Legenda o planini

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;

u srcu, u dahu planine, planine.

Tin Ujević, Odlazak

Rijetki su događaji u našim životima kada nam se na trenutke učini da živimo u normalnom i podnošljivom svijetu. Jedan od takvih su Dani Vranice koji se već više od dvadeset godina održavaju polovicom lipnja na Vranici, jednoj od najljepših bosanskohercegovačkih planina, na kojima sudjeluju brojna planinarska društva iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.  Manifestacija traje tri dana i u nju su uključeni organizirani pohodi na najviše planinske vrhove, na Nadkrstac i Ločiku, koji spadaju među najviše u Bosni i Hercegovini.

U životima ljudi u gornjem toku rijeke Vrbas, planina Vranica zauzima mitsko mjesto. To su one planine iz pjesme "Odlazak" Tina Ujevića koje su u našim djetinjstvima predstavljale simbol beskrajnih daljina, a ujedno i granicu suženog dječjeg svijeta koja se poklapale s krajnjim dometima njihove mašte. Naša iskustva su univerzalna, o čemu svjedoče i stihovi Tina Ujevića.

Granica svijeta

Naša najranija sjećanja vezana su uz Vranicu koja je s istočne strane predstavljala granicu poznatog svijeta. Već smo tada, čini mi se, stvarali u glavama vlastitu legendu o planini koja se godinama širila i upotpunjavala brojnim drugim legendama o kojima smo slušali, koje su trajno mijenjale našu percepciju o svijetu koji nas okružuje. U tim legendama planinska jezera bi oživjela i progutala neoprezne nomade koji su na obalama napasali stoku.

Postoji li dijete koje barem jedanput nije pomislilo kako se s mjesta gdje se dodiruju nebo i zemlja može dotaknuti nebo i oblaci? O tim dječjim maštarijama govori i priča "Pohod na mjesec" Branka Ćopića, koja govori o petogodišnjem dječaku koji želi grabljama dohvatiti mjesec u čemu mu, razbuktavajući dječju maštu, pomaže ostarjela skitnica, prijatelj njegova djeda, koji u jednom trenutku kaže: "Pa nek oproba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda bi mi druge tice danas pjevale."

Skepsa roditelja, koja u startu ograničava dječju maštu, kada nam se ono "očigledno" prikazuje kao nešto nemoguće i nedohvatljivo, navodi djecu na pomisao kako svijet koji nas okružuje krije u sebi neku veliku tajnu koja će nam se razotkriti tek kada porastemo, da se radi o nečemu zastrašujućem, poput tih legendi o kojima smo slušali, o nečemu čime roditelji ne žele opterećivati vlastitu djecu. I možda se u nama baš tada, u netaknutim i djevičanskim predjelima dječje mašte, zametne svijest o vlastitoj smrtnosti.

Crvene zemlje

Jedna od najpoznatijih legendi vezanih uz Vranici je ona o Crvenim zemljama. U gustim šumama subalske smrče na nadmorskoj visini od oko 1770 metara, krije se ogoljelo uzvišenje nazvano Crvene zemlje. Ova nesvakidašnja golet, stoljećima privlači pažnju običnog svijeta, ali i znanstvenika, jer iz crvene zemlje ne niče rastinje, niti se zadržava snijeg.

Po toj čudesnoj legendi, na tom mjestu se uoči turskih osvajanja nalazila crkva svetog Ilije. Da bi je sačuvali od rušenja, mještani su crkvu prekrili crvenom zemljom. Stotine Marija, kaže legenda, stotinu su dana u svojim pregačama nosile zemlju oko crkve, da je na taj način zaštite. Tko god zakopa na tom mjestu izaziva Božji gnjev. Nebo se u trenutku naoblači a one koji se usude oskrnaviti to "sveto mjesto" pogodi grom. Također, kaže legenda, ponekad se pred zoru iz dubine zemlje čuju zvona crkve svetog Ilije.

Kako nastaju legende, jedno je od temeljnih antropoloških pitanja kroz povijest. Nejasno je kako nastaju, ali je i te kako jasno kako nestaju i umiru. Dobar primjer je Prokoško jezero, nekada jedno od najljepših bosanskohercegovačkih jezera, koje se nalazi na planini Vranici, na nadmorskoj visini od 1636 metara, udaljeno dvadeset i dva kilometra od Fojnice u čijim se administrativnim granicama nalazi. Riječ je o glečerskom jezeru u čijim je vodama nekada živio autohtoni vodozemac triton.

