I ne, ne mislim ja ovdje samo na gazde, jer mnogi i ne bi bio gazda da je prema radniku, pogotovo ispočetka, bio široke ruke, nego i na običnog malog čovjeka, koji možda negdje nekome jest radnik, ali je kod svoje kuće poslodavac.

I nije li i mali čovjek kad je poslodavac, pa zove kakva majstora da mu popravi kvar ili nešto napravi u stanu ili oko kuće, prije bio kakve pohvale tuđem radu, bio sklon cjenkati se, uvjetovati isplatu i na kraju se prvom sebi sličnom pohvaliti kako je jeftino prošao?  Jer, ima majstora koliko hoćeš. Jedan neće, hoće drugi. Majstor? Pih!

Sve ima svoju hijenu

Izraz kako sve ima svoju cijenu kod nas je godinama bio tek floskula. I uzalud bih ja govorio kako to možda izgleda kao pet minuta posla, ali je u tih pet minuta stalo godina i godina učenja, rada i ulaganja u sebe. I kako se, samim tim, taj posao ne može naplatiti kao pet minuta rada, nego kao nešto posve drugo. No, uglavnom sam govorio uzalud.

Svuda oko mene rad se nije cijenio, a znanje je pogotovo bilo podcijenjeno. Puštali su se sjajni stručnjaci, vrsni radnici, puštali su se niz vodu kao kakva govna, zbog pišljivih stotinu maraka bili su prinuđeni spakirati se i ići tamo gdje ih se više cijeni. Majstori su u jednom trenutku zbrojili dva i dva i shvatili da jedini put vodi tamo gdje ih se cijeni. A nitko, čak i obespravljeni mali čovjek, a kamoli kakav gazda, nije se ni počešao. Neka idu, ako oni neće, ima tko će...

Let na drugi svijet

Kad su se otvorila sva vrata i stekli svi uvjeti, krenula je lavina. Nije prošlo mnogo godina, a sve više sam počeo dobivati upite znam li koga? Znam li nekog dobrog parketara, tapetara, zidara, automehaničara ili električara?

Počeli su odlaziti i IT-evci i VKV majstori jednako, a onda za njima i oni koji tek ponešto nabadaju na kompjuteru ili su nisko kvalificirani. Nemaš više konobara, dostavljača, vozača, pumpadžiju ili kuhara, ali nemaš više ni stručnjaka, znalca niti poslovođu.

Na kraju su se gazde o jadu zabavile, a i mali čovjek shvatio da erozija, a ne samo poslodavac,  ima udariti i po njemu, poput kakve lavine.

Ispočetka se nijemo gledala ta promjena pravila igre, ispočetka se odmahivalo na odlaske, a sada su svi alarmi popaljeni. Nekad se štipalo na ljudima, pa se cjenkalo oko cenera, danas se maše stotinom maraka kao dnevnicom, plus dodaci ili bakšiš.

Nekad je posao bio "to ti je pet minuta", a danas je "samo ga ti uradi, pa kad hoćeš i koliko ti vremena treba". Nekad si majstora gledao kao niže biće, vidio si lopova u njemu, koji ti dođe i hoće naplatiti više nego li vrijedi posao, a danas te obliju suze radosnice kada ti se bilo kakav majstor pojavi na vratima i pristaješ na svaku cijenu i na svaki njegov hir.

Glagolski pridjev trpni

Nekoć si mu tražio dlaku u jajetu, a sad ne vidiš rupe od pola metra. Nekoć si mu stajao nad glavom, miješao se u posao koji je on itekako znao raditi, danas puštaš nekog idiota da ti napravi više štete nego koristi, sve pazeći da ga nečim ne uvrijediš, pa da ti ode bez pozdrava neobavljenog posla. Gdje ćeš, pobogu, pronaći drugog?

Danas si gazda i donedavno je tvoja bila u svemu zadnja, ali je odnedavno radnik u pravu, a ne ti, jer je praktički on nezamjenjiv. I gutaš knedle i sanjaš košmare da te napuštaju i da nemaš koga više zvati na posao.

A zbog čega? Zbog danas smiješnog i pišljivog iznosa, zbog manjka poštovanja i uzimanja situacije zdravo za gotovo. Zbog kurčenja i bahatosti. Zbog gluhosti, nijemosti i slijepoće. Zbog onog "neka idu, tko ih jebe!" ili "Neka idu ako misle da će im tamo biti bolje". Zvučalo je kurčevito i moćno, ali što ćemo sad?

Nakon hebanja nema kajanja

Nije nitko rado otišao sa svoga, nema tog čovjeka koji ne bi više volio raditi kod kuće, ali nismo se slušali. Nismo se razumjeli. Nismo se htjeli razumjeti. Sve dok nije došlo ovo novo vrijeme i ptičice jatom odlepršale tamo gdje nije njihovo i možda im je dosta toga manje lijepo, gdje nema zova predaka i mirisa rodne grude,  ali im barem više cijene ruke, znoj, glavu i suze.

I zato je danas cijena rada i ovdje, nakon toliko desetljeća omalovažavanja, konačno kakva je uvijek trebala biti. I ako još uvijek nije, bit će za koji dan.

Ali mi više nismo isti. I nema nas više kao što nas je bilo nekad.

I ono što danas plaćamo, nije više taj rad. Ali nema više izbora.

A sve je moglo biti barem malo drugačije, zar ne?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.