Odmori se, zaslužio si…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mogao je ostati upamćen kao neobično simpatičan dostavljač mlijeka. Tko god bi se, a i to sve rijeđe, danas sjetio malog Vladića, jer bilo je to davno, kad smo svi bili sirotinja, neki manje, neki više, sjetio bi ga se u toj ne baš zahvalnoj i potplaćenoj ulozi. Ali nebesa su, očito, imala druge planove.

Mogao je ostati upamćen kao strastveni lovac na štigliće. Nije da ih je bilo malo u Mostaru, vazda sam se oduševljavao kad bi imitirali pjev tih malih ptica i govorili o tehnici pravljenja najboljih bakatina. Moje strasti u hobijima bile su vazda velike, ali kapu skidam štiglićarima! On je bio jedan od najvećih i najupornijih. Svi su govorili tako. Nije priznavao ni granice iscrtane u međuvremenu, samo ako su bile u pitanju te vižljaste ptice bio je spreman pljunuti i na dejtonske i bilo koje druge crte. Ovo je za one koji vole reći kako je Kulje pristao na granice.

Mogao je ostati upamćen i kao kartaš. Ali, gle, to je već bilo ubijanje vremena. Nogometna karijera ne traje vječno i čovjek se nečim mora zabaviti. Uostalom, ne biraš svoj put, on te jednostavno pronađe. A lako je pronaći onoga tko se ponudi. Uostalom, nije li to prirodno?

……………

A tko zna kako i na koju foru, splet je to i raznih okolnosti i točnih procjena, na pravom mjestu i u pravo vrijeme, jednog je dana mršavi i nimalo ugledni mladić svojim ganjanjem lopte zakucao na vrata lokalnog nogometnog kluba. Zapravo, primijetli su ga, makar se nije gurao.  I ostalo je legenda. Bog pronađe put, ljudi samo izvršavaju zamišljeno. I tako je nastao BMV.  Skladno neskladan trolist mostarskog identiteta. Ne samo nogometnog.

I dalje vezan onim štiglićima, kartanjem i rajom koja je život i svijet vidjela omeđen izlaskom sunca nad Forticom i zalaskom nad Mikuljačom, kao da ne zna otkud njega tu, zabijao je golove, slao lopte „s očima“ i oduševljavao nogometne sladokusce godinama, zabivši gol čak i Englezima, na onom starom Wembleyu. A to je, priznat ćete, rijetka stvar i rezervirana tek za najbolje.

Nije to bio ni najbolji, a ni najveći Kuljin gol u životu, ali zabiti u kolijevci nogometa mogu samo neki. I samim tim činom, ovdje, u dubokoj provinciji, red je zaraditi besmrtnost. Kažem, red je, ali provincija ne bi bila provincija kada ne bi očekivala nemoguće. Umjesto da vječno slave jednog od svojih, voljeli su se naslađivati time  da je on sve samo ne nedodirljiva zvijezda, naprotiv, da je on posve jednostavan lik i nimalo živući spomenik. Mostar k'o Mostar. Grad koji voli ne voljeti.

………….

Od Kulje su neki tražili previše. Da, nakon davno završene vožnje BMV-a,  u nezgodnim vremenima bude zgodniji od svih, i od Duška Bajevića, i britkiji od svih, i od Envera Marića. No, Kulje nije bio taj, ali nije bio niti netko drugi, osim što je bio vazda i uvijek – Kulje. I time ih je sve na kraju povaljao kao čunjeve.

Čovjek s neobičnim osjećajem za prostor i neobično finim osjećajem za loptu i čovjek s neobičnom crtom manjka svake pohlepe i ambicije koja izlazi iz okvira lokalnih mjernih jedinica. U vrijeme prije nego su po provincijama zadrigli menadžeri hvatali talente, u vrijeme prije nego je biznis stao ispred svega u nogometu, u vrijeme prije nego su utakmice bile svaki dan na televizoru, Kulje je zabio, kažu, 300 + golova.  

