Pravila službe: Vojni ili vjerski režim

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Za nekoliko dana, službeno, neće biti ni jedna pokrivena žena u Oružanim snagama BiH jer se ja uskoro razdužujem. Dovedena sam u situaciju da biram između svog zvanja i hidžaba... Pod pokrivenom ženom mislim na ženu koja je pokrivena u civilu ali i na službi kada je u uniformi. Bošnjaci, da ne prozivam po imenima, a i ostali sugrađani, da li se ponosite ovom odlukom, tj. presudom, zabranom hidžaba! Kažete svi želite suživot, a ne možete tolerirati vjeru svog sugrađana! Povorka se podržava, ali hidžab ne. Država se ne gradi na temelju nepravde prema jednoj grupi njenih građana! Nije moja Bosna kriva nego oni koji vladaju s njom'', napisala je vojnikinja u procesu razduživanja, Emela Mujanović.

Karić i Čudić

''Poražavajuća je vijest da nakon Emele neće ostati nijedna vojnikinja sa hidžabom u OSBiH. Sarajevo, grad koji baštini dugu tradiciju zajedničkog života, koji u svijet šalje poruku o slobodi, ličnoj i vjerskoj, ovo doživljava svojim porazom. Kao ponosna Sarajka, kao žena, kao gradonačelnica, neću i ne mogu šutiti o tome! Hidžab je ponos i stil života, nikako barijera. Emela u ovoj borbi nije sama. Emela je školovana vojnikinja, Emela je majka tri djevojčice od 10, osam i sedam godina. Emela je heroina koju svi trebamo podržati i zadržati na poslu koji voli i za koji se školovala!'', sročila je gradonačelnica Sarajeva, Benjamina Karić, nakon susreta sa Emelom Mujanović.

U međuvremenu se javila i Sabina Čudić iz Naše stranke: ''U potpunosti podržavam vojnikinju Emelu Mujanović u njenoj kritici zabrane nošenja hidžaba u Oružanim snagama BiH. Pravo na slobodu vjeroispovijesti je jedno od osnovnih ljudskih prava i mora biti ispoštovano. Pogotovo uzmemo li u obzir činjenicu da je svima u Oružanim snagama BiH u potpunosti dozvoljen život u skladu s njihovim vjerskim uvjerenjima''.

Godina je, treba reći, 2024.

Pravila ponašanja

''Nakon što sam se pokrila, komandant kasarne u Pazariću, gdje sam obavljala službu, zabranio je da uđem kroz kapiju. Dva dana sam po nekoliko sati stajala ispred kasarne ponižena, dok su moje kolege bez problema ulazile u kasarnu'', rekla je Emela Mujanovića.

''Profesionalna služba u vojsci nije obavezna i svako ko želi da radi u Oružanim snagama mora da poštuje pravila ponašanja i oblačenja koja važe za sve pripadnike vojnih formacija. Nije u redu da postoje izuzeci'', izjavio je tadašnji zamjenik ministra odbrane Bosne i Hercegovine, Mirko Okolić.

Bilo je to 2012. godine.

Emela je, da rezimiramo, prvo postala profesionalna pripadnica Oružanih snaga BiH, pa se onda, kako sama kaže, odlučila pokriti, dakle staviti hidžab. Od tada, pa do evo sada, trajala je njena borba za pravo da u isto vrijeme nosi vojnu uniformu i maramu, da se oblači u skladu sa pravilima službe, ali i sa vlastitim vjerskim opredjeljenjem.

Američki fizičar Bobby Henderson je 2005. godine osnovao Crkvu čudovišnih letećih špageta, u znak protesta zbog uvođenja fakultetskih predavanja o ''inteligentnom stvaranju svemira'', alternative izučavanju o evolucijskom nastanku svega, od ameba do Rame Isaka.

