Dupli pas: Dva dana Milorada D.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Milorad Dodik je jedini čovjek na cijelom svijetu koji može odigrati dupli pas sa samim sobom.

Milorad Dodik je jedini čovjek u, barem, Bosni i Hercegovini koji u isto vrijeme i na isti način može iznervirati i opoziciju u Republici Srpskoj i partnere u vlasti koja stoluje u Sarajevu.

Rijetka sposobnost

Milorad Dodik ima rijetku sposobnost da jedan manifestativni oblik velikosrpskog nacionalizma zamijeni drugim manifestativnim oblikom velikosrpskog nacionalizma i usput kapitulira pred odlukom Ustavnog suda BiH o devetom januaru kao neustavnom Danu Republike Srpske.

Milorad Dodik nije nikakav teret za predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića već, kažimo tako, jedno od njegovih osnovnih sredstava za grube radove. Kada ih obavi čelnik RS-a, onda vožd iz Beograda glumi takozvani glas razuma i verbalno sanira štetu iako je, naravno, nepopravljiva.

Milorad Dodik neće, ma šta o tome mislile Jelena Trivić i Aleksandra Pandurević, žrtvovati Republiku Srpsku da bi ostao na vlasti, sasvim suprotno: Milorad Dodik će napraviti sve da žrtvuje bilo kakvu perspektivu Bosne i Hercegovine i da, u najgorem slučaju – iz njegove perspektive, naravno – sve u RS-u ostane kao što je bilo jučer, osim, je li, datuma obilježavanja Dana Republike Srpske.

Milorad Dodik nikada, barem mirnim putem, a ni nemirnim, da se ne lažemo bez veze, neće ostvariti krajnji cilj i pripojiti Republiku Srpsku Srbiji, ali će ostati nesavladiva prepreka svima kojima je cilj iole funkcionalna Bosna i Hercegovina sa realnom perspektivom da jednom, nekada, ko zna kada, bude dijelom Evropske unije.

Manji Srbin

Milorad Dodik bi, treba li reći, volio da je drugačije: da jednog petka popodne kaže da su od ponedeljka RS i RS – Republika Srpska i Republika Srbija – samo RS, dakle Republika Srbija, ali tek ako će sve posljedice tog čina biti pozitivne po njega. Njemu se ne ide ni pred sud za ratne zločine, ni u političku penziju, ni u, nazovimo je, historijsku važnost od koje nema konkretne koristi u sadašnjosti.

Milorad Dodik u dušu zna kako funkcioniraju oni koji su ga doveli na vlast, dakle Amerikanci, ali i oni čije su mu reakcije pogonsko gorivo, a to su sve stranke sa sjedištem u Sarajevu.

Miloradu Dodiku više niko, ali baš niko, ne može reći da nije ispoštovao odluku Ustavnog suda o dosadašnjem datumu obilježavanja Dana Republike Srpske, kao što mu niko ne može reći da je odabirom novog – petnaestog februara, na Sretenje, kada svoj dan slavi Srbija – manji Srbin nego što je bio dok su ispred njega paradirali predstavnici Bokserskog, Rafting, Streljačkog, Biciklističkog, Vaterpolo, Karate, Odbojkaškog i Saveza radioamatera, zatim Crvenog krsta RS, Društva dobrovoljnih davalaca krvi, Aerokluba Prijedor, Udruženja sa četvoro i više djece, te Mažoretkinje i Kulturno-umjetničko društvo „Piskavica“ u punom sastavu.

Siromašan i priglupi rođak

Milorad Dodik, inače, misli da zna sve o tome šta je bilo na Sretenje, a ponešto mu se, ima smisla vjerovati, i sviđa. Tada je, naime, započeo Prvi srpski ustanak u Beogradskom pašaluku u kojem je, u roku odmah, krenuo progon muslimanskog stanovništva, da bi se sve završilo osmanskom pobjedom i bijegom ustaničkog vođe Đorđa Petrovića Karađorđa na zapad, u Habsburšku Monarhiju. Zato, valjda, Dodik za BiH navija samo kada igra protiv Turske i zato se u isto vrijeme – jer je kod njega sve moguće u svakom trenutku – divi Recepu Tayyipu Erdoganu.  

Milorada Dodika niko bolje nije opisao od pokojnog, sjajnog novinara Slaviše Lekića: „Kad on nazove dobar dan, nikada se sa sigurnošću ne može reći koja je njegova stvarna namera, šta time misli, šta će učiniti, hoće li se ubrzo pokajati, zatim izviniti, zagrmeti ili zapevati konačno(…) Beograd ga je uvek tretirao kao dobrog, siromašnog i priglupog rođaka iz unutrašnjosti. On mu se svetio tako što je prisustvovao političkom parastosu svakog od srpskih vladara. U svojoj kući je primao Zorana Đinđića i ostale koji su pripremali svrgavanje Miloševića. Sa Vojislavom Koštunicom bio je saglasan i kad se ovaj razilazio sa samim sobom. Nastupajući na predizbornom skupu Borisa Tadića, rukovodstvo Srpske napredne stranke nazvao je političkim pobačajem, što se moglo tumačiti kao odgovor Vučiću koji ga je četiri godine ranije prozvao teškim kriminalcem i idiotom. Na kraju su, kao da gutaju žabu krastaču, žmureći sažvakali jedan drugog i postali nerazdvojni…“

Sve uz dovoljno buke

Milorad Dodik tačno zna kome zavija „ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine, mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole“: nekada Bakiru Izetbegoviću i Željku Komšiću, sada Nerminu Nikšiću, Dini Konakoviću i Edinu Forti. Za Dragana Čovića je s pravom uvjeren zna da mu i ne želi ništa, odnosno ništa što se Dodiku ne sviđa i, sasvim je moguće, da o njemu biranom društvu govori kao o korisnoj budali koja uspješno smanjuje pritisak na RS i još uspješnije likvidira mogućnost postizanja onoga što predsjednik HDZ-a BiH naziva vitalnim hrvatskim interesima u Bosni i Hercegovini.

Milorad Dodik zna kako postoje ozbiljni, pametni ljudi koji vjeruju da postoje dva, tri, sedam Milorada Dodika i da je jedan od njih iole normalan. Zahvaljujući toj vjeri neizlječivo naivnih on je uspio što je poželio: prvi puta postao premijer Republike Srpske sa dva zastupnika u Narodnoj skupštini, ostao njen predsjednik nakon što je pobijedio Jelenu Trivić u brojanju glasova i nastavio biti dio državne vlasti koja se mogla formirati i sa predstavnicima i predstavnicama opozicionih stranaka u Republici Srpskoj, ali eto, nije.

Milorad Dodik je ili od rođenja znao ili uz rad naučio da sve može proći uz dovoljno buke. On je uz pratnju tadašnjeg načelnika Općine Srebrenica, Ćamila Durakovića, došao na mjesto čiji je službeni naziv Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida, ali je i sada spreman sam sebi nogu otkinuti ponavljajući kako u Srebrenici nije bilo genocida. Na sličan način je, odabirom novog datuma za Dan Republike Srpske – onoga kada Srbija slavi svoj Dan državnosti - taj entitet pečatirao kao ratni plijen susjedne države, a to što ratnog plijena nema bez osvajanja njemu, naravno, ne smeta.

Milorad Dodik je, baš kako je Lekić rekao, sluga svoje vlasti. Jedini način da to ne bude, jeste da ne bude na vlasti s koje ga mogu maknuti ili Vučić, koji neće, ili Zapad koji se, kao i obično, nećka dok ne postane prekasno. Ako već nije…

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.