Tko će ga znati otkad se broje i kome sve su upali, ali zar je i bitno? Ionako ništa od toga nema na Youtubeu. Ionako je i onaj gol na Wembleyu, kojeg danas svi linkaju, upisan za vječnost tamo daleko od Mostara, u Fudbalskom savezu Srbije. Čudna igra sudbine. I dokaz kako je racionalno ovdje odavno reklo zbogom.

………

 Zato moramo vjerovati starijima, kada čudesnim sjajem u očima opisuju kako je Kulje napamet tražio i pronalazio Duška, kao da su dva brata pupkom vezana, a Duško, kad ne bi zabio, spuštao povratnu Kulji na volej. Uostalom, eno vam živih Mare, Duška i Ćele, pa ih pitajte tko je bio Kulje. I što je bio Mostar i što je bio onaj Velež.

Bio je i Kulje ono što danas nemamo. Svjetsko ime u redu samoposluge, u šorcu na poniju dok pedala Korzom, u birtiji do kasno u noć, u haustoru dok nosi kutije, u čeki lova na štigliće. Običan, preobičan, prejednostavan, lokalni čovjek. I sve to čime se bavio bilo je ozbiljno, koliko u Mostaru može biti, a ovo za nogomet, ma, to je bila čista zajebancija. Ozbiljno. I čitava ta zajebancija bila je teška kao sve današnje ozbiljno na gomili. I više od toga.

Danas kad nam je pretkolo Konferencijske lige top domet, znanstvena fantastika je reći kako je Mostar nekad imao tri udarna reprezentativca. Možda i više. I kako je samo vrijeme radnje, pravila o broju stranaca u klubovima i značaj uloge vojnog obveznika JNA stalo na putu da Kulje bude Del Piero, De Bruyne, Messi. Plus, da ne zaboravimo, Kuljin apsolutni nepristanak da bude daleko od onoga što je smatrao svojim svijetom. A Mostar je, ako to baš želite, svijet za sebe. Kuljin svijet u kojem je jedino bio svoj. Zar bi mu netko trebao zamjeriti?

………

I da, stigao sam kasno da bih se bolje sjećao, mislim da je odrađivao možda i zadnju, možda predzadnju sezonu u Veležu, onda kad su me stričevi počeli voditi na utakmice, ali naslušao sam se i legendarnih priča i legendarnih viceva o njemu, Mari i Dušku. Jedan grad, jedno vrijeme, jedan klub, jedna zemlja, sve skupa drugačija dimenzija i ljudi i nogometa.

Njegove poteze opisivali su mi otvorenih usta, rukama praveći parabole, k'o kakav čarobnjak da maše mi pred očima i govori abrakadabra!  A ponosan sam jer sam kasnije imao vlastitu foru – Nađi me k'o Kulje Duška! I svi su me razumjeli kako su trebali doći točno na to mjesto i točno na vrijeme, bez obzira bili Mostarci ili sa strane.

Kulje. Samo ovdje si mogao biti čarobnjak i imati takav nadimak. I dok se toplo nadam da ga negdje gore čeka njegov Stampi, da konačno u miru revaloriziraju stvari, mogu samo primijetiti, na kraju balade, kako je Kulje na koncu stavio stvari na svoje mjesto. Oba mostarska kluba, ne poništavajući razlog postojanja jedan drugome, oprostila su se od Franje Vladića. Jednako emotivno, kao dvije strane jednog srca.

Eto, vidite, na kraju krajeva, Kulje je to učinio. Izvukao je opet ljude iz nas.  Ne treba žuriti, svemu dođe vrijeme. Kad je vrijeme. Sve točno dođe kad treba, baš kao lopta koja pogodi Duška u glavu u tren kad treba. A Duško se samo treba nakloniti. Baš kao i mi danas. Jednome od nas koji je mogao biti tek jedan od nas, a bio je više od toga. Ne htijući biti ništa više nego jedan od nas, postao je veći od mnogih. A skupa s njim porasli smo i mi. Bolji ili lošiji, posve svejedno, ali svi redom.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.