Iako je 2005. godine Prokoško jezero proglašeno spomenikom prirode, na kojem je zabranjena bilo kakva gradnja, to nije spriječilo pojedince, uz prešutnu suglasnost nadležnih vlasti, da izgrade vikendice, restorane ili apartmane koje iznajmljuju turistima. Danas se na tom prostoru nalazi preko tri stotine nelegalno izgrađenih objekata.

Katastrofa za prirodu

U izvore, koji napajaju jezero vodom, zabijene su desetine cijevi kojima se voda preusmjerava u bašte i objekte izgrađene oko jezera, umjesto da prirodnim tokom napajaju jezero, tako da se umjesto izvorske vode u jezero slijevaju kanalizacijske vode. Divljačka devastacija dovršena je kada su "mještani" ubacili u jezero pastrmku koja je istrijebila autohtonog tritona. Po mišljenju brojnih stručnjaka, u toku je proces pretvaranja jezera u močvaru.

Planinar Dušan Vrzić iz Sarajeva slikovito je opisao devastaciju Prokoškog jezera koje je prvi put posjetio 1977. godine: "Tim dijelom planine hodali su samo pastiri sa svojim stadima i planinari koji su uživali u prirodi. Pastiri su planinare uz razgovor častili mlijekom, sirom i kajmakom, a i nudili gostoprimstvo u katunu. Priroda je bila čista i netaknuta jer su je i jedni i drugi voljeli i čuvali. Sljedeći moj dolazak u ove krajeve je bio nakon 2000. godine. Ono što sam zatekao je bila katastrofa za prirodu. Oko jezera, koje je postalo mrtva bara puna fekalija, bilo je načičkano stotinjak nemušto sklepanih daščara."

Novinar Dnevnog avaza Ajdin Kamber prije dvije godine slikovito je opisao atmosferu koja danas vlada na ovom nekadašnjem biseru Vranice: "Grupa turista na obali priprema ručak u ekspresnom loncu čiji se šištavi zvuk pare preklapa sa galamom posjetilaca, ali i sa bukom terenskih vozila i motocikla koji neprestano bruje po planini podižući za sobom prašinu uz nepodnošljiv zvuk. Iz objekata oko jezera sa tri-četiri izvora dopiru zvuci turbo folka stvarajući iritantnu mješavinu zvukova."

Legenda

Kantonalne i općinske vlasti, koje su prije desetak godina najavljivali projekte zaštite Prokoškog jezera, u međuvremenu otvoreno govore o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata, čime bi sudbina jezera bila trajno zapečaćena. O tragičnom stanju govori i reportaža Deutsche Wellea od prije dvije godine: "Grupa ronilaca je u samo jednom danu ovog ljeta iz jezera izvukla 200 kilograma plastike, stakla i drugog otpada. Zbog izlijevanja fekalija i otpadnih voda u jezero, intenzivira se proces razvoja barske vegetacije što ima negativne posljedice i rezultira ubrzanim zamočvarivanjem i nestankom samog jezera. Na žalost, više stručnjaka je do sada izjavilo da je Prokoško jezero mrtvo, ili da je pred umiranjem."

S Prokoškim jezerom umrijet će i legenda o njegovu postanku, koju je zapisao Jovan Popović 1931. godine. Po njoj, Prokoško jezero  nalazilo se na drugom mjestu i u njemu nije bilo dozvoljeno prati ništa nečisto. Neka žena je oprala u njemu djetinje pelene, na što se jezero uzburkalo i krenulo za njom. Ona je u strahu počela bježati, na što joj je netko rekao da stane i baci što dalje od sebe maramu s glave. Ona je to učinila i jezero se slilo u uvalu preko bačene marame. U jezeru se, kaže legenda, ni dan danas ne smije prati ništa što je prljavo niti se smiju bacati u njega nečistoće. Još kad bi ovo došlo do ušiju primitivaca koji danas vedre i oblače u ovoj zemlji.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.