Cjediljka na glavi

Pripadnici Hendersonove religije, među kojima je i Austrijanac Niko Alm, nazivaju se pastafarijancima i na glavi nose cjediljke. Uglavnom, taj Alm se godinama ganjao sa doktorima i vlastima i pobijedio: odobreno mu je da se za vozačku dozvolu slika sa cjediljkom na glavi! Ljekari su, jednostavno, procijenili da je zdrav i psihički i fizički, dok su u saobraćajnoj policiji valjda shvatili kako nema manjih i većih prava pojedinaca, bez obzira što jedni pripadaju velikim monoteističkim religijama, a drugi se, možda, samo zajebavaju.

U Bosni i Hercegovini, kao što znamo – osim ako ne djeluju u ilegali - nema pastafarijanaca. Ako se pojave, pa im još padne na pamet da postanu profesionalni vojnici, teorijski je moguće da počasni vod na sarajevskom aerodromu dočeka visoku delegaciju iz Amerike, Irana, Vatikana, Njemačke, Turske, od bilo kuda, sa cjediljkama na glavama.

Praksa, naravno, ovisi o tome hoće li, kako ono kaže Sabina Čudić, svima biti osigurano ''pravo na slobodu vjeroispovijesti'' kao ''jedno od osnovnih ljudskih prava. Pogotovo uzmemo li u obzir činjenicu da je svima u Oružanim snagama BiH u potpunosti dozvoljen život u skladu s njihovim vjerskim uvjerenjima''.

''Hidžab je'' za Emelu, rečeno riječima Benjamine Karić, ''ponos i stil života'', baš kao što je to nekome križ ili krst na lančiću – nošen tako da se vidi sa 50 metara - a nekome, eto, cjediljka na glavi. I ništa tu, ama baš ništa, nije sporno sve dok se odabir – a religioznost jeste odabir – ne počne sudarati sa pravilima o odijevanju u vojsci ili sa zakonskim aktima o zaštiti na radu. Jednostavno kazano: da se onaj Alm sutra preseli u Banoviće i zaposli u rudniku, u jamu ne bi mogao bez šljema na glavi, a nema onoga, nije se rodio, ko je na cjediljku navukao šljem.

Floskule o Sarajevu

To što je, kako kaže Čudić, ''svima u Oružanim snagama BiH u potpunosti dozvoljen život u skladu s njihovim vjerskim uvjerenjima'' ne podrazumijeva, jer tako ne piše, i odijevanje u, također, ''skladu s njihovim vjerskim uvjerenjima'', kao što ni pravila pri turističkim posjetima vjerskim objektima nisu usklađena sa vjerskim ili bilo kojim uvjerenjima posjetitelja i posjetiteljica. Nema, baš nema, te džamije i crkve u koju se može ući gol do pojasa, u mini suknji ili kopačkama. Oni kojima se to pravilo ne sviđa, enterijere bogomolja uvijek mogu potražiti na internetu.

Vojska je kruta institucija sa svojim, nimalo fleksibilnim pravilima ponašanja i odijevanja, ali to ne znači suspenziju proklete mogućnosti izbora, samo što on, taj izbor, ne omogućava i ovo i ono, već ili ovo ili ono. Mogu, drugačije rečeno, profesionalni vojnik ili vojnikinja odlučiti da na obraze istetoviraju slike svetaca, kosu pokriju hidžabom ili šta već, samo što onda više ne mogu biti profesionalni vojnici i vojnikinje. Izvan kasarne, naravno, mogu sve, pa i učestvovati na Paradi ponosa koja se, iako je Emela Mujanović napravila poređenje svog sa pravima rodnih manjina, ne održava tamo gdje se vježba gađanje, kao što se gađanje ne vježba tamo gdje šetaju sudionici Parade ponosa.

Hidžab, vidljiv križ ili krst, odnosno cjediljka na glavi, nekome jesu – i to se mora poštovati – ''ponos i stil života''. U vojsci, međutim, svi moraju izgledati isto. I to se, također, mora poštovati. Bez obzira na floskule o Sarajevu koje ''baštini dugu tradiciju zajedničkog života, koji u svijet šalje poruku o slobodi, ličnoj i vjerskoj''. Sarajevo, naime, nije kasarna, već grad.

Onaj kome treba objašnjavati razlike, tome pomoći nema.         

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.