Proljetni napor: Njih troje, a ustvari sami

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako je Kurban bajram za mjesec dana, Bakir Izetbegović bi se mogao uhvatiti za džep i zakititi Dinu Konakovića, Nermina Nikšića i Edina Fortu. Predsjednik Stranke demokratske akcije bolje političke protivnike ne bi imao niti da mu ih je Sebija rodila.

Kolosalna nesposobnost

Evo i zašto: „Iako se Trojka smatra za jednu politički heterogenu koaliciju, lideri tri stranke (SDP, NIP, NS) nisu uspjeli jedinstvo prenijeti i na niže nivoe vlasti. Najbolje se to vidi u Sarajevu gdje ova koalicija ne funkcionira u dvije od tri općine gdje je Trojka izašla zajedno na prošle lokalne izbore u Kantonu Sarajevo. Tako koalicije više ne funkcionira u Novom Sarajevu i Centru gdje su turbulencije možda najjače. Tu je očit sukob prije svega između načelnik Srđana Mandića i NIP-a, što je kulminiralo propalim pokušajem opoziva kojeg je pokrenuo upravo NIP. Mandić za sada ima sigurnu podršku samo SDP-a i svoje matične općinske organizacije - Naša stranka Centar. Zanimljivo je da je, prema informacijama Raporta, sastanak s Mandićem održao i predsjednik NIP-a Elmedin Konaković. Lider NIP-a je navodno Mandiću kazao da ne može 'nagovoriti' svoju organizaciju da glasa za njega. No, veći je problem po Mandića to što (još) nema podršku svoje stranke, prije svega njenog vrha. Navodno su glavni kočničari Edin Forto i Sabina Ćudić, koja se smatra stvarnim šefom Naše stranke iz sjene. Ipak, spreman je izaći i kao nezavisni kandidat. Ovakav scenario značio bi raskol unutar Naše stranke, jer Mandić uprkos opstrukcijama vrha ima podršku značajnog članstva koje bi mogao za sobom povući“.

Narod i pravda, Naša stranka i Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine pokazuju kolosalnu nesposobnost da koalicijski sporazum provode po vertikali – dakle od stranačkih vrhova pa do općinskih organizacija – što podrazumijeva prilično trošenje energije na to da se mirno i dostojanstveno (al' u nekoj stvari) ne raspadnu, pa se ozbiljnom, visokom politikom bave kada stignu i sa ono malo snage što im ostaje. Pri tome su trajno uplašeni od reakcija opozicije i medija pod njenom kontrolom, te su šanse da pokrenu i završe stvarne, neophodne i nimalo lake promjene jednake onim Aleksandra Vučića da spriječi usvajanje Rezolucije o Srebrenici u Ujedinjenim narodima.

Omikron verzija SDA

Posljedično, na predstojećim lokalnim izborima bi mogli proći kao fudbalska reprezentacija BiH u posljednjim kvalifikacijama i to, kao što i inače biva u majci domovini svih svjetskih apsurda, nije najgore što se može dogoditi i njima i nama.

Čudesan je, prvo ideološki, taj savez Konakovićevih konzervativaca, Fortinih liberala i Nikšićevih socijaldemokrata, začet još dok je aktuelni ministar vanjskih poslova bio u SDA, a Našom strankom predsjedavao Predrag Peđa Kojović sa kojim je sadašnji šef NIP-a imao bolje odnose nego sa većinom stranačkih kolega.

Možda Dino Konaković nije, kako je uobičajeno duhovito kazao Senad Avdić, omikron verzija SDA, ali dobar dio njegove partije jeste. To su, u najkraćem, oni što su spomenutom Srđanu Mandiću zamjerali suštinski ispravan izbor između prave pive i nulerice.

Moj do moga

SDP, ma koliko ih odgađali, čekaju izbori za predsjednika stranke, a potencijalni kandidati i kandidatkinje su, što bi braća Srbi rekli, sve moj do moga, predvođeni organizatorom iftara u zgradi Predsjedništva, Denisom Bećirovićem. Preostali, bolji, kapacitiraniji, dokazano uspješni visokopozicionirani članovi ili nemaju podršku mladih snaga s jačom desnom vučom ili nemaju ambicija da, poput Jasmina Imamovića, još jedan dobar komad života provedu radeći od non do stop i uz rizik da im se ama baš svaki uspjeh, a bivši tuzlanski gradonačelnik ih je imao tucet, minimizira, pripisuje drugima ili provincijski banalizira.

Edin Forto i Sabina Čudić upravljaju političkom organizacijom kojoj bi bilo najgore da nekim čudom dođe osvoji toliko glasova da zajedno sa HDZ-om i već nekim iz Republike Srpske, ali bez drugih partnera iz većeg entiteta, mora vladati i na državnom i na federalnom nivou. Kadrovski su, naime, toliko tanki da bi teško mogli popuniti sva mjesta koja bi im pripadala, a ni sa članovima koji mogu nešto, kako vidimo, ne znaju kud' će i šta će.

SDA i američki živci

Ipak, kako god Trojka prošla ove jeseni, to ne znači da će – prežive li zajedništvo – ostati bez vlasti za dvije godine. SDA sa ovakvim vodstvom i politikom izuzetno ide na živce Amerikancima koji su se, očigledno je, odlučili ozbiljnije baviti svojim čedom iz Daytona. Alternativa i Izetbegoviću i Trojki ne postoji, kao ni mogućnost da se u dogledno vrijeme pojavi, pa je izbor zapadnih dresera ovdašnjih naroda praktično nikakav. Očekivanja, međutim, jesu svakakva i traže, ponovimo gradivo, stvarne, neophodne i nimalo lake promjene i to nema veze sa alergijom Zapada na Milorada Dodika i sve većom spremnošću SAD-a na izoliranje Dragana Čovića.

Dakle, ko god ih – Dodika i Čovića - zamijenio, osnovno će ostati navlas isto: Republika Srpska samu sebe neće, ma ni u ludilu, svesti na kanton unutar BiH, niti će zamjena za SNSD imati drugačiji stav o karakteru rata, dok će eventualni Čovićev nasljednik, ukoliko među sunarodnjacima ne želi imati isti status kao Željko Komšić, nastaviti insistirati na promjeni načina izbora člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

Ukoliko se Trojka ne uozbilji i ne uredi međusobne, kao i odnose unutar svake stranke, možda može i preživjeti i… I eto. Posljedično, to što ćemo za dvije ili četiri ili šest godina gledati i neke druge aktere - izuzev Konakovića, Forte ili Čudić - na političkoj sceni, ne hrani nadu da ćemo vidjeti nešto drugo osim još jedne reprize poslije koje samo SDA može imati razloga za zadovoljstvo. Njima je, naime, uvijek dobro kada je sve oko njih grozno.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.